Klasični evropski teoretičari ekonomije i društva, uključujući i utemeljitelja suvremene nacionalne ekonomije i moralne filozofije Adama Smitha, nisu zastupali ekonomski reduktivne poglede, nego su ekonomiju i politiku vazda vidjeli smještenu u određeni socijalni i etički sklop. Na temelju toga je svojedobno ekonomista Kenneth E. Boulding mogao upozoriti na “ekonomski imperijalizam”. A mnogi smatraju kako se takav u međuvremenu proširio i u stvarnosti, usprkos svim upozorenjima.
Postavlja se tako danas središnje socijalno-političko pitanje: što treba prevladati u ljudskom društvu? A tu se kao fundamentalno mora istaknuti: ekonomija ne smije prevladati nad svime! Čini se kako upravo razobručena, bezimena moć racionaliziranja ekonomskog sistema politiku sve više primorava na svoju (i svojevoljnu) činjeničnu logiku. Prema ekonomisti Peteru Ulrichu s univerziteta u St. Gallenu, neophodna je privredno-etička temeljna kritika političko-ekonomskog duha vremena: temeljna kritika političkog ekonomizma, dakle pokušaja podizanja racionalnog zahtjeva demokratske politike kao takve u ekonomskim kategorijama racionalnosti. Drugim riječima, kako ističe Ingomar Hauchler, ekonomista s Univerziteta u Bremenu, ekonomskom globaliziranju manjka politička podrška, koja se brine za podređivanje privrednog ostvarenja ljudskim i socijalnim ciljevima.
Iza ovoga, što može zvučati ponešto apstraktno, skrivaju se u realitetu važni problemi. Je li homo sapiens za ekonomsku nauku zaista istovjetan homo oeconomicusu, onomu koji uvećava vlastitu korist, koji je navodno subjekt isključivo zainteresiran samo za sebe, a za druge sebi nasuprot (promjenljivo) nezainteresiran, koji se prema ovoj ekonomskoj teoriji u uobičajenim okolnostima sebično ponaša (zapravo mora ponašati, kako bi teorija mogla odgovarati)? I rade li ljudi u tržišnom društvu prije svega i iznad svega radi prihoda? Ekonomisti će tako reći kako je u ekonomskom biću riječ o idealtipskom obrascu, a ne o stvarnom čovjeku. No upravo se tada nameću pitanja: može li se čovjek u ekonomskoj oblasti i drukčije ponašati, nego što to ekonomizam pretpostavlja? Ne slijedi li on u svom radnom vijeku mnoštvo svrha, napose izgrađivanje i korištenje svoje sposobnosti, kao i osvajanje prostora odlučivanja? I kako priznaje Christian Watrin, ekonomista s kelnskog univerziteta, u studiji Novac – mjerilo za sve? (Geld – Maßstab für alles?), ekonomiste bi zacijelo začudilo ako bi neko “o cijeni ljubavi, privrženosti ili uzajamnog poštovanja govorio kao da je riječ o nekom novčanom iznosu.”
Slika o čovjeku radikalnog individualizma pretpostavka je ultraliberalizma: ljudsko se društvo sagledava polazeći sasvim od pojedinca, čija je specifičnost sloboda. Ipak protiv takvog striktno individualističkog zasnivanja svega socijalnog djelovanja potvrđuje upravo današnja kulturna antropologija i razvojna psihologija staro Aristotelovo shvaćanje kako je čovjek po svojoj prirodi političko živo biće: socijalno biće koje svoju ličnu individualnost i identitet može pridobiti samo po neprestanoj socijalnoj međupovezanosti i integraciji, bez koje već malo dijete ne može naučiti ni govoriti ni ljudski se ponašati.
Sami odnosi razmjene, od kojih polazi ekonomska socijalna teorija, u svom postanku, kako nas podučava Robert E. Lane u knjizi Tržišno iskustvo (The Market Experience), nisu ekonomski motivirani. Nije svaka razmjena tržišna razmjena, niti je svaka razmjena upravljana ekonomskim svrhama. Već među primitivnim ljudima, kao i danas među djecom i u seljačkim zadrugama, darovi i darivanja ne razmjenjuju se prvenstveno na osnovi ekonomske strategije korisnosti (tržišna razmjena), nego radi komunikacije, kao znak međusobne naklonosti i miroljubivosti (socijalna razmjena): kao izraz etosa uzajamnosti, koji je kulturno-antropološki temelj iz kojeg se uopće tek – i istovremeno nametnički – razvija građansko-liberalni koncept podruštvljenja privatnih samostalnih pojedinaca u ugovorima razmjene. Politički ekonomista Walter Adolf Jöhr u drugom tomu (“Konjunkturna kolebanja”) svoje kapitalne knjige Teorijski temelji privredne politike (Theoretische Grundlagen der Wirtschaftspolitik) pokazuje da se protiv svih strašnih simplifikatora ultraliberalne ekonomije može argumentirati da ljudi ne djeluju samo prema ekonomski racionalnim principima, da njihova pobuda na djelovanje nije samo pobuda na razmjenu, da sve ljudske potrebe ne mogu biti zadovoljene onim što proizvodi ekonomija i da ljudi za dobro osjećanje i dobar saživot i životnu sreću svugdje i vazda trebaju nešto više nego samo tržišnu ekonomiju.
Stoga se ni demokracija ne smije shvaćati reducirana samo na ekonomsko: ne samo kao nastavak privatnih poslova javnim sredstvima na temelju svima lukrativnog ugovora (kao kod Thomasa Hobbesa), pri kojem doduše svaki treba proći bolje, ali u čemu postojeći vlasnički odnosi i odnosi moći nekritički jednostavno bivaju pretpostavljeni kao zadati. Demokraciju treba prije etički razumjeti – kao društveni ugovor koji je pravedan prema svima (u Kantovu smislu), koji počiva na temeljnom konsenzusu o općeljudskim pravima i obavezama, pri čemu od početka dakako ne prolazi svaki čovjek ponajbolje, ali je svako principijelno prepoznat i priznat kao ličnost i pravni subjekt. Na toj podlozi racionalna politika neće jednostrano težiti za najvećom mogućom slobodom pojedinog građanina (gdje oni s manjim izgledima bivaju prikraćeni), nego istovremeno i pravednosti socijalnih odnosa.
Tržišna privreda nije dakle sama sebi svrha, ona mora biti u službi čovjekovih potreba, a ne ljude sasma podrediti logici tržišta. I globalno je tržište zbog ljudi tu, a ne obrnuto. Drugim riječima, tržišna privreda treba demokraciju nadopuniti, a ne supstituirati je i transformirati. U uvjetima globalizacije ta je opasnost realna.
Dakle, ekonomija (a time i tržište) samo je jedan djelomični sistem društva kao sistema, uz kojeg i s kojim postoje drugi djelomični sistemi, pravo, politika, nauka, kultura, religija. Ekonomski princip racionalnosti ima svoje opravdanje, ali ne smije biti izvučen iz smisaonog sadržaja i postavljen kao ultimativan. U ekonomističkom ultraliberalizmu postoji opasnost realnog izdizanja tržišno-ekonomskog djelomičnog sistema u totalni sistem, kako bi se pravo, politika, nauka, kultura i religija ne samo analizirali ekonomskim sredstvima (što je dakako opravdano), nego i podredili realnosti ekonomije, bili u njoj domesticirani i zaista oslabljeni. Kao što smo u komunizmu imali dediferencijaciju u smjeru totalizacije, što znači da se jedan djelomični sistem, politika, ustoličio kao Sistem i subordinirao druge djelomične sisteme, pretvorio ih u svoje pod-sisteme. Ekonomija je bila pod-sistem kojim je upravljala, kojeg je usmjeravala i nadzirala Politika. Dakako, i sama politika je time prestala postojati kao politika, kao djelomični sistem u interdependenciji (međuzavisnosti) ili interpenetraciji (međuprožimanju) s drugim autonomnim djelomičnim sistemima. Što vrijedi za politiku, mutatis mutandis vrijedi i za ekonomiju. Uvijek iznova ekonomisti nam uz svoje opravdane dokaze istinske “nužne stvari” postavljaju kao nepobitne “nužne misli”. Principijelno druge mogućnosti čine se realno isključene. No ono što tu oni predstavljaju kao “vlastite zakonitosti” ili gotovo prirodne ekonomske “nužne stvari”, ne trebaju demokratski izabrani politički predstavnici a priori prihvatiti ili a posteriori ozakoniti. Ne mora dakle sve što u privredi jeste, zaista tako i da bude, ni sve što u njoj zaista važi, ne mora biti priznato kao mjerilo. Nije sve što djeluje ujedno i dobro, niti je sve što je efikasno ujedno i opravdano. Kako naglašava ekonomista s getingeškog univerziteta Helmut Hesse, sve što se ekonomski čini racionalnim ne vodi nužno općem dobru. Ono što je sredstvo i način privrede (tržište i tržišna utakmica), ne smije postati njena glavna vrijednost i cilj (cilj ostaje opće dobro).
Ekonomija i država postoje radi čovjeka, pa stoga državne i privredne ustanove ne smiju biti obilježene samo novcem (kapitalom i profitom) i moći (vlašću i vladanjem), nego uvijek imaju udovoljiti dostojanstvu čovjeka, čovjeka kao prirodnog, društvenog i duhovnog bića. Ne samo u političkom nego i u privrednom području valja uočiti kako je nakon izrabljivanja i iskorištavanja čovjeka po čovjeku u vrijeme totalitarizama (često opravdavanih izrekom opće dobro je iznad vlastite koristi), ljudsko dostojanstvo postalo fundamentalno i univerzalno određenje i kao takvo uvršteno u većinu ustava evropskih država. A u nekima, poput njemačkog, čak u normativan dio, na prvo mjesto: “Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo. Poštovati i štiti ga dužnost je cjelokupne državne vlasti (die Würde des Menschen ist unantastbar. Sie zu achten und zu schützen ist Verpflichtung aller staatlichen Gewalt).” Riječima njemačkog filozofa prava Franza Josefa Wetza: “Upravo stoga jer je čovjek dodirljiv i ranjiv, mora biti normiran kao nedodirljiv”. Čovjek ne smije biti zloupotrebljen, odnosno upotrebljen kao sredstvo, bilo da je riječ o ekonomskim i političkim ili pak religioznim ili ideološkim svrhama.
Dakle, ni ekonomija ni politika nemaju prvenstvo, nego čovjekovo u svemu zaštićeno i nedodirljivo dostojanstvo, njegova temeljna ljudska prava (prava čovjeka kao čovjeka) i temeljne državljanske slobode (prava čovjeka kao državljanina). Ako privreda u naše dane mora biti prilagođena globalnim uvjetima, tada čovjekovo dostojanstvo pri tome ne smije biti zakinuto, ljudsko se društvo i njegove “ligature” (Ralf Dahrendorf) ne smiju rastvoriti. Suprotan model vladajućem ekonomskom sistemu ne može dakako biti neki novi državni intervencionizam, čije bi posljedice opet bile birokratiziranje i ekonomska neefikasnost i, kao u državno-planskoj ekonomiji (iz koje nota bene mnoge post-komunističke države još nisu izašle, dakle još nisu oblikovale ekonomiju kao ekonomiju, prešle na ravan moderne interdependencije, međuzavisnosti, djelomičnih društvenih sistema kao uvjetu njihove postmoderne interpenetracije, prožimanja već oblikovanih sistema), nepoštivanje ekologije i socijalno ugnjetavanje, ali zato itekako može biti ekološko- socijalna tržišna privreda, riječima Ingomara Hauchlera, “jedna globalna tržišna privreda, koja će politički obavezivati na ljudske i socijalne ciljeve, koja će biti dorasla budućim potrebama i mogućim opasnostima i štedjeti prirodne temelje života”. Posrijedi je socijalno i ekološki regulirana tržišna privreda u kojoj se između interesa kapitala (efikasnost, profit) s jedne strane, i socijalnih i ekoloških interesa s druge strane, pokušava neprestano iznova uspostaviti ravnoteža.
Svatko od nas dakle ubuduće može biti socijalist, konzervativac i liberal istovremeno, može htjeti ublažiti nejednakosti, sačuvati zajedničko prirodno i međukulturalno nasljeđe, valorizirati inicijativu i kompetitivnost… Kao što je ustvrdio filozof Leszek Kolakowski, “ta tri određenja jesu opcije koje se ubuduće ne isključuju”.
Stoga valja promijeniti osu debate, prestati razglabati o globalizaciji – je li dobra ili rđava, isprazno je pitanje, budući da se argumenti gomilaju s obiju strana, a da nikoga ne uvjeravaju. Ne treba izaći iz globalne konkurentske tržišne privrede, nego razviti novu paradigmu privredne etike, koja povezuje ekonomsku stvarnost i etičku temeljnu usmjerenost. Dakle, riječima Hansa Künga, niti ekonomizam “etike uspjeha” (Erfolgsethik) real-ekonomista, po kojima profit posvećuje sva sredstva, niti moralizam “etike uvjerenja” (Gesinnungsethik) ideal-ekonomista, kojima je dovoljan čisto moralni poriv i dobra svrha (pravednost, ljubav, istina) bez ikakve ekonomske racionalnosti, nego nadasve etički odgovorna privreda.
Perdre sa vie à la gagner, izgubiti život zarađujući za život, taj stari francuski slogan, aktualniji je nego ikada.
Peščanik.net, 18.03.2011.
