Nekoliko tekstova napisanih za Novi magazin


Muke sa državom

U Hrvatskoj je nova vlada izašla sa smernicama za fiskalnu politiku koju namerava da vodi. Sadržaj je sličan onome što bi trebalo da se nađe u praktično svim fiskalnim programima u susednim zemljama ili, drukčije rečeno, u širem regionu Jugoistočne Evrope. Ovo „trebalo bi“ ne izražava nešto što se smatra poželjnim, već mnogo više ono na šta su privredne vlasti prinuđene. Zašto?

Uzmimo situaciju sa kojom se suočavaju Srbija, Hrvatska, Slovenija, Mađarska i praktično sve preostale balkanske privrede (izuzev Turske, ako se ona ubroji u ovu regiju): kamate po kojima mogu da pozajmljuju novac za javne, dakle budžetske potrebe, su takve da je jasno da je svako dalje zaduživanje ograničeno. Na primer, srpska vlada može da pozajmi novac, u evrima, po stopi od oko 7%. Budući da dugove vraća iz budžetskih prihoda, oni jasno je zavise od rasta ukupnog nacionalnog dohotka. Ukoliko je taj rast, kako sada stoje stvari, jedva iznad nule, izraženo u evrima, i to svakako u sledećih nekoliko godina, javni će se dug povećavati do mere da je jasno da neće moći da se vrati. To je otprilike gde se sada nalaze praktično sve zemlje na jugu Evrope, i gotovo svi srpski susedi.

Može da se kaže da nije neophodno pozajmljivati u evrima, nego recimo u domaćem novcu. Tu je sada problem sa stranim dugom. Nisu sve zemlje u istom položaju, ali nema sumnje da su Srbija i Hrvatska, a to važi i za Bugarsku i Crnu Goru, a i za Sloveniju i pogotovo Grčku, opterećene značajnim stranim dugovima. Ovo, primera radi, nije problem sa kojim se suočava Mađarska, bar ne u toj meri, pre svega zato što pokriva uvoz izvozom, a sada ima i suficit na tekućem računu bilansa plaćanja. Neke zemlje u regiji, Hrvatska i Bugarska na primer, su značajno smanjile deficite na tekućem računu, ali njihovi su trgovinski bilansi, dakle bilans uvoza i izvoza robe, u trajnim deficitima. U slučaju Srbije, deficit u spoljnotrgovinskoj razmeni je i dalje veliki, a nije mali ni deficit na tekućem računu, u prošloj godini negde oko dve i po milijarde evra. To znači da je potrebno obezbediti značajne strane kredite kako bi se taj deficit finansirao. To znači da privreda i domaćinstva imaju značajne obaveze prema stranim kreditorima i imaju ograničene mogućnosti da pozajmljuju novac sopstvenoj državi.

Usled toga, hrvatska fiskalna politika ne predviđa da će javna potrošnja pozitivno uticati na privredni rast. Zapravo, usled povećanja poreza, pre svega na dodatnu vrednost, i usled smanjenja javnih rashoda, budžetska će potrošnja uticati negativno na privredni rast. Uz to, smanjenje zaposlenosti i potrošnje domaćinstava, usled većeg oporezivanja potrošnje, imaće za posledicu dodatni pritisak na smanjenje privrednog rasta. To su mere na koje će biti primorane i druge zemlje u regiji. U boljem je položaju Mađarska usled toga što ima veoma brz rast izvoza, tako da je on sada značajno veći nego što je bio pre izbijanja krize. Ali to nije slučaj sa većinom drugih zemalja u ovoj regiji, na primer u Sloveniji.

Šta je dakle cilj hrvatske fiskalne politike? Ideja je da će preduzeća biti rasterećena i kada je reč o porezima i kada je reč o pristupu kreditima, pa će imati više sredstava za ulaganja. Trebalo bi, dakle, privatna ulaganja, a jednim delom i državna ulaganja u infrastrukturne projekte, da doprinesu rastu privrede i izvoza. To je strategija fiskalnog i uopšte privrednog prilagođavanja pred kojom se nalaze praktično sve zemlje u regiji koje imaju značajne strane dugove i čiji se budžeti suočavaju sa visokim troškovima finansiranja.

Od čega zavisi uspeh ove strategije? Pre svega od stanja u preduzećima. U većini ovih zemalja, preduzeća su značajno zaduženija od domaćinstava. Grubo rečeno dva puta više (u tipičnom slučaju dugovi domaćinstava su negde oko četrdesetak posto bruto domaćeg proizvoda, a preduzeća oko osamdeset ili više posto). Usled toga postoji priblem likvidnosti praktično u čitavoj regiji. To je zapravo, u velikoj meri, posledica nesolventnosti čitavih sektora privrede, koja je posledica tereta dugova. Ukoliko je stanje takvo, trebalo bi očekivati da će se preduzeća razduživati, a ne da će ulagati. Tako da postoji ozbiljan rizik da se produbi recesija ili produži stagnacija privrede.

Ovo pogotovo što se ne računa sa domaćom tražnjom, jer se upravo donose mere za smanjenje potrošnje domaćinstava, a mogućnosti povećanja izvoza, usled stanja u evropskoj privredi, nisu velike. Tako da se balkanske ili šire privrede u jugoistočnoj Evropi, suočavaju sa nemogućnošću da se oslone na državnu potrošnju, a stanje u privatnom sektoru je veoma teško. I zaista, kada se uporede kretanja praktično u svim drugim delovima sveta, ova je regija prošla najgore u ovoj krizi, a i izgledi su gotovo svuda bolji.


Saradnja u regiji

Kolike su eventualne koristi od regionalne saradnje? Na njoj, balkanskoj saradnji, zasnovala je svoju politiku Evropska unija odmah posle završetka rata u Bosni i Hercegovini, a potom je dodatno osnažena posle rata na Kosovu, da bi postala veoma značajan deo sporazuma o evropskoj budućnosti zapadnog Balkana postignutom na samitu u Solunu sredinom 2003. U tom kontekstu su najpre dogovoreni bilaternalni sporazumi o spoljnoj trgovini, da bi potom nastala balkanska verzija regionalne zone slobodne trgovine (koja se zove CEFTA, jer je srednja Evropa nekako neutralniji političko-geografski pojam od Balkana). Postoji i regionalni centar za saradnju, koji je naslednik Pakta za stabilnost.

Zašto se Evropska unija zalagala za saradnju na Balkanu? Jer nije teško videti da je mnogo više i mnogo značajnijih inicijativa poteklo iz Brisela neko iz glavnih balkanskih gradova. Ovo, naravno, nije prvi primer regionalne saradnje koju podstiče EU. Pre toga je postojala Višegradska grupa srednjoevropskih zemalja, a potom i izvorna CEFTA, dakle zona slobodne trgovine u srednjoj Evropi. Sada, opet, EU podstiče regionalnu saradnju zemalja na jugu Mediterana. Koja su iskustva?

Kada je reč o srednjoevropskim zemljama, njihova saradnja je dala relativno ograničene privredne rezultate, jer su u prvo vreme te zemlje mogo više trgovale sa razvijenijim zemljama Evropske unije nego međusobno. Ali su političke koristi bile nesporne. Kako su sve te zemlje težile članstvu u Uniji, njihov je uticaj bio utoliko veći ukoliko bi govorili istim glasom i suprotstavljale se skepticizmu, koji je bio veoma raširen, o tome da li su Uniji potrebni novi članovi, posebno iz bivšeg socijalističkog sveta. Tako da je ta regionalna politička volja obezbedila srednjoevropskim zemljama ravnopravan tretman u Briselu.

Zanimljivo je i da je kao posledica relativno ubrzanog razvoja posle 1995. i u godinama pre finansijske krize, značajno porastao i obim međusobne robne razmene. Ovo zato što je čitava ta regija industrijalizovana i stoga su imali šta da prodaju jedni drugima. U početku je komparativna prednost bila jeftina radna snaga, ali sada je to jeftinija ponuda trajnih potrošnih dobara i druge industrijske robe. Tome je doprinelo i poboljšanje infrastrukture koja povezuje ove zemlje, ne samo sa razvijenijim zemljama na zapadu, već i međusobno.

U poređenju sa uspehom regionalne saradnje u srednoj Evropi, ona je na Balkanu daleko manje uspešna. Primera radi, gotovo svi regionalni programi, a pre svih Pakt za stabilnost, za jedan od najvažnijih ciljeva su imali ulaganja u infrastrukturu i izvore energije. I zaista, kada se pogleda mreža puteva i pruga, lako je videti da je lakše otići sa Balkana nego se po njemu kretati. Ovo je nasleđe svih podela, usled kojih ima više granica nego što ima načina da se one pređu. Uz to, proizvodnja granica je značajno povećana u poslednjih dvadesetak godina. A granice nemaju smisla ukoliko ne ograničavaju slobodu – trgovine, kretanja, poslovanja uopšte.

U tome se kao posebno teška pokazala upravo izgradnja regionalne infrastrukture. Čak i tamo gde postoji, recimo u avionskom saobraćaju, u velikom broju slučajeva je potrebno leteti preko Beča da bi se iz jednog balkanskog mesta stiglo u drugo. Stvari se poboljšavaju, ali veoma sporo i nedosledno. Slično je, ako je za utehu, i sa regionalnom saradnjom na južnoj strani Mediterana, koje je još jedno područje gde Evropska unija teži da podstakne postepeno uklanjanje prepreka koje čine granice.

Osnovni cilj regionalne saradnje nije naprosto trgovina robom, mada je to od nesumnjivog značaja. Ideja je da stvaranjem većeg poslovnog i tržišnog prostora Balkan postane privlačan većim kompanijama, posebno onima koje bi ulagale u industrijsku proizvodnju. To bi, s vremenom, dovelo do povećane regionalne trgovine i ulaganja, kao što je slučaj sa srednjom Evropom. A za to bi trebalo da budu posebno zainteresovani balkanski političari, jer bi se time povećala zaposlenost, a nestašica posla je najveći problem ove regije. Lako je, međutim, videti da su granice važnije od privrednog napretka i zapošljavanja. Nije teško videti ko ima koristi od uspostavljanja i održavanja granica.

Uz to, nedostatak regionalne političke volje je utoliko uočljiviji što on ne nedostaje drugde. Svaki evropski ili drugi strani političar koji se bavi Balkanom očekuje da ima posla sa posvađanim vođama i narodima i ta se očekivanja svaki put nepogrešivo ispunjavaju. Onda se uvek dolazi do ideje kako bi se mogle ostvariti velike koristi od regionalne saradnje i nerazumevanja zašto je već nema.


MMF i Balkan

Kada god se pomene MMF, pomisli se na mere obuzdavanja javne potrošnje. I zaista, sa balkanskim zemljama MMF uglavnom ima programe koji se jedva ili nikako sprovode. U Bosni i Hercegovini se čeka da nova vlada iskaže neku jasnu politiku prikupljanja i trošenja para, a sa Srbijom je program zamrznut jer, praktično, nema vlade, pa nema ko da preuzme obaveze o tome da će se trošiti onoliko koliko je bilo svojevremeno dogovoreno. O grčkim problemima u beskrajnim pregovorima sa poveriocima, koje jednim delom predstavlja MMF, da se i ne govori. Rumunija je mnogo bolji primer, jer se njen program finansijske podrške, koji finansiraju MMF i Evropska unija, za sada odvija po planu. Druge balkanske zemlje se klone obavezujućih programa sa ovom organizacijom, mada Makedonija koristi kreditnu liniju iz predostrožnosti, a tome bi mogle da pribegnu i druge zemlje u budućnosti.

Zašto su balkanske zemlje klijenti ili potencijalni klijenti Međunarodnog monetarnog fonda? Zato što ne mogu same da uspostave kontrolu nad sopstvenim javnim finansijama? To nije razlog. MMF se ne bavi pre svega budžetskom potrošnjom. Kao i u mnogim drugim stvarima, greši se u oceni o tome šta je uzrok, a šta posledica, i šta je razlog za jednu ili drugu politiku.

