Ne znam zbog čega sad ta opća nacionalna panika, kao da je prvi put u cjelokupnoj povijesti čovječanstva da neke države ima pa je više nema. Cijela su carstva propadala, pa nije zbog toga bila propast svijeta, bilježi historija države što su trajale i kraće od Republike Hrvatske. Bilo je, istinu govoreći, čak i hrvatskih država što su trajale kraće od ove. Nije, uostalom, to sramota. A nije ni najgore što se živom čovjeku može dogoditi. U vrijeme korporativne globalizacije realno je veća šteta izgubiti mobitel sa tristo memoriranih brojeva nego nezavisnu državu.
Bilo je, rekoh, i prije takvih pojava. Stariji čitatelji sjećaju se Biafre, afričke državice koja je 1967. proglasila nezavisnost od Nigerije, potrajavši nakon toga gotovo cijele tri godine, dok oni mlađi pamte nesretnu državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, koja je postojala toliko kratko da nije stigla štampati ni vlastiti pasoš. Još kraće trajala je mala afrička kraljevina Južni Kasai, proglašena 1960. i rasformirana godinu dana kasnije, dok svjetski rekord do dana današnjeg drži Republika Karpato-Ukrajina, koja je proglasila nezavisnost u srijedu, 15. ožujka 1939. ujutro, da bi već iste večeri Otac Domovine Avhustin Ivanovič Vološin pobjegao u Prag i prepustio zemlju ljutim Mađarima.
Nije dakle Hrvatska prva što je ambiciozno stala u granitu klesati svoju deklaraciju nezavisnosti, napisala ustav, nacrtala potom grb i zastavu, sašila nogometne dresove, štampala pasoše i uvezala tisućljetnu povijest u četiri debela toma, pa se teškim riječima pred njom i nerođenim naraštajima zaklela na slavnu vječnost. Da bi iste večeri, ili dvadeset godina kasnije, svejedno, na brzinu u deset kovčega potrpala obiteljsko zlato i pobjegla u Južnu Ameriku.
A tisućljetna se država Hrvata našla upravo ondje gdje se nalazila nezavisna Karpato-Ukrajina 15. ožujka 1939. kasno poslijepodne. Povijesne okolnosti su, naravno, ponešto drugačije, umjesto Hitlerovih saveznika na granici vrebaju vjerovnici s mjenicama i utjerivači dugova s bejzbol palicama, ali vjera u teške riječi o slavnoj vječnosti u Hrvata je snažna baš kao kod karpatoukrajinskih domoljuba one srijede u pet popodne, dok su na državnom radiju slušali najavu sutrašnje velike državne svečanosti s vatrometom i banketom, a kroz prozor mađarske topove.
– Znači, ništa od parade sutra? – malodušno je iz garderobe doviknula gospođa Vološin, razočarano držeći vješalicu s novom svečanom haljinom, i ne primijetivši da u predsjedničkoj palači u Hustu poodavno nema više nikoga, i da joj je muž već negdje pred Užhorodom, na putu za Prag.
Tako je, eto, i slavna Republika Hrvatska došla do kraja. Istekao joj je rok trajanja, onaj “datum pakiranja: 30/05/90, upotrijebiti do: 30/05/10” što sitnim slovima piše u dnu Ustava, i koji nemarni Hrvati nikad ne gledaju, svejedno biraju li jogurt ili državu. Odgovornim Japancima država traje hiljadu i pol godina, vrijednim Kinezima i dvostruko dulje, a Hrvati ih samo u posljednjih stotinu godina potrošili šest.
Opet, s druge strane, što Japanci i Kinezi imaju od svojih država? Stotine godina rmbače i pišaju krv, po hiljadu godina bez dana godišnjeg odmora, cijele im dinastije prođu a da i ne okuse život, alkohol su posljednji put probali prije Konfucija, toliko su uredni da im jetre više i ne luče enzime alkohol-dehidrogenaze. Bolje stoga dvadeset godina na čekanju kao beg, nego hiljadu godina kao radnik u Toyoti – reći će vam svaki Hrvat. I zaista, kad se stvari tako sagledaju, ne može im se ništa reći. Lijepo im je zapravo država i potrajala.
