Kako svega trideset i pet godina biti telefonski dvojnik u Srbiji

Kad sam čuo da je moj telefonski gazda Telekom Srbije za tričavih 645 miliona evra kupio mobilnu telefoniju izvesne Republike Srpske palo mi je na pamet da ću večno, forever, zauvek, do jaja, ostati dvojnik sa Zvezdare, jer sad Telekom Srbije ima druga posla: da brine o Srbima preko Drine i da se drugima uvlači u fiksnu anusnu mrežu.

Kad jednom Ginisova knjiga rekorda bude tražila kandidate za najduži staž među telefonskim dvojnicima – sva je prilika da ću se ne samo odmah prijaviti za takmičenje, nego ću već u startu poneti nepodnošljivo breme favorita. Biti dvojnik svega 35 godina impresivan je podatak čak i za ovakvu Srbiju u kojoj nije ništa neobično da se govori o “elektrifikaciji” ili “opismenjavanju”, te se u poređenju sa strujom, vodom ili kanalizacijom svaka vrsta telefonskog priključka ima smatrati vrhunskim luksuzom. Višedecenijski pokušaji da od nekadašnjeg PTT sistema ili današnjeg Telekoma izmolim samostalnu telefonsku liniju – više su ličili na najtvrđe albansko-srpske pregovore o statusu Kosova nego o kupoprodajnoj temi kako je to običaj u tzv. normalnom svetu.

Čuo sam svaku vrstu objašnjenja: nema slobodnih linija, nema tehničkih uslova (jer živim u soliteru), nema investicija na Zvezdari, centrala otišla u kurac, bile sankcije, imali ratove u kojima nismo učestvovali, nestašica kabla, reorganizacija u Telekomu, političke prilike u svetu, požar u Hilandaru, voda u kablu, izbori, izuzetno toplo vreme u decembru koje ne pogoduje ukidanju dvojnika, kosmički talasi nad Čingrijinom ulicom, nepovoljna nadmorska visina, prisustvo drveća u blizini mog solitera, postojanje trola koje ometaju podzemne kablove, mogućnost tornada i cunamija…

Bolesno svestan činjenice da mi se status Telekom-Dvojnika neće promeniti u narednih 35 godina – osetio sam čak i neku vrstu prkosnog ponosa zbog činjenice da su me mimoišli svi analogni, digitalni, kompjuterizovani, satelitski ili božanski sistemi komunikacije; za razliku od svakojakih korisnika kablovskog interneta, wirelessa ili ADSL sistema koji desetine email poruka bezosećajno primaju za isto toliko sekundi, dvojnik zna i ume da ceni svaki email koji mu se posle duge i teške borbe pojavi za osam ili devet sati. Ako, daleko bilo, treba skinuti neku malu sličicu, posebne se vojne pripreme obavljaju za vikend: svega tri dana za 55kb nikako nije puno, naprotiv!

Dvojnik, primetio sam, ume da ceni samu činjenicu da mu telefon uopšte radi: on ne postavlja pitanje da li mu je veza dobra ili loša, jer zna da je uvek loša; on se ne sekira zbog šumova u slušalici, jer su šumovi prirodni; on ne brine zbog brzine interneta jer, kad bolje razmisli, nikad ne valja žuriti, ko rano žuri dve linije grabi; konačno, dvojnik se ne uzbuđuje ako mu je blizanac-dvojnik uzeo vezu: neće dugo, teši se, ima komšija pravo da razgovara i odleti na internet, ljudi smo, dogovorićemo se, ako se ne dogovorimo uvek mu možemo pozvoniti na vrata sa sekirom u ruci i pristojno ga podsetiti da je to naš zajednički telefon u vlasništvu srpskog Telekoma, neka živi Telekom!

Rasterećen brige da se opterećujem brzinama većim od 7k/sec, sasvim sam se opustio, uveren da me Telekom Srbije nije i nikad neće zaboraviti. Ali, kad sam čuo da je moj telefonski gazda Telekom Srbije za tričavih 645 miliona evra kupio mobilnu telefoniju izvesne Republike Srpske – iz nacionalnih, nikako ekonomskih razloga – palo mi je na pamet da sam već pobedio na Ginisovom konkursu i da ću večno, forever, zauvek, do jaja, ostati dvojnik sa Zvezdare, jer sad Telekom Srbije ima druga posla: da brine o Srbima preko Drine, da se drugima uvlači u fiksnu anusnu mrežu, da tamo obezbedi brzinu o kojoj jedino mogu da sanjam, da se posveti telefonskoj obnovi srpskog digitalnog bića, jer ko jebe Zvezdaru kad je srpski Doboj u pitanju!

Tako nam i treba kad smo dvojnici!

 
Feral Tribune, 19.12.2006.

Peščanik.net, 19.12.2006.