MMF se poziva u pomoć kako bi zemlja članica ove međunarodne institucije mogla da obezbedi uredno finansiranje svojih obaveza. Paradoksalno rečeno, paradoksalno u odnosu na ono što je uvreženo mišljenje, MMF je zemljama potreban kako bi mogle da se deficitarno finansiraju. Kako se to može videti?

Najpre, koji je prvenstveni razlog da se MMF angažuje u nekoj zemlji? Njena sposobnost da uredno finansira spoljne obaveze, dakle obaveze prema stranim kreditorima. Pogledajmo stanje na tekućim računima (koje je u deficitu ukoliko, grubo rečeno, uvoz robe, usluga i dohodaka prevazilazi izvoz) balkanskih zemalja u, recimo, 2008. (u procentima od bruto domaćeg proizvoda): Albanija – 15,6%; Bosna i Hercegovina – 14%; Bugarska – 23,1%; Crna Gora –51,3%; Hrvatska – 8,9%; Makedonija – 12,8%; Rumunija – 11,6%; Srbija – 21,6%. To znači da je za veličinu deficita zemlja morala da poveća obaveze prema inostranstvu. Uzmimo, primera radi, Srbiju; njen deficit u razmeni sa inostranstvom je 2008. iznosio oko 7 milijardi evra, odnosno za toliko su povećane obaveze zemlje. To su uglavnom bila povećana dugovanja domaćinstava i preduzeća, a ne obaveza države prema inostranstvu.

Jedan deo tih obaveza su nova zaduženja, usled čega je ukupni strani dug ovih zemalja izgledao ovako 2008. (u procentima od BDP): Abanija: 36,2%; Bosna i Heregovina 17,1%; Bugarska 105,1%; Crna Gora 15,6%; Hrvatska 83,3%; Makedonija 49,2%; Rumunija 51,8%; Srbija 64,6%. Javni dugovi, dugovi države prema svim kreditorima, domaćim i stranim, su uglavnom bili manji, recimo u Srbiji 29,2% BDP u 2008. Ono što je izbijanje finansijske krize donelo jeste nemogućnost daljeg zaduživanja u inostranstvu. Usled čega je postalo problematično održanje spoljne razmene i rizično finansiranje stranih dugova.

I tu sada nastupa MMF. Ukoliko bi u kratkom roku one velike deficite na tekućem računu bilansa plaćanja trebalo pretvoriti u suficite, kako bi se vraćali nagomilani strani dugovi, to bi dovelo do dramatičnog pada potrošnje i ulaganja, pa tako i prihoda od poreza i država ne bi mogla da se zadužuje jer ne bi mogla da nađe nikoga ko bi joj pozajmio novac. MMF je taj kreditor; privremena zamena za domaće i strane poverioce. A država je taj dužnik; zamena za domaće privatne dužnike.

Ali, taj deficit u razmeni sa inostranstvom mora da se smanji ukoliko bi trebalo da se uspostavi finansijska i makroekonomska stabilnost privrede i zemlje. Usled toga, potrebno je da se postepeno uravnotežuju prihodi i rashodi države, i to je taj fiskalni uslov i ograničenje. Pritisak na smanjenje javne potrošnje će biti utoliko manji ukoliko se brže oporavlja privreda, i posebno izvoz, kako bi se izgubila opasnost da se neće moći finansirati strani dugovi, što bi trebalo da utiče povoljno na povratak privatnih kreditora i investitora.

