0101avi: Pre nekoliko nedelja, u pivskom vrenju svesti, napravim koalicioni sporazum sa samim sobom da bar nekoliko dana apstiniram od političkih emisija na ovdašnjim televizijama, me and myself sve to lepo potpišemo, obećamo da ćemo se sporazuma držati kao pijani plota, izgasimo spravu iz struje, kao, krenemo u krevet, ali mi đavo ne da mira: znam da u beogradskoj “Areni” svoju izbornu konvenciju imaju tehnički premijer dr. Vojislav Koštunica i njegova partijska supruga magistar Velimir Ilić, kako da propustim da ih vidim zajedno na pozornici, zagrljene sa srpskom zastavom, uz kosovski slogan “Podrži Srbiju” (hrvatski: “Pridrži Srbiju”). Tiho, da ne probudim rođenog koalicionog partnera, uključim tv-spravu i shvatim da nisam pogrešio: Ovo se moralo videti!

Ne umem čak ni da opišem tuđim rečima šta je izgledalo kao definitivna ludistička katarza: da li je to hip-hop nastup dr. Vojislava Koštunice čija nova rockabilly frizura sa sve češljanjem nagore predstavlja radikalni otklon glede tradicionalnih kosovskih šiški; da li je to govor tela Velimira Ilića koji ovih meseci izgleda kao da je na nekim teškim pečurkama; da li je to freeze-frame Bore Đorđevića, onog fašističkog klovna iz Riblje čorbe, koji okićen četničkim bedževima, srboidnim značkama i majicom “Hard Rock Caffe Kosovo” izgleda kao penzionerski a hodajući dss-billboard; ili je to, konačno, nesrećna publika čiji je stepen radosnog angažmana ravan situaciji u kojoj bi hiljade crnaca/robova bilo prinuđeno da prisustvuje konvenciji Ku Klux Klana: ta vrsta izveštačenog oduševljenja gde im se oštrim replikama obraća Koštunica savršeno je ličila na sovjetske partijske kongrese čim na pomen druga Staljina niko nije smeo da prestane da aplaudira, pa su, logično, aplauzi trajali onoliko koliko je bilo potrebno da drug Staljin nakon nekoliko desetina sati odluči da je bilo dosta i podigne ruku…

Koliko se god trudio, ne znam šta je Koštunica pričao, o Velji da ne govorim; kao kroz psihodeličnu maglu novog albuma grupe The Black Angels sećam se da je dr. Kalašnjikov nešto mrmljao o Kosovu, obećavajući generacijama koje dolaze da ga mi, The Serbs, nikad nećemo napustiti, da će ono (Kosovo) večito živeti u nama, da će nekakva “duhovna vertikala” u svakom Srbinu svetleti kao neonka, potrebno je samo da na sledećim historijskim izborima glasamo za Voju i njegovu suprugu Velju – i eto nama narodnjačkog seksa. Hihihihi.


0102.rar:
Primitivno uzbuđen svekolikim dss/ns prizorima kolektivne patriotske erekcije, umalo da propustim televizijski serijal o Borisu Tadiću koji se ekranima valja kao venecuelanska serija: šta god da ovaj lutak izgovori – a nitko ne zna šta izgovara, ponajmanje on sam – postaje temom rustikalne psiho-analize. Valjda sinoć, ko da pamti kad je Boki Taki negde gostovao i šta je izlupetao, uhvatim Predsednika Države koji se ogrnuo zastavom Predsednika Demokratske Stranke i koji, kao da je pao sa Jupitera, ovako objašnjava kako on gleda na eventualne, buduće koalicione partnere: “Znate kako se ja odnosim prema svim tim strankama, odnosim se krajnje funkcionalno. Ukoliko prihvate načela i politiku za koju se zalažemo, ukoliko potpišu ta načela i potpišu taj ugovor da će to raditi, ukoliko se potpišu rokovi u kojima stvari treba da se obave, svi su dobrodošli. Ukoliko ne potpišu te rokove i ta načela i kažu – doći ćemo mi pa ćemo jednom to završiti, za mene nisu prihvatljivi i ja tu prosto ne mogu drugačije da se ponašam.”