Kako bilo, u ovom trenutku, u srijedu dakle poslijepodne, Hrvatska je od potpunog financijskog, kulturnog, moralnog i svakog drugog bankrota daleko onoliko koliko mađarskoj vojsci treba od granice do Husta. Država se iskrivila pod četrdeset pet milijardi eura inozemnog duga, najkasnije do šest sati taj će dug dakle dostići cijeli bruto društveni proizvod, kamate vraćamo novim kreditima, koje ćemo vraćati novim zaduženjima, a deficit u odnosu izvoza i uvoza više se i ne mjeri zbog opasnosti po speleologe. Tristo tisuća mladih, zdravih ljudi ne radi ništa, barem još toliko ih je u prijevremenoj penziji, negdje do večeras bit će zaposlenih koliko i umirovljenika, svaki će nositi na leđima svog osobnog penzionera i svog osobnog bankara, i neće se buniti jer je tri plaće u minusu. Nitko ništa ne proizvodi, nitko nikome ništa ne plaća, svoja potraživanja naplaćuju još samo kamatari i biskupi.
Korupcija je metastazirala u svaku pojedinačnu stanicu društva, nitko ne želi biti prvi kreten koji će raditi čisto, cijeli je državni aparat jedno golemo rodoslovno stablo, čudovišni mutirani baobab pod kojim ništa ne raste, nijedan od četrdeset pet hiljada činovnika ne smije drugome dati otkaz. Vlada se za to vrijeme zabavlja društvenim igrama, rješava rebalanse budžeta kao sudoku, troškove reže ukidajući agencije za nadzor i redukciju državnih agencija, dok opozicija nudi rješenja za krizu moleći dragog Boga da izgube izbore, kako je ne bi morali stvarno rješavati.
Ekonomski bankrot, kao uvijek u povijesti i svuda u zemljopisu, prati potpuni moralni rasap društva. Kultura je službeno ukinuta, a Hrvati su lijepo oglupili bježeći od vlastitog usuda u duboku induciranu komu, tupo zureći u meksičke sapunice, reality programe, red carpete, explozive i exkluzive, izlazeći iz kuće samo da uplate listić u kladionici ili proslave pobjedu nad nekim rumunjskim ili mađarskim udruženjem nogometaša, bezdušno pritom preskačući leševe po ulicama i plažama. Žene bauljaju na potezu Sigurna kuća – nesiguran posao, muževi se u garsonijerama pod hipotekom cijele noći svađaju na forumima s četnicima ili drkaju na amaterske snimke s interneta prije nego ih Youtube skine, a djeca im se pokaju i lajkaju na Facebooku – više se niti međusobno ne jebu, svake godine odumire cijeli jedan Sisak ljudi, pa se već i mađarska financijska policija pita hoće li uopće ikoga zateći kad večeras dođe plijeniti hrvatske otoke, planine, srednjovjekovne gradove i ostale nekretnine.
U ovom trenutku, u srijedu poslijepodne, Hrvatska je poput aviona koji ponire crknutih motora, a Hrvati se uzdaju u Vladine mjere za izlaz iz krize po kojima bi se putnici mogli spasiti ako trenutak prije udara u zemlju – negdje jedan metar iznad tla – iskoče iz aviona, jer po svim proračunima i saznanjima Vladinih stručnjaka još nije zabilježeno da je netko poginuo skačući s metra visine. Sic transit gloria Croatiae. Jebemti, kao da je jučer bilo kad su Hrvati vrtjeli volove na ražnjevima, i mahali zastavama dok su stavljali Tuđmanu svilenu lentu, sve orošenih očiju pjevajući “Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo…!“. Još jutros su u granitu klesali svoju deklaraciju nezavisnosti, crtali grb, pisali ustav i debelu četverotomnu povijest, pa se pred njom i nerođenim naraštajima teškim riječima kleli na slavnu vječnost, nisu tako zaklinjući se i pjevajući stigli niti do stiha „…visoko se bude stala dok mi živimo“ – a vječna Hrvatska već propala, temeljito opljačkana, osiromašena, gladna, devastirana, raskopana, betonirana, bolesna, rezignirana i sjebana. Kao u onom vicu: “Maši zastavicom, maši zastavicom, maš… e jebiga!”
Eto koliko je Hrvatima potrajala država: “golf dvojka” iz 1990. još vozi, i može se za njega dobiti soma eura, a Hrvatsku nekome možeš uvaliti još samo u kvalifikacijama za nekakvo svjetsko prvenstvo u nečemu. Da Hrvatima sad daš japansku državu, ne bi dočekala Olimpijadu u Londonu. Za nekoga, jebiga, baš nisu nezavisne države.
– Znači, ništa od parade za Dan neovisnosti? – malodušno će Hrvati iz garderobe, razočarano držeći vješalice s novim svečanim uniformama.
– Kad to pada? – odgovaraju iz dnevne sobe vjerovnici, pedantno popisujući pokretnu i nepokretnu imovinu.
– Osmi listopada.
– Osmoga?!? Nema šanse.
Globus, 07.09.2010.
Peščanik.net, 08.09.2010.