Kako stoji razmena sa inostranstvom. U 2011. ovako su izgledali deficiti na tekućim računima: Albanija – 14,1%; Bosna i Hercegovina – 8,6%; Bugarska 2,6% (suficit); Crna Gora – 16,7%; Hrvatska 0%; Makedonija – 5,5%; Rumunija – 4,4%; Srbija – 7,5%. Svuda je došlo do znatnog smanjenja deficita, ali samo u Bugarskoj je ostvaren suficit, a u Hrvatskoj je razmena sa inostranstvom uravnotežena. To znači da čitav region još uvek povećava obaveze prema inostranstvu. Usled toga je došlo i do znatnog povećanja stranih dugova i smanjenja sposobnosti da se oni finansiraju. Usled čega će MMF i dalje biti neophodan, a smanjenje potrošnje, privatne i javne, će se nastaviti u nekoliko sledećih godina. Bilo bi dobro kada bi se rast ubrzao, ali to će biti teško sa ovako visokim nivoom stranih dugova. Pa će MMF još dosta dugo biti prisutan na Balkanu.


Zatvorene privrede

Kada se gledaju protesti u Grčkoj, utisak je da je sve u tome da su strani kreditori nemilosrdni prema grčkim dužnicima, bilo da je reč o državi ili o domaćinstvima i preduzećima. Zašto banke i evropske države ne bi refinansirale sva ta grčka dugovanja i podstakle privredni rast te zemlje, pa bi im krediti bili vraćeni? Isto bi se moglo reći i za druge balkanske privrede, koje se sve suočavaju sa finansijskim teškoćama.

Odgovor je da nije izvesno kako bi se ti strani dugovi vratili, čak i ako bi te privrede ponovo počele da beleže visoke stope rasta. Ovo zato što je brži rast povezan sa većim deficitom u razmeni sa inostranstvom – sa većim spoljnotrgovinskim i uopšte deficitom na tekućem računu bilansa plaćanja. Čitava regija, sa izuzetkom Turske, u poslednjih gotovo deset godina zasniva privredni rast i razvoj uglavnom na potrošnji. U meri u kojoj se ona finansira iz inostranstva, to vodi povećanju finansijskih obaveza prema stranim kreditorima ili investitorima, a to onda zahteva smanjenje potrošnje kako bi se dugovi i druge finasijske obaveze prema inostranstvu ispunjavali.

Zašto se ne bi ti dugovi vratili iz povećanog izvoza? Strano finansiranje i uvoz robe i usluga su održivi, dakle ne moraju da stvaraju probleme kod vraćanja, ukoliko povećavaju sposobnost zemlje da izvozi. Jer, ako pozajmljivanje novca iz inostranstva podrazumeva i povećani uvoz, vraćanje dugova podrazumeva povećani izvoz. Održivi ekonomski odnosi sa inostranstvom podrazumevaju uravnoteženost uvoza i izvoza, to jest da se uvoz na kraju plati izvozom.

Tu je problem sa balkanskim privredama: izvoz je mali ili veoma mali. Uz to, ne teži da se povećava, bar ne dovoljno brzo, kada se povećavaju strana ulaganja, bilo direktna ili putem kredita. U zemljama koje imaju izlaz na more, turizam, dakle izvoz usluga, donekle nadoknađuje nedostatak robe za izvoz, ali to je obično nedovoljno. Ukoliko zemlja prodaje turističke usluge, ali uvozi trajna potrošna dobra, delimično i zato da bi učinila svoju turističku ponudu kvalitetnijom, to će dosta ograničiti razvojne mogućnosti te privrede. Veoma male države, takozvane mikro-države, one koje imaju manje od milion stanovnika, kao Crna Gora, mogu da zasnivaju svoj razvoj na izvozu turističkih, finasijskih i drugih visoko kvalitetnih usluga, ali veće zemlje, recimo čak kao Hrvatska, to ne mogu (ili bar tako pokazuju empirijska istraživanja). Da bi zemlje kao što su Bugarska, Grčka, Albanija i Hrvatska obezbedile održiv rast potrošnje, potrebno je da razviju i industrijsku proizvodnju, kako ne bi samo uvozile na primer trajna potrošna dobra, a i kako bi povećale sopstveni izvoz. Mogu naravno postojati i druge, alternativne industrije, kao što se ponekad predlaže za zemlje kao što su balkanske koje imaju dosta sunca i drugih prirodnih pogodnosti, ali u svakom slučaju, potreban je značajan potencijal proizvodnje robe za izvoz.

