Ako ostavimo po strani mučno pitanje zašto je Srbija i osam godina posle Petog oktobra ponovo na klackalici između evropske orijentacije i “povratka nazad preko Karpata”, moramo priznati da će drugi krug predsedničkih izbora doista biti ponovno izjašnjavanje o dva dijametralno suprotstavljena projekta budućnosti naše zemlje. Svi oni koji smatraju da je takva dramatična polarizacija veštačka i izmišljena radi izbornog interesa “srpskih evropejaca” – ili su skriveni simpatizeri radikalne, antizapadno – nesvrstane opcije Tomislava Nikolića ili imaju duboki strah od evropskih izvesnosti, to jest muči ih strah od predvidljivosti politike Evropske unije. A tamo gde su pravila igre kruta i predvidljiva, ekonomiji je obično bolje, dok lokalni politički čarobnjaci imaju manje prostora za promovisanje svojih zavetnih misija.

U stvari, projekat evropskog puta Srbije, koji zagovara predsednik Boris Tadić, uglavnom je formulisan, a projekat Tomislava Nikolića do danas nije eksplicitno objašnjen, osim što on sam tvrdi da je “dostojanstven”. Suštinski, Nikolićev narodnjački projekat je, jednostavno rečeno, pravoslavno-komunistički, ma šta to značilo. Odnosno, on je nedostojanstveno proruski, pa se Nikolić, s pravom, podsmehnuo Tadiću i Koštunici, otvorenim pismom predsedniku Putinu, što sada žure u Moskvu da potpišu famozni energetski aranžman. Naime, Nikolić tim pismom (za čije objavljivanje je verovatno dobio saglasnost ruskog ambasadora u Beogradu) indirektno kaže – možete Rusima dati i ovo i ono, ali nikada im ne možete dati sve – dok sam im ja upravo to ponudio. Tim tekućim povodom mora se primetiti da bi Tadić morao da povede računa o objektivnim granicama taktičke politike: i Evropa, i Kosovo, i Rusija, i ko zna šta još.

No, iako je o evropskoj orijentaciji pisano veoma mnogo, neke stvari se moraju sada reći mnogo jednostavnije i grublje, pa je logično što je Tadić na startu svoje dodatne kampanje, u Kikindi, rekao da je evropski put Srbije bez alternative. Sirovo rečeno, Srbija je u Evropsku uniju zapravo već “ušla” još pre godinu dana, kada su se u njoj našle i Rumunija i Bugarska – pa se bukvalno sa svih strana (pa i one istočne) našla okružena zemljama Evropske unije ili onima koji joj teže. A svak zna onu Napoleonovu izreku da je politika jedne države u njenoj geografiji. Ako neko ovde primeti, eno usamljene Švajcarske okružene sa EU sa svih strana, toga za kaznu treba naterati da pročita bar jednu skraćenu istoriju evropskog protestantizma i uloge Ciriha i Ženeve u njoj.

Dakle, ako ne zatražimo prijem u Evropsku uniju po jasnim pravilima koja se postavljaju pred svaku od država koja to traži, naći ćemo se u ponižavajućoj i nedostojanstvenoj poziciji da naš ekonomski položaj i svaka naša privredna akcija zavise od milosti Evropske unije i od njenog interesa da pripitomi i Srbiju, kad je geografski već tu, u jednoj balkanskoj dolini. Ako uđemo u evropski proces, imaćemo i pravo da “bez saginjanja” tražimo ono što spada svakome ko je sa Briselom potpisao ugovor o pristupanju.

Zatim se treba upitati ima li Srbija vremena da čeka neka bolja vremena i neke bolje uslove prijema u Evropsku uniju? Siromašna Srbija nema vremena ništa da čeka. Ni Rusija, ni Belorusija, ni bilo koja druga zamišljena svetska prijateljica nema “pretpristupne fondove” od najmanje milijardu evra godišnje, a verovatno i više (Rumunija je izvukla 30 milijardi evra još pre ulaska u Uniju), a Srbiji je godišnje potrebno najmanje dve milijarde evra stranih ulaganja u narednih pet godina – samo da bi se vratila na nivo društvenog proizvoda od pre trideset godina. Srbiji je najhitnije potrebno i evropsko tržište radne snage da bi njeni ljudi mogli ponovo da krenu i trbuhom za kruhom – dok se ovde ne pokrenu neki ozbiljniji poslovi. Ironija je u tome što će najverovatnije upravo glasači radikala pomreti od gladi dok Nikolić ne razvije poslove s Kubom i Mijanmarom – dok bi bez evropskih viza mogli bar leti brati narandže u Španiji za hiljadu evra mesečno (kako to već rade Rumuni, pa temišvarske fabrike u sezoni branja nemaju dovoljno radnika).

Ako na predsedničkim izborima pobedi Nikolić, ko može isključiti pokretanje duboke političke krize u Srbiji, koja će prvo rezultirati ne samo odustajanjem mnogih stranih investitora od ulaganja u našu zemlju, nego verovatno (naglasimo to) i masivnim bekstvom domaćeg kapitala u inostranstvo. Na tu opasnost, da i domaći investitori krenu na sigurnije lokacije, ukoliko iz srpske ekonomije nakon predsedničkih izbora iščeznu “stabilnost i predvidljivost”, ukazao je ovih dana i ekonomista dr Danilo Šuković iz Instituta društvenih nauka u Beogradu (Biznis od 22. januara). Uostalom, odluke vlasnika kapitala uvek su najpouzdaniji indikator procene validnosti jedne ili druge državne orijentacije – jer njih ne zanima ko je stavio ili skinuo neku kokardu dok traju izborni mitinzi.

Naša berza trenutno “miruje” i nije značajnije reagovala na rezultate prvog kruga izbora, što može da znači da su svi krupniji potezi ostavljeni za “posle 3. februara”. Možemo na kraju dodati, ako je nekom do šale, da je prednost Tome Nikolića u prvom krugu izbora zasad srušila azijske berze (pad veći od osam odsto), valjda zato što se proširio glas da Srbija na njih računa u budućem razvoju. Istina, u padu su i evropske berze, a pojavljuju se i simptomi američke recesije – što može dovesti do pada konjunkture u Kini, pa i u Rusiji. Dolaze teška vremena. Ako odustanemo od evropskog puta, Srbiji preti novih dvadeset godina siromaštva.

 
Danas, 24.01.2008.

Peščanik.net, 23.01.2008.