Oni koji se lakomisleno ponose time da “ne čitaju đubre” pate od permanentnog manjka ključnih informacija, pa im se zato stalno iznova dešava da se silno iznenade i uvrede zarad onoga što (im) se desi. Odbijaju da odgonetaju “znakove vremena” sve dok ih ovi ne tresnu po glavi, a tada od toga više ionako nema vajde. Evo, kladim se da je jako malo vas čitalo vikend-izdanje dnevne štampane stvari zvane Pravda, i u njojzi intervju s građaninom koji se zove Ivan Gavrilović. Ne zvuči poznato? Dotično se lice proslavilo tamo negde sredinom devedesetih, pesmom (ako je i to pesma) Dvesta na sat; općenito se smatra da je ta paramuzička numera važan međaš, tj. da je ona označila trenutak u kojem je mutant zvan turbo-folk dalje mutirao u turbo-dens, tj. u onu sortu radioaktivnog đubreta koje je bilo najautentičniji saundtrek poslednjih nekoliko godina vladavine Slobodana Miloševića i njegovih sve mahnitijih ukućana. Sav taj kvazihedonistički urbo-turbo-trešdens tresiguz, muzički retardiran a tekstualno imbecilan do te mere posvemašnje skarednosti da nije jasno kako nam se svima nebo nije obrušilo na glavu, bio je onaj prateći zvuk iz pozadine na moronskim zabavama jul-je-kul podmlatka, ali i na splavovima i ostalim okupljalištima vaskolikog ološa koji su devedesete naplavile u naše živote. Kao i turbo-folk, dens je neodvojiv od kulture glamurizacije primitivizma, nasilja i kriminala, od kulture degenerične koliko i nihilističke “zabave” za trenutke maroderskog predaha negde u pozadini fronta. Ili u pauzi između kanibalsko-pljačkaških ratova, sasvim svejedno.

Dobro, reći će bolje upućeni, jeste sve to pomalo bizarno, ali zašto se u jednoj Pravdi, koja je pravo mrestilište vampira iz najgorih godina naših života, neko ne bi dosetio i sirotog Gavrilovića? Tačno: zašto ne bi? Mene tu, međutim, fascinira nešto drugo. U zaključku intervjua, narečeno paramuzikalno lice poželelo je malo i da se pohvali, pa tako veli: “Publika me se baš zaželela (jel’ to utvrdio anketom, bajanjem ili čitanjem misli? – op. T. P.). Moje pesme su bile veliki hitovi i drago mi je da uz njih publika i danas đuska po klubovima. Doktor Igi, Bit strit i ja nastupamo širom Srbije u okviru turneje ‘lude devedesete’. Tokom nastupa doživljavam potpuno novu energiju”.

Pokušavam da zamislim to čudo: Bit strit, ko god to bio; Doktor Igi, šta god to bilo; Ivan Dvesta Gavrilović. I “lude devedesete” kao ono što ih spaja. I gomila u transu/trensu/densu, sve uzdišući za “ludim devedesetim”, kada je život bio, oh, tako sladak. Doduše, pod uslovom da ga sačuvaš, pošto malo-malo pa neki bilmezi zapucaju jedni na druge, ili tresne kašikara. Pa dobro, možda upravo gubim još jednu iluziju: verovao sam da, šta god bilo s nama, niko nikada neće biti nostalgičan za devedesetima, jer ne možeš biti nostalgičan za nečim tako strašnim. To jest, ako si bar umereno normalan, i ako nisi među onima koje su baš takve devedesete izbacile na površinu. Otuda je jasno da groteskni opskuranti poput nekakvog Dr Igija, Dr Ivana i sličnih mogu (i imaju rašta) da budu nostalgični, ali zaboga – mogu li u tome imati publiku? Ako je odgovor potvrdan, čuvajte se: možda nam se nebeski svod ipak obruši na glavu, uvidevši da od nas definitivno nema vajde, i da za nas neopozivo nema nade.

Na drugoj strani, zašto bi Doktor Igi bio gori od recimo, Vojislava Šešelja, koji ovih dana iznova nastupa, pod estradnim imenom Doktor Voki? Šta je, naime, Šešeljev haški performans nego isto to: serija nostalgičnih rivajvl-koncerata na temu “lude devedesete”? Nije li se, uostalom, i Doktora Vokija “publika zaželela”? Zar njegovi prateći muzičari dan-danas ne “nastupaju širom Srbije”, izvodeći njegov repertoar? Zar mnogobrojna publika dan-danas ne “đuska na njegove hitove”?! Zar i on ne “doživljava prilikom nastupa potpuno novu energiju”? Ako je tako – a tako je – zašto se siroti trećerazredni muzikanti ne bi ogrebali o isti paranormalni fenomen, što da oni budu gori od trećerazrednih politikoida sa mesijanskim porivima?

A opet, ni to nije najgore od svega. Ima na našoj estradi još jedan izvođač koji bi se mogao zvati Doktor Voki; trenutno je predsednik Vlade, što objašnjava činjenicu da nam je Vlada tako nevidljiva. Ovaj se drugi Doktor Voki neko vreme predstavljao kao umetnik nešto modernijeg repertoara; nije da je u tome bio uverljiv, ali ipak, trebalo je biti najcrnji od najcrnjih pesimista, ili još gore, trebalo je biti Pera Luković pa odmah poverovati da će se sva Dr Vokijeva muzička mašta zaustaviti na pukom prearanžiranju melodija iz “ludih devedesetih”. Šta to konkretno znači? Samo to da je ritam koračnice sa devetomajskih parada zamenilo crkveno pojanje, ali tekst je zato ostao doslovno isti: ono što izvode Doktor Voki 2 i njegovi trabanti, a u čemu mu nedostojno terciraju i Horovi Borisovih i Mlađanovih Dečaka, to nije ništa drugo nego Turneja “lude devedesete”. To jest, dvesta na sat – ali u rikverc.

Možda je vakat da bar za zaključak izađem iz ove male muzičke ale(r)gorije, ali neću, osladilo mi se. A i zašto bih – sva ova dekadencija i propast svake suvisle ideje, kamoli vizije šta učiniti sa Srbijom tako da joj zaista bude bolje, umesto što i dalje bunca u teškoj vrućici, šta je sve to ako ne logična posledica beskonačne zastarelosti i neadekvatnosti vladajućeg diskursa, pardon, repertoara? U vlasti smo orkestra sastavljenog od seoskih đilkoša, umišljenih mediokriteta i ponekog oportuniste koji bi i umeo ponešto odsvirati, ali neće da kvari sazvučje ništavnih, kad mu i ovako sasvim dobro ide. Najbolju im je recenziju i presudu odavno izrekao jedan ozbiljan tamburaš i panonski mornar: “taj orkestar stari nema pojma ustvari”. A mi svi sedimo i trpimo to njihovo netalentovano cilikanje, pa im još i lepimo pare na usijana čela. Takav raspašoj ne može dobro da se završi: ili ćemo ih oterati iz kafane, ili ćemo se zombirati i postati kao oni. A ako bude tako, onda neka dođe Ivan G. da nam trijumfalno otpeva Dvesta na sat, kao rekvijem još jednoj iluziji, onoj da iz devedesetih ima izlaza.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 18.11.2007.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)