Prilično jasno mogu rekonstruirati taj jedan dan u životu Darka Milinovića. Dvadeset i sedma mu je godina, završio je Medicinski fakultet u Zagrebu i u posljednji čas otišao na odsluženje vojnog roka. Tamo, u kantini neke sive, oronule kasarne, zajedno s jedva punoljetnim, uplašenim klincima, gleda vojnik Darko Milinović iz Gospića izravni prijenos Četrnaestog kongresa Saveza komunista Jugoslavije i ozbiljno se sekira. Gleda onda i vijesti o tome kako su njegovi lički drugovi nakon kongresa okrenuli leđa Ivici Račanu, gleda u televizor i točno u njemu vidi kako se čelična Titova Jugoslavija ozbiljno trese.
Da je mlađi, napravio bi kakvu glupost, uputio bi se pješice do Titova groba, pa tamo javno spalio, tako nešto, ali vojnik Darko Milinović iz Gospića ima dvadeset sedam godina i završeni fakultet. U tim godinama, naime, mladi se ljudi uče najvećoj od svih životnih vještina – nadzorom nad posljedicama svojih djela.
Zato vojnik Milinović uzima komad trgovačkog papira i kemijsku olovku s crvenim Titovim potpisom, sjeda u društvenu salu i piše pismo Večernjem listu u Zagreb. Sedam ga je dana sastavljao, pomno pazeći da ne napiše nešto što bi mu u budućnosti, kako se ova stvar s Partijom i Jugoslavijom bude rasplela, moglo nauditi. Da mu netko za, štajaznam, dvadeset godina ne nađe to pismo, pa da najebe zbog mladenačke nepromišljenosti. Upravo naprotiv, pismo Večernjaku piše s isključivom namjerom da ga za dvadeset godina i sam može svakome pokazati, čista srca pred vlastitom mladošću i pred cijelom Jugoslavijom. Lukavi mladi lički komunist i intelektualac piše, naime, sam sebi preporuku za budućnost.
Kad je sedmi dan završio pismo, vojnik Darko Milinović iz Gospića još ga je sedam puta u sebi pročitao, sve gledajući da nije negdje štogod pogriješio, ispravio je na dva mjesta “Raćan” u “Račan”, a onda ga prepisao učisto, pažljivo presavio i ugurao u omotnicu, u njen desni gornji kut zalijepio markicu s profilom druga Tita, a ispod velikim, čitkim slovima napisao “Uredništvo Večernjeg lista, Avenija bratstva i jedinstva 4, 41000 Zagreb, SR Hrvatska”.
Ponosan je bio vojnik Darko Milinović na svoje pismo. Toliko je ponosan na sebe bio da je jedva čekao da njemu završi vojni rok, a Jugoslaviji cijela ova furtutma s kongresima i historijskim sjednicama, pa da on, mladi liječnik iz Gospića, može izvaditi pismo iz Večernjaka i reći: eto, drugovi, ja sam o tome pisao još 1990., kao vojnik u JNA. A cijela sala, svih sedamdeset drugova iz Osnovne organizacije, ustaje na noge i aplaudira. Kad baš nikoga oko njega nije bilo, usuđivao se nakratko zamišljati i kako ga drugovi onda biraju za predsjednika općinskog komiteta, ili čak – mašta ništa ne košta – za člana Saveznog izvršnog vijeća.
Na sve je, naime, vojnik Milinović mislio, sve je predvidio, ništa nije prepustio slučaju. Ako pobijede srpski komunisti, reći će: “Drugovi, ja sam još 1990., na odsluženju vojnog roka u JNA, napisao u pismu Večernjem listu: ‘Politika koja se provodi na Kosovu ne donosi rezultate.’ Pa ako sam ja kao mladi vojnik znao da treba nešto mijenjati da se suzbije albanska iridenta, trebali ste to znati i vi!”
Ako pobijede reformske snage, reći će: “Drugovi, ja sam još 1990., na odsluženju vojnog roka u JNA, napisao u pismu Večernjem listu: ‘Ivice Račanu, ako nastavite ovako kao do sad, mislim da zime neće biti za takav SKH.’ Pa ako sam ja kao mladi vojnik znao prepoznati mudrost druga Račana, trebali ste to znati i vi!”
Ako pak u njegovoj Lici pobijede proturačanovske snage, reći će: “Drugovi, ja sam još 1990., na odsluženju vojnog roka u JNA, napisao u pismu Večernjem listu: ‘U jednom sam se trenutku zapitao jeste li Vi doista komunisti ili… Ali ipak, nadam se, ma uvjeren sam da smo mi ostali Ličani prošli taj razvojni put.’ Pa ako sam ja kao mladi vojnik vjerovao u ličke komuniste, trebali ste i vi!”