Kada se balkanske zemlje posmatraju sa tog stanovišta, jasno je da je reč o zatvorenim privredama. One su veoma otvorene po tome koliko uvoze, i u skladu sa tim i pozajmljuju novac u inostranstvu, ali su veoma zatvorene po tome koliko izvoze, posebno po tome koliki im je robni izvoz. Na značaj tog podatka utiče veličina unutrašnjeg tržišta, to jest veće zemlje su zatvorenije, i nivo razvijenosti, pri čemu opet razvijenije zemlje imaju diverzifikovaniju ponudu i stoga teže da uvoze manje; ali balkanske privrede su male i nedovoljno, ili bar manje, razvijene i svakako bi trebalo da izvoze više od 10, 20, ili 30 posto bruto domaćeg proizvoda. Hrvatska, na primer, izvozi robe manje od 20 posto njenog BDP, Srbija jedva nešto više od 20 posto, Albanija manje i od Hrvatske, a ne izvozi mnogo ni Bosna i Hercegovina, kao uostalom ni Grčka, a ni Crna Gora, bar kada je reč o izvozu robe. Nešto bolje stoje Makedonija i Bugarska, ali i njihova je otvorenost značajno manja nego što bi trebalo da bude da bi obezbedila ubrzan i održiv razvoj.

Usled toga, u dobra vremena, spoljni dug raste do neodrživosti, recimo do 80 ili 100 ili čak i do još većeg procenta BDP. Potom slede rđava vremena, kada je potrebno smanjivati potrošnju, privatnu i javnu, kako bi se namirili strani poverioci. To ima i dodatnu posledicu da stvara rđavu predstavu o razvijenijem svetu i o njegovoj zloj volji, što ne pomaže ni politički niti socijalno. A ni razvojno, jer podršku dobijaju programi koji pozivaju na još veću zatvorenost privrede, za proizvodnju koja je još više okrenuta sopstvenom, malom tržištu.

Ta zatvorenost privrede i politički otpor njenom otvaranju je najveći balkanski privredni problem.


Javna potrošnja

Posvuda rastu javni dugovi. Zbog čega? Pogledajmo najpre podatke. U bivšim jugoslovenskim zemljama javni dug je sa oko 30% bruto domaćeg proizvoda u 2008. došao 2011. na iznad 45% u Srbiji, oko 44% u Hrvatskoj, oko 44% u Crnoj Gori, oko 35% u Makedoniji (oko 28% u 2008), oko 39% u Bosni i Hercegovini, i na 45% u Sloveniji (ali sa 21% u 2008), dok je ostao na niskom nivou od 16% u Bugarskoj, ali se u istom periodu povećao sa oko 13% na 34% u Rumuniji. Stanje u Grčkoj je poznato. Javni dug Albanije je uvek bio veći, oko 55% bruto domaćeg proizvoda u 2008, da bi se povećao na oko 60% u 2011.

Duži li se povećanje javnog duga povećanoj potrošnji ili padu prihoda? Uzmimo za primer Hrvatsku. Javni prihodi su bili oko 39% bruto domaćeg proizvoda u 2008, a tek 36% u 2011. U Srbiji je reč o smanjenju sa 43% na 39%, u Crnoj Gori sa 49% na ispod 40%, u Makedoniji sa 33% na oko 30%, u Bugarskoj sa 40% na ispod 35%, dok su u Rumuniji javni prihodi ostali na istom nivou od oko 34%, dok su se u Sloveniji povećali sa oko 42% na iznad 44%.

Šta dakle kaže prihodna strana javnih finansija? Prihodi su po pravilu smanjeni, gde pad od 4 procentnih poena u odnosu na BDP nije neuobičajen. Da bi se videlo šta to znači, uzmimo da su javni prihodi u Srbiji 2001. bili na nivou od 2008. i zapitajmo se kolika bi bila razlika, recimo u evrima? To bi bilo negde oko 1,3 milijarde evra više u budžetu i fondovima. Gubitke imaju i gotovo sve druge zemlje, dok njihov iznos u evrima zavisi od veličine njihove privrede.

Javni, pak, rashodi su smanjeni po pravilu znatno manje. U Srbiji sa manje od 46% bruto domaćeg proizvoda u 2008. na oko 44% u 2011, u Hrvatskoj su povećani sa oko 40% na nešto iznad 41%, dok su u Sloveniji povećani sa oko 44% na oko 50%. U Albaniji i Makedoniji su smanjeni slično Srbiji, u procentnim poenima, dok su se održali na manje-više istom nivou u Bugarskoj, Bosni i Hercegovini i Rumuniji, a značajnije su smanjeni u Crnoj Gori sa iznad 47% na ispod 44%.

Šta dakle kaže rashodna strana javnih finansija? Javna je potrošnja u najboljem slučaju, sa izuzetkom Slovenije, ostala otprilike gde je i bila, a najčešće je smanjena za otprilike 2 procentna poena. Opet, kada bi, na primer, procenat javne potrošnje u bruto domaćem proizvodu Srbije u 2011. bilo na nivou 2008, javna potrošnja bi bila veća za nešto više od 600 miliona evra.

Kada je reč o javnoj potrošnji, na čemu se najmanje štedelo? Najviše su povećani socijalni izdaci, čiji je udeo u rashodima najveći u Sloveniji, Srbiji (oko 20% BDP) i Makedoniji, a nešto manji u Hrvatskoj. Manje se daje na socijalne potrebe u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini (gde njihov udeo nije ni povećan), kao i u Bugarskoj i Rumuniji. Značajno su manji izdaci u Albaniji. U nekim zemljama se to desilo na račun kapitalnih ulaganja, a negde su smanjeni izdaci na zaposlene. Uglavnom nisu smanjivane subvencije, a nešto su povećani izdaci na kamate.

Iz ovoga se može zaključiti da je rast javnog duga u najvećoj meri posledica smanjenja javnih prihoda. Kako je smanjenje javnih rashoda bilo značajno manje, povećavali su se fiskalni deficiti, koji se finansiraju zaduživanjem (ili prodajom imovine, ali toga je bilo relativno malo u ovom periodu). Kako se smanjuje i BDP, jer je rast u proseku bio negativan, sa izuzetkom Albanije i Makedonije, to dodatno povećava javni dug kao procenat od BDP. Sa izuzetkom Slovenije, i mnogo manje Hrvatske, povećanje javne potrošnje se nije koristilo kao sredstvo podsticanja ukupne potrošnje i ulaganja, već su zaduživanja služila kao sredstvo da se javni izdaci ne smanjuju prebrzo.

Uzmimo da se želi smanjenje javnih rashoda: na čemu bi se moglo štedeti? Najveći su, pored socijalnog staranja, izdaci na zaposlene, koji su gotovo svuda oko 10% bruto domaćeg proizvoda, osim u Makedoniji i Albaniji gde su upola manji. Na te dve stavke ode oko 30% bruto domaćeg proizvoda. Kako su kapitalna ulaganja po pravilu manja nego što bi bilo potrebno, ostaju obično transferi lokalnim zajednicama i subvencije. Ako dalje zaduživanje nije moguće, a povećanje poreskih stopa u stagnantnoj privredi nije poželjno, problem sa kojim se suočavaju sve vlade ne samo u ovoj grupi zemalja, jeste da li smanjiti socijalnu potporu, pre svega penzije, ili smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru (obrazovanje, zdravstvo, bezbednost, administracija) ili uštedeti na lokalnim zajednicama? Uštede na subvencijama je lako opravdati, ali tu su veličine male (oko 1% BDP).

Smanjenje zaposlenih podrazumeva dodatnu privatizaciju školstva i zdravstva, a nije lako zagovarati dalje osiromašenje lokalnih zajednica. Ostaju penzije i druga socijalna davanja, koje će biti teško smanjiti kada je malo ljudi koji ima posao, a veliki broj onih koji su nezaposleni i neaktivni. Naravno, kada bi BDP bio veći, sve bi bilo lakše, ali do toga tek treba doći.

 
Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 01.03.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija