Dva meseca nakon epohalne inicijative Vlade Srbije da se za sitne pare, svega šesto tisuća dolara, na omraženom američkom CNN kanalu vrte dva turistička spota glede promocije Koštuničine države Srbije, slatko erotsko iščekivanje spram vizuelnog sadržaja – hoće li se u spotu dr Kalašnjikov lično pojaviti i svojim poznatim horse-with-no-name-osmehom pozvati inozemne DSS-pristalice da dođu u Guču gde će im on objasniti sve trubačke Miles Davis tajne, hoće li možda Velimir Ilić biti taj alkoholni trademark koji će obeležiti Srpskog Domaćina ili će nas đeneral Mladić pozvati da upoznamo srpske vrleti kao deo najčistije ekološke svesti – okončalo se bledolikim utiskom da spot za CNN neodoljivo liči na viziju Srbije iz nedojebanog DSS kuta.

Četrdesetak opakih sekundi sadrže amaterske snimke Beograda (bez ljudi), snimke šuma koje mogu biti albanske ili bugarske, ali su, izgleda, srpske šume u pitanju; u jednom se kadru vide neka deca koja sede u voziću (integralni deo kampanje „Briga o dss-pokolenjima“); nekoliko pravoslavnih sekundi fokusirano je na Hram Svetog Save; krajičkom kamere ulovljen je Kalemegdan, bez ljudskih primeraka; krišom je snimljena neka žičara (bez skijaša); videla se i nepoznata reka (kao dokaz da Srbi nemaju iskonski strah od vode), manastir koji bi trebalo da bude politički adut da je Kosovo večni deo Srbije… i na kraju smo videli pticu koja leti u pizdu lepu materinu, valjda je poruka da svi jedva čekamo da odemo iz ovog turističkog spota koji legitimno predstavlja Državu. Posebno egzotičan okus jeste pojava grba Srbije s onim razrokim orlovima u donjem delu ekrana s porukom da se kampanja kliče „Trenuci za pamćenje“, u hrvatskom prevodu „Moments To Remember“!

Ovo monumetalno njesra – rađeno kao da je u pitanju spot za vojničku emisiju „Dozvolite da povratimo“, integralni je deo ovdašnje provladine DSS + NS ikonografije u tekućoj izbornoj kampanji: Srbijica je u svesti neizlečivih bolesnika kakvi su urokljivi Voja, poremećeni Velja ili unezvereni Dragan Marković called Palma (u ovom slučaju: čovek a ne drvo) savršeni asylum za priču o veličanstvenim uspesima ove Vlade; u jednom selu, posle 95 godina, uvedena struja; u drugom selu, posle šest vekova, imaju vodu što će im omogućiti da se dss-glasači konačno okupaju; u trećem selu govna su stavili u funkciju tako što su izgradili kanalizaciju, dvadesetak vekova nakon što su Rimljani istu konstruisali; u četvrtom selu izgradili dvesta metara puta, što je najveći trijumf Vlade u poslednje tri godine…

Ako baš ne moraju, Koštunica & Ilić ne pominju svet: a što bi ga – jebiga – pominjali, kad je The World, šta god to značilo, nešto što sa Srbijom nikakve veze nema! Opojni duh samodovoljnosti pod parolom da su Srbi „pupak sveta“ i „centar planete“ sasvim je dovoljan da omami nepismene, izgubljene, neškolovane, zadrte i poremećene skupine birača, uplašene pominjanjem reči kakve su „telekomunikacije“, „tehnologija“, „konkurencija“, „otvorenost granica“ ili, daleko bilo, „tolerancija“. Zadatak Vojislava Koštunice i Velimira Ilića jeste da u tupsoidnom Srbinu ojačaju osećanje samodovoljnosti, koji će nam kurac inostranstvo, što bismo uopšte išli u svet koji nas mrzi, jebeš Evropu koja nas neće…a kad seljaku u selo uvedeš struju, vodu i možda ga naučiš da ne sere u šumi gde je listopadnim lišćem decenijama brisao dupe, onda je „rad s ljudskim materijalom“ negde na nivou onog zadovoljstva kojeg je Staljin osetio kad je razbio kulake!

