2.500 delegata iz skoro 80 zemalja sveta pre par nedelja se sastalo u Kopenhagenu da pripremi UN konferenciju o klimatskim promenama zakazanu u istom gradu za decembar. Tada treba da bude dogovoren produžetak protokola usvojenog 1992. u Kjotou, koji prestaje da važi 2012. Govornici na ovom pripremnom skupu su se složili da je vreme za hitnu akciju, jer većina zemalja potpisnica protokola iz Kjotoa nije smanjila svoju emisiju ugljen dioksida.

Do sada je do najvećeg smanjenja emitovanja ugljen dioksida dolazilo zbog industrijskog kolapsa u nekim zemljama potpisnicama, kao što se to desilo u Rusiji posle raspada Sovjetskog saveza 1991. Nebo nad Sovjetskim savezom se 1990. još uvek crnelo od dima iz vojno-industrijskih postrojenja. Već 2004. Vladimir Putin je mirno ratifikovao protokol znajući da je Rusija već ispunila svoj udeo u smanjenju emisije SO2 do 2012. Sve zemlje koje beleže najbolje rezultate u smanjenju zagađenja SO2 – Ukrajina, Letonija, Estonija, Litvanija, Bugarska, Rumunija, Mađarska, Slovačka, Poljska i Republika Češka – bile su deo sovjetske imperije. U svim tim zemljama do smanjenja emsije SO2 je došlo zbog propasti njihovih ekonomija, a ne zato što su one u to uložile poseban trud. 

SAD nisu ratifikovale protokol iz Kjotoa, ali Kanada jeste. Njeno iskustvo je primenjivo na američki slučaj, jer su njena ekonomija i potrošnja nafte po glavi stanovnika slične američkima. Kanada je projektovala smanjenje efekta staklene bašte za šest odsto do 2012. u odnosu na 1990. Ali do kraja 2006, uprkos potrošenih milijardi dolara, emisija SO2 u Kanadi je porasla za 125% u odnosu na planirani nivo. Kanadski ministar za životnu sredinu tada je ocenio cilj iz Kjotoa kao „neostvariv“.

Razlog zašto Kanada nije ostvarila svoj cilj je vrlo prost. Glavni uzrok povećane emisije SO2 u svetu je prosperitet. Taj odnos postaje upadljiv tokom recesije. Iz dimnjaka zatvorenih fabrika ne kulja SO2, nezaposleni ređe voze i manje uključuju peći, rashladne uređaje i grejače za bazene. Društva i porodice koji se nađu u finasijskim nevoljama štede na avio-transportu. Čak i bogatiji ljudi za vreme recesije manje kupuju. 2008. u SAD je potrošnja benzina opala za skoro šest odsto. Američko javno mnenje nije iznenada postalo “zeleno”, već je to bila posledica brzog rasta cene nafte tokom prve polovine prošle godine, koji je vodio ka ekonomskom haosu u kojem smo se sada našli.

Svetska finansijska i energetska kriza su strukturno slične, jer su i krediti i fosilna goriva oblici moći: nafta, ugalj i zemni gas umnožavaju radnu snagu na skoro isti način na koji krediti umnožavaju bogatstvo. Ljudska istorija je istorija našeg uspinjanja uz ono što je prirodnjak Loren Ajzli (Loren Eiseley) nazvao “usijanim merdevinama ”: ugalj je nadmašio eksploataciju drva za potpalu, a nafta i prirodni gas su nadmašili ugalj. Fosilna goriva su ojačala ljudsko društvo i mi ih ubrzano trošimo, bez obzira što su svetske rezerve jeftine energije pri kraju. Slično se ponašamo i kada dižemo kredite bez pokrića živeći u iluziji da ćemo jednoga dana biti u stanju da ih vratimo. Osim toga, američka zavisnost od fosilnih goriva će potrajati. Solarne ploče i generatori na vetar su u 2007. pokrivali samo pola procenta od ukupne potrošnje energije u SAD. Pri tome, oni ne rade kada sunce zađe i vetar stane. Za zamenu nafte nekim drugim izvorima energije biće potrebno mnogo više od naše dobre namere.

Korist koju životna sredina ima od propadanja ekonomije je, iako realna, mala, jer je podložna intervencijama vlade koja, razumljivo, želi da vrati ljude na posao i postara se da oni opet počnu da kupuju čak i proizvode koji im nisu neophodni. Vlada to čini pomoću programa za oživljavanje potrošnje kod prosečnih kupaca i pomoću javnih radova, kao što je izgradnja novih puteva i aerodroma. Naše najbolje namere povodom zaštite prirode i smanjenja emisije SO2 tope se u sudaru sa realnošću ekonomskog propadanja, bankrotiranih firmi i nezaposlenosti. Kako da ljudi manje voze, jer je to neophodno za oporavak životne sredine, kada ih istovremeno podstičemo da kupovinom novih automobila pomognu našoj posustaloj ekonomiji?

Poznati odgovor – okrenimo se biljnom gorivu – ostavlja ovaj suštinski problem nerešenim. Ekonomičniji utrošak goriva i niže cene goriva su dve strane iste jednačine. Trenutno se poigravamo njenom drugom stranom. Dvostruko povećanje cene benzina podstaklo je vozače da manje voze, što je za životnu sredinu dragoceno. To je smanjilo potrošnju i kilometražu, podstaklo ulaganje u obnovljive oblike energije, povećalo broj biciklista na ulicama i smanjilo buku. Ali dvostruko ekonomičniji utrošak goriva bi učinio da ovaj podsticaj nestane. Prelaženje više milja pomoću iste količine benzina ne pomaže oporavku životne sredine. To samo dovodi do povećanja vožnje kolima, jer odgovor vozača na sniženje troškova vožnje je da više voze. Povećanje iskoristivosti goriva može imati loš uticaj na životnu sredinu, sem ako nije praćeno kontrapodsticajima koji primoravaju vozače da pronađu druge načine prelaženja razdaljina do sto milja. A nacionalna politika o ugljen dioksidu će, ukoliko želi da nešto stvarno postigne, morati da vrati cene američkog goriva bar na nivo na kojem su bile leta 2008. Električni automobili nisu magično rešenje, i to ne samo zbog toga što struja koja ih pokreće negde mora da bude proizvedena, već i zbog toga što smanjenje troškova vožnje pospešuje kretanje ljudi po čitavoj planeti. Na taj način se promovišu oblici razvoja koji su sa stanovišta zaštite životne sredine destruktivni.

Korisna posledica tekuće svetske ekonomske krize je to da je SO2 časovnik malo usporio. Šteta koju je SO2 naneo klimi je kumulativna. Smanjenje emisije SO2 povezano sa recesijom dalo nam je još malo prostora da konačno smislimo delotvoran plan. Tome pomaže i izbor Baraka Obame za predsednika SAD novembra prošle godine. Ali njegovi istovremeni napori da obnovi ekonomiju i smanji emisiju SO2, odnosno da izvuče zemlju iz ekonomske krize uz smanjenje američke emisije SO2 na 17 odsto u odnosu na nivo iz 2005. do 2050 – ne vode u istom pravcu. Stvaranje “zelenih poslova”, ključna stavka u njegovom planu, nije isto što i stvaranje novih poslova. “Zeleni poslovi” zamenjuju ne-zelene poslove. To je mehanika generatora na vetar umesto naftnih platformi. Sa stanovišta stvaranja novih poslova krajnji ishod ovoga plana bio bi nula. Konačni uspeh ili poraz Obaminog programa koji će biti predstavljen u Kopenhagenu ove godine zavisiće od snage naše volje da onoga trenutka kada globalna ekonomija prestane da se tetura ne prihvatimo politiku koja će nas ponovo gurnuti u ambis.

David Owen, New Yorker, 30.03.2009.

Prevela Jovana Vitas

Peščanik.net, 01.04.2009.

EKOLOGIJA