Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas naručio je biftek na maslinovom ulju sa umakom genovese, i mješanu salatu od rukole i radića sa pinjolima i balzamikom. I novinar Večernjih novosti naručio je nešto, ali to nije važno. Čitateljima je važno da znaju što jede gradonačelnik. Nakon prigodnog pitanja o hrani, novinar ima zgodan link.

– Što bi vas brže oborilo s nogu – pita novinar Novosti – biftek ili dizajnerska kravata?

– Za mene je ‘fatalna’ pamet, a ne kako muškarac izgleda, koliko je vešt kuvar ili kako ume da složi kravatu i čarape. Bitno mi je da muškarac zrači, da nije običan, da je hrabar i energičan – odgovara gradonačelnik Đilas, pa zavodljivo oblizujući umak genovese s gornje usne namješta zagonetan, vragolast smješak. – Čak mi se sviđa ako pokazuje i neku finu dozu drskosti ili bezobrazluka.

Da ne bi bilo nekih nesporazuma oko njegove seksualne orijentacije, gradonačelnik Dragan Đilas u istom će intervjuu priznati da voli „kad je muškarac muškarac“, da mu kod muškog spola „smeta agresivnost“, da bi „za promociju Beograda najbolja bila kombinacija Džordža Klunija i Antonija Banderasa“, i da su mu „čak i kućni ljubimci mužjaci – crni labrador koji se kao i svaki latino zove Antonio, i četiri mačora koja spavaju u podrumu“.

Situacija poput ove, u kojoj gradonačelnik Beograda pred stotinu hiljada čitatelja otvoreno govori o svojoj homoseksualnosti, u potpunosti je – naravno – plod prljave mašte autora ovog ogleda. U stvarnom životu ona je nemoguća: ne zato što gradonačelnik Dragan Đilas nije homoseksualac, već zato što gradonačelnik Dragan Đilas misli da je seksualno opredeljenje privatna stvar koja se ne pokazuje na paradama, demonstracijama i novinskim intervjuima.

– Mislim da je svačije seksualno opredeljenje privatna stvar i treba da ostane u okviru četiri zida. Ne vidim razlog zašto bi neko na taj način pokazivao seksualne sklonosti – rekao je tako Dragan Đilas prije nekoliko dana u intervjuu Večernjim novostima, povodom gay-parade koju pripadnici seksualnih manjina u srpskoj prijestolnici organiziraju 20. septembra, i otvorenih prijetnji koje već tjednima šalju fašističke, nacionalističke, desničarske i ostale zdrave srpske heteroseksualne grupe.

Gradonačelnik pri tom, da ne bilo zabune, ne misli da je lijepo mlatiti i ubijati pedere. Barem onoliko koliko nije lijepo da se muško i muško, božeprosti, ljube. Ključno je ono „takođe“, zgodan gramatički prilog kojim gradonačelnik u svojoj osudi izjednačava grijeh homoseksualnosti i grijeh pokušaja ubojstva:

– Takođe, osuđujem što pripadnici ekstremnih organizacija, zarad „čistote srpstva“, kamenuju i napadaju te ljude – brže-bolje dodaje gradonačelnik u Novostima. – To uvek pošalje pogrešnu sliku o gradu, kako smo netolerantni i necivilizovani. Bojim se da će uz svu aktivnost policije biti teško zaštititi učesnike parade. Smatram da takve manifestacije treba izbegavati.

Tako gradonačelnik Dragan Đilas rješava probleme. Ako Romi nemaju posao, obrazovanje, stanovanje, higijenske navike i bijelu kožu, pa izazivaju fašiste da ih po Beogradu mlate i ubijaju, treba ukloniti Rome iz Beograda. Ako pederi i lezbijke nemaju iste seksualne navike, pa izazivaju fašiste da ih po Beogradu mlate i ubijaju, treba ukloniti pedere i lezbijke iz Beograda. Nije Dragan Đilas uska „četiri zida“ izrijekom namijenio huliganima, nasilnim ksenofobima i fašističkim odredima, nego samo ljudima čija je ljubav društveno neprihvatljiva. To se gradonačelniku Đilasu možda neće svidjeti, ali on je ovom izjavom mržnju prema njima legalizirao kao društveno prihvatljivu i poželjnu.

Logika Dragana Đilasa iz intervjua Večernjim novostima ukazuje se, naime, potpuno jednakom logici onih koje svečano i deklarativno osuđuje, onih koji homoseksualce „kamenuju i napadaju zarad čistote srpstva“. Pitate li te Đilasove „pripadnike ekstremnih organizacija“, raznoraznu i praznopraznu white-power-serbian-pride-kosovo-je-srbija-kurac-palac hetero-jugend, oni će vam navlas jednako odgovoriti kako pedere i lezbijke mlate upravo zato što „šalju pogrešnu sliku o gradu“. Ni njima, kao ni Draganu Đilasu, nisu važni ljudska sloboda i pravo čovjeka na ljubav. Važna je samo slika države, nacije i grada. Osim što je Đilasu „čistota“ Beograda malo važnija nego golomozgim skinheadsima, jer je on gradonačelnik i ne voli krv na svom asfaltu, čak ni kad je pederska.

Dragan Đilas – moderan, mlad i uspješan muškarac u elegantnom odijelu – gleda u London, a vidi Jagodinu: u Londonu je gradonačelnik deklarirani homoseksualac, a u Jagodini Đilasov uzor Dragan Marković Palma, čovjek koji „poznaje svakog čoveka u Jagodini“ i odgovorno tvrdi da „u Jagodini nema homoseksualaca“. Đilas tako vidi Beograd kao jednu veliku i sretnu Jagodinu, a sebe kao Palmu na tom otoku sreće, reda i „heteroseksualne čistote“.

Logika Dragana Đilasa Palme tako već u sljedećem koraku opravdava zdravi srpski gnjev izazvanih, i ljupko se slaže s neoborivim argumentima onih arhetipskih balkanskih domaćina koji imaju razumijevanja za silovatelje, jer – zaboga – šta rade maloletnice golih ramena, dubokih dekoltea i izazovnih minića same u jedan sat noću? Ništa drugo, jasno, doli izazivaju čistokrvne balkanske heteroseksualne mužjake.

Da smije, rado bi Dragan Đilas skinuo svoje fino, građansko odijelo i objasnio otprilike ovako: „Osuđujem što pijani muškarci po periferiji grada noću siluju mlade devojke. To uvek pošalje pogrešnu sliku o gradu, kako smo netolerantni i necivilizovani. Bojim se da će uz svu aktivnost policije biti teško zaštititi polugole, oskudno odevene devojke koje plešu po splavovima. Smatram da takvo ponašanje i odevanje treba izbegavati.“

Na taj način Dragan Đilas u spektakularnom obratu – jer šta rade pederi na ulicama, nego izazivaju „pripadnike ekstremnih organizacija“? – fašiste osuđuje upravo fašističkom retorikom, sve zarad čistote beogradstva, odnosno „slike o gradu“, čistom, lijepom i urednom otoku sreće, bez onih Drugih i Drugačijih. Nakon Roma i homoseksualaca, naime, ne postoji manjina Drugačijih koja će se u Beogradu osjećati sigurno. Svačije je manjinsko opredijeljenje, podsjećam, „privatna stvar i treba da ostane u okviru četiri zida“.

Na ovom mjestu, sa takvim premisama, nije osobito teško za potrebe boljeg razumijevanja vulgarno pretjerati i zamisliti Dragana Đilasa kao gradonačelnika Prijedora sretnih devedesetih. Niti je pametno sumnjati da je gradonačelnik Milomir Stakić – a tako se zvao čovjek – vidio ijedan razlog zašto bi netko javno pokazivao svoju vjeroispovjest, da se bojao kako će uz svu aktivnost policije biti teško zaštititi učesnike bajramskih svečanosti, i da je općenito smatrao kako u Prijedoru takve manifestacije treba izbjegavati.

Rezultat Stakićeve vizije modernog Prijedora bio je grad uzorne etničke „čistote“: hiljadu i petsto muslimana je ubijeno, a dvadeset hiljada protjerano. Džabe je gradonačelnik na vrijeme upozoravao da će uz svu aktivnost policije Republike Srpske biti teško zaštititi prijedorske muslimane.

Dragan Đilas, međutim, nije ni Palma ni Milomir Stakić. On je moderan, uspješan, bogat, liberalan i nadasve demokratski mladi muškarac. On vodi marketinšku firmu i nosi fina odijela, a kad daje intervju Večernjim novostima u restoranu naručuje biftek na maslinovom ulju sa umakom genovese, i mješanu salatu od rukole i radića sa pinjolima i balzamikom. To, međutim, niste mogli pročitati u intervjuu u kojemu je poslao homoseksualce u njihova četiri zida.

Niste to mogli iz jednostavnog razloga što se radilo o drugom jednom intervjuu, onome kojega je istim Večernjim novostima dao prije dvije i pol godine. Tada – međutim i začudo – nije mislio da je njegovo „seksualno opredeljene privatna stvar i da treba da ostane u okviru četiri zida“, niti je vidio „razlog zašto bi na taj način pokazivao seksualne sklonosti“.

Na pitanje novinara što bi ga brže oborilo s nogu – biftek ili Chanel 5? – gradonačelnik je tada odgovorio, citiram: „Za mene je ‘fatalna’ pamet, a ne kako žena izgleda ili koliko je vešta domaćica. Bitno mi je da žena zrači, da nije obična, da je hrabra i energična. Čak mi se sviđa ako pokazuje i neku finu dozu drskosti ili bezobrazluka.“

Da ne bi bilo nekih nesporazuma oko njegove seksualne orijentacije, gradonačelnik Dragan Đilas Palma u istom je intervjuu priznao da voli „kad je žena žena“, da mu kod ljepšeg spola „smeta agresivnost“, da bi „za promociju Beograda najbolja bila kombinacija Šeron Stoun i Anđeline Žoli“, i da su mu „čak i kućni ljubimci ženke – zlatna retriverka koja se kao i svaka plavuša zove Blondi, i četiri mačke koje spavaju u podrumu“.

Situacija poput ove, u kojoj gradonačelnik Beograda pred stotinu hiljada čitatelja otvoreno govori o svojoj neobičnoj sklonosti ženskom spolu, u potpunosti je prepisana iz intervjua Večernjim novostima iz aprila 2007. U stvarnom životu ona je ne samo moguća, već i uobičajena: ne zato što je gradonačelnik Dragan Đilas heteroseksualac, već zato što je njegovo heteroseksualno opredjeljenje zdrava, prirodna i nadasve javna stvar, koja ne treba da ostane u okviru četiri zida – može, eto, i u intervjuu za najtiražniji dnevni list u Srbiji. Da parafraziramo: „Ne vidim razlog zašto neko na taj način ne bi pokazivao svoje zdrave heteroseksualne sklonosti.“

Sad znamo da Dragan Đilas Palma nije samo homofob, nego i licemjer. Prije godinu i pol dana, nakon što je raskinuo svoj zdravi heteroseksualni brak, paparazzi Kurira uhvatili su ga ispred beogradskog kafića Firma kako se ljubi s tajanstvenom plavušom. Bila je to lijepa, romantična mala Straight-parada: tada, kao ni danas, Draganu Đilasu nije padalo na pamet kako postoje ljudi koji to ne smiju, i to ne zato što se boje paparazza. Ni tada, kao ni danas, Dragan Đilas nije se pitao zašto netko na taj način, javno, na ulici pokazuje svoje seksualne sklonosti. Ali homoseksualce – muškarce i žene koji se jednako kao i on ljube s osobama koje vole – Dragan Đilas Palma ugurao bi u neka četiri zida.

Njegov jagodinski kolega i politički uzor, koji misli da je homoseksualnost opaka bolest, točno zna gdje su ta četiri zida. Tristo šezdeset i četiri dana to su četiri zida sobe na psihijatriji, a jedan dan u godini – recimo, 20. septembra – to je soba na traumatologiji Kliničkog centra u Beogradu.

Peščanik.net, 04.08.2009.

LGBTQIA+
PALMA