S druge strane, kao metafizički kontrapunkt „narodnjačkoj koaliciji“ pretužnog Koštunice – imamo hiperaktivnog Mlađana Dinkića koji je u proteklih pedeset dana promenio hiljade zanimanja: njegova G17+ mafija, čiji pipci još uvek vode do kase Ministarstva finansija koje je Dinkić teškom mukom, navodno, napustio – danas je u bespoštednoj borbi za cenzus. Građanima koji dobijaju po deset evra i topli obrok da ovog bolesnika (za kojeg ima leka, samo mora da sarađuje) slušaju otvorenih usta, kako bi kamere zabeležile njihovu oduševljenu erektivnu grimasu – zapalo je da čuju kako je Dinkić rešio kosovski problem, kako je rešio problem nezaposlenosti, kako je rešio problem kreditiranja preduzeća, bračnih parova ili već nečega, problem autizma dunavskih delfina, recimo, jer ono što Dinkić kenja zbir je ličnog ludila i lične obaveze da se oduži svojim finansijerima iz Nacionalne štedionice kojima je omogućio da pre dve godine, preko noći, ničim izazvani, zarade pedesetak miliona evra.

I sad, kad me neka ortodoksna budala pita da li će, recimo, moj LDP sarađivati sa nekakvim „demnokratskim blokom“ u kojem su DSS i G17+, uvek posegnem za psovkom kao najefikasnijim odgovorom; kako sarađivati s poludelim Dinkićem koji je umislio da nekakav Nacionalni investicioni plan pripada njemu i da milijardu i po evra on može da deli kako mu padne pamet, bez obzira što više nije ministar; ili sarađivati s mentalnim bolesnicima kakvi su Koštunica i Ilić – uvereni da je Srbija njihov privatni feud kojim se mogu zajebavati kako im na pamet padne.

Šta tek reći na Demokratsku stranku Borisa Tadića koja sve više liči na ogromnog, onesvešćenog slona koji leži na putu i kojeg svi, iz zajebancije, šutiraju? U interesu normalne Srbije nije da taj slon crkne, već da stane na noge i krene u pravom smeru – ali ovakav, s tromim Tadićem, koji se nikako ne odriče ambicije da bude u vlasti s Koštunicom koji ga prezire, taj slon je sve više u komi, izgubljen i sasvim zbunjen.

Za to vreme, radikali Vojislava Šešelja, već uobičajeno, petinguju sa svojom mnogobrojnom ciljnom grupom: oni koji su najsiromašniji, najneobrazovaniji, gubitnici tranzicije, uključujući izbeglice svih vrsta – na tapetu su kampanje koja govori o korupciji i kriminalu, ali ne zaboravlja da podgreje snove o srpskom Kosovu ili srpskoj Krajini, tek da ih prođu nacionalni žmarci.

U takvom okolišu, biti na bilo kojem skupu Liberalno Demokratske Partije – kao što mi se ovih dana dogodilo u Aranđelovcu i posebno u Loznici – gde smo okruženi onom Srbijom kojoj je sve jasno i koja je ne samo normalna i civilizovana, već i srbijanski duhovita i pametna, uz najveću podršku dvadesetogodišnjaka koji ne žele da žive u rezervatu, nešto je što se na političkoj sceni Srbije odavno nije dogodilo. Možda zato – a upravo zato – danas vredi biti u Srbiji, jer LDP nije samo partija već način razmišljanja.

I tu se setim one fucking ptice iz CNN-spota: da sačekamo 21. januar, pa da se s pticom dogovorimo. Ostati ili otići. Zauvek.

 
Feral Tribune, 10.01.2007.

Peščanik.net, 10.01.2007.