A ako, recimo, Jugoslavija iz svega izađe kao unitarna država, reći će: “Drugovi, ja sam još 1990., na odsluženju vojnog roka u JNA, napisao u pismu Večernjem listu: ‘Da li ste razmišljali o tome da bi trebalo postaviti pitanje odgovornosti svih onih koji su tražili izvanredni kongres, da li su oni znajući što će se dogoditi htjeli razbiti SFRJ?’ Pa ako ja kao mladi vojnik nisam trebao vidjeti opasnost od razbijanja Jugoslavije, tko jest?!”
Na sve je tako mislio mladi vojnik Darko Milinović iz Gospića u svom pismu redakciji Večernjeg lista. Sve je moguće rasplete predvidio, baš sve osim jednog, jedva zamislivog i praktički nemogućeg scenarija: da niti mjesec dana kasnije budu raspisani izbori, da Račanovi komunisti na tim izborima izgube vlast, da se Jugoslavija raspadne u krvavom ratu i da se na koncu iz vojske vrati u nezavisnu državu Hrvatsku.
I kako već život, taj stari kurvin sin, piše bijedno predvidljive humoreske, kraj priče slutite i sami: niti mjesec dana kasnije u Hrvatskoj su raspisani izbori, Račanovi su komunisti na tim izborima izgubili vlast, Jugoslavija se u krvavom ratu raspala u paramparčad, i vojnik Darko Milinović se na koncu iz vojske vratio u iznenada nezavisnu Republiku Hrvatsku.
Sedam je dana sastavljao svoje pismo, pomno pazeći da ne napiše nešto što bi mu u budućnosti, kako se stvar s Partijom i Jugoslavijom bude rasplela, moglo nauditi, sedam ga je puta u sebi pročitao pazeći da mu se nije negdje kakva glupost omakla, da mu netko za dvadeset godina ne nađe to pismo, pa da lijepo najebe zbog mladenačke nepromišljenosti, a onda, prije nego što mu je od kuće i stigao primjerak Večernjaka, shvatio da će – nađe li mu netko to pismo – lijepo najebati. Sve zbog mladenačke nepromišljenosti od prije mjesec dana.
Stoga je, čim se vratio u slobodnu i suverenu Hrvatsku, onih pedeset primjeraka Večernjeg lista s objavljenim pismom vojnika Darka Milinovića, što je bio javio obitelji da mu kupe i sačuvaju, jedne noći zapalio u kaminu. Onda se uputio u Zagreb, u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, pronašao i tamo taj broj Večernjaka, pa tiho, ispod stola, dok nitko nije gledao, istrgao tu stranicu i pojeo je.
Izbrisavši tako tragove svoje mladenačke nepromišljenosti, mladi se liječnik Darko Milinović vezao lancima ispred Županijskog suda u Gospiću protestirajući zbog hapšenja ratnog zločinca Mirka Norca, pa se upisao u Sabor i na kraju – mašta ništa ne košta – postao ministar zdravstva i potpredsjednik Vlade. Jebiga, sad kad je sve gotovo, računao je mladi liječnik Darko Milinović, najgore što mu se s takvim defektnim osjećajem za procjenu može dogoditi jest da, štajaznam, usred krize zabrani pušenje i pozatvara gostionice.
A ako jednog dana netko, recimo glavni urednik Glasa Koncila, kaže da su bivši komunisti preuzeli HDZ i od Tuđmanova državotvornog pokreta napravili Savez bivših komunista, on će prvi ustati i glasno reći: ”Ne znam tko su ti komunisti na koje Miklenić misli kada govori da upravljaju HDZ-om. Neka jasno kaže na koga je mislio. Ako ima saznanja o bivšim komunistima koji upravljaju HDZ-om, neka ih iznese!”
Nije stoga ovo, kako ste mogli pomisliti, priča o nekadašnjim uvjerenim komunistima što su u ljeto 1990. figurice narodnog heroja Stjepana Filipovića prerađivali u raspela i upisivali se u HDZ. Pismo mladog vojnika Draka Milinovića portal Index.hr je, uostalom, objavio još lani, i s tim nitko u ovoj zemlji do danas nije imao problema.
Ovo je, naime, tek podsjetnik da ste strategiju izlaska iz najveće krize u suvremenoj povijesti povjerili Vladi u kojoj sjede ljudi što su u proljeće 1990. procjenjivali kako bi “bilo dobro da komunisti iz Donjeg Lapca istupe iz SKH, jer nam takav ultimativan općinski komitet i ne treba”. Što su dakle pred rat procjenjivali da Jugoslavija nema alternativu.
Valjda će Hrvatska biti bolje sreće.
Globus, 24.08.2010.
Peščanik.net, 25.08.2010.