Mrzi me čak i da analiziram ovu belosvetsku budalaštinu; ako sam uopće shvatio Boki Takija, mada je to zajebano za svaki mozak koji je raspoložen da misli, Boki želi da svi priznaju da je on najpametniji, najlepši, najmudriji i uopšte: Kalif Srbije, da to ljudi lepo potpišu, odreknu se svojih glupih ideja, poklone se Bokiju, malo ga oralno obrade u znak podrške, ukinu svoje glupe stranke i ponište lične principe – tek onda Boki “funkcionalno” kreće da nas jednog po jednog guzi, kako bi pokazao da on “drugačije ne može da se ponaša” jer kao dvostruki predsednik može da nas prca i kao građane i kao potencijalne partnere.

Kao upozorenje šta čeka one nevernike koji još sumnjaju u njegovu nacionalnu vertikalu koja sve više liči na impotentnu horizontalu – Tadić je usred Knez Mihajlove ulice u centru Beograda pribegao poslednjem upozorenju; uzeo je akustičnu gitaru i krenuo da svira i peva, što je dovelo do masovnog egzodusa prolaznika koji su vrišteći, u panici bacali torbe i decu, pokušavajući da spasu goli život, glasno preklinjući Bokija da prestane da svira i da će, nema problema, odmah potpisati ne samo za ove već i sve buduće izbore, samo neka skloni gitaru i zatvori usta!

Sreća što mi u slušalicama gostuju australijski Operator Please (uvek imaju moj glas) tek dobija razmere euforije pred slikom da sam, daleko bilo, bio u centru grada kad je Boki Taki krenuo da prebira po žicama, očajnički tražeći omladinski mol u duru, veselo uveren da mu negde u genima čuči Jimi Hendrix kojeg valja samo probuditi!


0103.mgp:
Onda totalno popizdim i više ne gasim televizor, gledam sve: prvi, drugi, peti i jedanesti “Dnevnik”, popizdim na koalicioni sporazum sa samim sobom u času kad dramski pisac i budući upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta Siniša Kovačević svoj lični fašizam prosipa po studiju “Utiska nedelje” a niko da mu odgovori; njemu je sasvim prirodno da ljudi u Somboru protestuju ispred albanskih pekara u kojima se sprema “albanski burek”, voleo bi Kovačević da u Prištini proba “srpski burek”, šta ga – jebiga – sprečava da krene u Prištinu kad tvrdi da Kosovo jeste Srbija i da je, samim tim, Priština tek nekakva nebitna srpska opština poznata po bureku.

Kad smo već kod bureka, da pitam Kovačevića ovako, iz srpskog Splita, preko srpskog Ferala: neka nam objasni razliku između “srpskog” i “albanskog” bureka, koliko duhovnog sira ide u srpski burek za razliku od albanskog bureka koji se mesi nezavisno, bez neophodne začinske vertikale; neka pojasni u čemu je razlika između albanskog kruha i srpskog hleba, pisac je Siniša, valjda kao srpski nacista zna tu tanku liniju po kojoj se rase “prepoznaju”, naročito kad su genetski prljave; da li je to upravnik Kovačević hteo da kaže?

Naravno da je hteo da kaže i da je rekao: jer samo onaj ko bulazni o “srpskom bureku” usred Prištine – poručuje nešto sasvim drugo: da je srpski rasizam vrlo živ i zdrav, svaka čast upravniče Kovačeviću, kakav li ćete burek prodavati u vašem JDP-restoranu, hoćete li ga prethodno nositi na laboratorijsku analizu da utvrdite ima li albanskih tragova iz Sombora, ili je dovoljna usmena izjava da je burek srpski samom činjenicom da ga je unapred blagosiljao Pahomije pre nego što je sguza osveštao Srpčiće?

Faint, rekli bi Linkin Park; ali kako Siniša Kovačević nema pojma tko su Linkin Park, šifra je “burek”.

Etnički čist, razume se!

 
Feral Tribun, 03.04.2008.

Peščanik.net, 03.04.2008.