Intervju sa Damirom Arnautom, savetnikom člana predsedništva BiH Harisa Silajdžića za ustavno-pravna pitanja, i šefom tima za odbranu Ejupa Ganića pred sudom u Westeminsteru.

Da li su zvaničnici EU, tokom trajanja postupka za ekstradiciju Ejupa Ganića Srbiji, bili upoznati sa činjenicom da su se, uporedo sa sudskim postupkom, odvijali i politički pregovori državnog vrha u Sarajevu i Beogradu o ustupcima za povlačenje tog zahteva?

Damir Arnaut: Naravno da smo ih obavijestili, no oni su rekli ili da je to stvar naše dvije države, ili da je to pravosudno pitanje u koje se ne žele miješati. Kada je Srbija izigrala sva obećanja i dogovore, mi smo detalje prezentirali londonskom sudu. Pokušali smo, dakle, to pitanje riješiti na nivou naše dvije države, a kada smo vidjeli da Beograd time samo pokušava kupiti vrijeme i političke ustupke, iskoristili smo to kao najjači adut u Ganićevoj odbrani, odnosno kao pravosudno pitanje u koje se više niko nije mogao miješati i da je htio.

To znači da je EU bila svesna da vlasti u BiH daju lažnu podršku tekstu srebreničke deklaracije, da bi zauzvrat dobili puštanje na slobodu Ejupa Ganića?

EU je i sama u tome učestvovala – tu deklaraciju su podržale gotovo sve EU zemlje, iako bi izostavljanje termina genocid u nekim od tih zemalja predstavljalo djelo negiranja genocida. EU sa Beogradom ima odnos koji se zasniva na principu: „Vi se pravite da napuštate Miloševićevu politiku ili da tražite Mladića, a mi se pravimo da vam vjerujemo.“ To je rezultat uspješnog blefiranja trenutne vlasti u Beogradu da su oni bolji od alternative, i na osnovu plašenja Evrope tom nekom alternativom oni već godinama dobivaju ustupke bez istinskih pomaka ka pomirenju. U Srbiji, međutim, postoji alternativa, postoji Čedomir Jovanović i njemu slični, i međunarodna zajednica ima obavezu afirmisati te snage umjesto ići linijom manjeg otpora. Činjenica je, međutim, da će presuda londonskog suda, u kombinaciji sa sve otvorenijom konfrontacijom Beograda oko Kosova, imati efekat buđenja uspavane evropske birokratije. Mi već imamo informacije da je londonska presuda natjerala neke EU zemlje da izvuku glavu iz pijeska.

Zbog čega ste pristali na uslovljavanja, ukoliko ste, kako tvrdite, znali da Srbija izvesno gubi slučaj?

Kada nam je Srbija već sama dala adut, u smislu traženja političkih ustupaka, bilo bi neodgovorno s naše strane da to ne iskoristimo, a u svjetlu interesa Bosne i Hercegovine da u korijenu sasiječe slične srbijanske avanture u budućnosti. Mi smo znali da možemo osloboditi Ganića i na osnovu činjenice da je Haški tribunal već odlučio da su snage JNA na ulicama Sarajeva 2. i 3. maja 1992. godine bili „legitimna vojna meta.“ Sud u Londonu je donio isti zaključak, te ga čak i proširio na pripadnike JNA koji su se zabarikadirali u Dom JNA tog dana. No, kada nam je Srbija već sama servirala argument za njenu političku motivaciju, naravno da smo to iskoristili kako bi Srbiju potpuno pravno nadigrali i deklasirali u slučaju da im ovakve smicalice ikada više padnu na pamet.

Da li očekujete negativne posledice u evropskim integracijama, budući da je unapređenje regionalnih odnosa jedan od najvažnijih uslova u tom procesu?

Apsolutno suprotno – mi nismo imali izbora. Beograd nam je u klasičnom smislu zaprijetio. Mi smo im još tada rekli da to ne doprinosi pomirenju i da je bolje oba pitanja rješiti na zadovoljstvo obje strane. Tek kada su oni to odbili, mi smo ušli u pregovore. To je bila katastrofalna greška Beograda, uzrokovana kako njihovom arogancijom tako i jednom iznenađujućom nekompetentnošću. Onog trenutka kada su pregovori počeli, ja sam znao da će Ganić biti oslobođen. Od tog trenutka su, naime, postojale samo dvije mogućnosti – ili da Beograd ispoštuje svoja obećanja u zamjenu za naše ustupke, ili da sud te pregovore označi kao politički motivisan proces. Kao bivši advokat u Americi znao sam da kada se država koja započne sudski proces upusti u političke pregovore koji imaju veze s tim procesom, sama sebi potpisuje gubitak spora. Naravno da smo mi iskoristili ovu nekompetentnost zvanične Srbije, ali je također činjenica da smo ih, dok su pregovori trajali, upozorili da će nužno izgubiti i da im je bolje da sve okončaju dok još imaju šanse da spase obraz i kredibilitet svog pravosuđa. Nisu nas poslušali i rezultat je proglašenje Srbije kao banana države u pravosnažnoj presudi londonskog suda.

S obzirom na priznanje zamenika srpskog tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, da je Ilija Jurišić na osnovu falsifikovanih dokumenata osuđen na 12 godina zatvora (tačka 36 presude londonskog suda), da li je oslobađanje nekadašnjeg visokog starešine Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, takođe predmet političkih pregovora sa Beogradom?

Srbija nam je u Londonu demonstrirala da se na njihova obećanja ne možemo oslanjati, tako da pregovora u ovom slučaju nema. No, suočen sa obimnom dokumentacijom koju smo prezentovali u Londonu, Petrović, koji je inače vodio postupak protiv Jurišića, je priznao da je taj sporazum čista fikcija, da jednostavno nikada nije sklopljen. To je sudija konstatovao u presudi, sa zaključkom da ni Ganić ne bi mogao dobiti fer suđenje u Beogradu. Mi smo svu ovu dokumentaciju proslijedili Jurišićevim advokatima i ja tvrdim da bi Jurišić bio oslobođen u bilo kojoj demokratskoj državi. Naglašavam demokratskoj, jer Srbija tek mora dokazati da li želi ići u tom pravcu. No činjenica da su i optužnica i presuda Jurišiću u prvostepenom postupku zasnovani na „kršenju“ nepostojećeg sporazuma, bilo koja presuda osim oslobađajuće bi bila još jedna potvrda da srbijansko pravosuđe nije ni nepristrasno ni nezavisno.

Kako reaguju evropski zvaničnici na to priznanje Milana Petrovića, i da li, i na koji način, insistiraju da Srbija pusti Jurišića iz zatvora?

Probudili smo njihovo interesovanje za ovaj slučaj, kao i interesovanje nekoliko međunarodnih organizacija koje se do sada nisu htjele miješati. Oni će sada pomno pratiti ovaj postupak, u svjetlu presude londonskog suda, i odluka u apelacionom postupku hoće imati implikacije za Srbiju i njene dalje napore ka evropskim integracijama. No, ovo je prilika za Srbiju – sudija Workman je vrlo precizno i tačno okarakterisao manjkavosti srbijanskog pravosuđa, i Srbija može na primjeru Jurišića pokazati da se zauvijek odriče takvog pristupa pravosudnim pitanjima. Ukoliko to ne uradi, Jurišić će u konačnici – u to sam uvjeren – dobiti postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ne vjerujem da je Srbiji u interesu da pretrpi još jednu pravnu sramotu na međunarodnom nivou.

Najavili ste zahtev za revizijom presude u postupku koji je BiH vodila protiv Srbije za genocid, na osnovu činjenice da Srbija po prvi put zvanično, tokom postupka protiv Ganića u Londonu, priznala da je sukob u BiH zapravo međunarodni oružani sukob?

Dokument koji je Srbija dostavila je eksplicitno priznanje agresije i ono što je bitno je da je to ne samo pravni stav, koji je potpisao Vladimir Vukčević, već također i politički stav Republike Srbije jer je taj dokument također potpisala i ministrica pravde Snežana Malović. Dokument čak i kaže „Republika Srbija smatra…“ Ovo je velika stepenica, ali nije ono što nam je neophodno – dokaz da je Srbija imala namjeru, tzv. mens rea, da počini genocid. Ti dokazi se nalaze u zatamnjenim dokumentima Haškog tribunala i naš rok za ponovno pokretanje procesa pred ICJ-om je šest mjeseci od dobivanja tih dokaza, a najkasnije do 2017. godine. Nakon Londona, te s obzirom na neminovno gašenje haškog tribunala u skoroj budućnosti, siguran sam da ćemo i te dokumente dobiti do tog roka.

Kakve praktične posledice za građane Srbije predviđate, ukoliko BiH dobije taj proces?

Mi ni u prvobitnom postupku nismo primat stavljali na materijalnu naknadu. Također, da je Srbija pokazala pokajanje i prihvatila svoju ulogu u genocidu u BiH, taj proces možda ne bi bio ni potreban. No, neiskrena Deklaracija o Srebrenici pokazuje da Srbija još uvijek ne želi da se suoči sa tom ulogom. Ja sam potpuno iskren kada kažem da je to suočavanje puno potrebnije Srbiji nego nama. Mi znamo šta se desilo u Srebrenici i ostatku BiH, ali dok god se Srbija ne odluči osloboditi tog tereta, dok ne započne jednu katarzu, njeni građani će trpjeti frustracije jer im se servira neistina da su oni žrtve. Ne mogu ni zamisliti kako bi ta histerija tek izgledala da je Armija BiH samo jedan dan granatirala Beograd ili da su njeni pripadnici ubili 8, a ne 8.000 civila na teritoriji Srbije.

Da li ste razgovarali s predstavnicima međunarodne zajednice i kakve reakcije ste uočili u vezi pritisaka Srbije da BiH potpiše sporazum o odricanju od nadležnosti u korist druge države za procese zbog ratnih zločina, o čemu se, takođe, govori u presudi suda u Westminsteru u slučaju Ganić?

Međunarodna zajednica ide linijom manjeg otpora i načelno podržava “sve što se strane dogovore.” Ovo je katastrofalan recept za budućnost ovog regiona, jer ne može postojati moralna ekvivalencija kada su ovakve stvari u pitanju. Ali, kao što sam već rekao, presuda u Londonu je sve promijenila. Do sada je međunarodna zajednica tretirala srbijansko pravosuđe kao legitiman mehanizam za procesuiranje ratnih zločina. Nakon što su u Londonu na svjetlo izašle sve manipulacije, nekompetentnosti, političke motivacije i smicalice tog pravosuđa, to je sve manje slučaj.

Bosna i Hercegovina će, u svakom slučaju, ostati pri stavu da neće dovoditi u pitanje nadležnost svojih sudova za zločine počinjene na svojoj teritoriji, a borit će se da ospori sve politički motivisane procese protiv njenih građana od strane Srbije. Ako to opet pokušaju nakon Ganića, obećavam im da ću ih opet pobijediti pred svakim sudom svake demokratske države.

 
Razgovarali Snežana Čongradin i Matja Stojanović

Peščanik.net, 26.08.2010.

Srodni link: