Ekonomska kriza predstavlja izazov za osnovne vrednosti i institucije Evropske unije (EU). Naša vera u dugoročne prednosti slobode kretanja ljudi, novca, robe i usluga suprotstavljena je kratkoročnim izazovima protekcionizma. Liderstvo EU u klimatskim promenama suočava se sa zahtevima da uzmakne i ponovo razmisli. Osećaj solidarnosti unutar Evrope, između Istoka i Zapada, bogatih i siromašnih, starog i novog sada je pod pritiskom.

Činjenica je da su jedinstveno tržište, proširenje i stvaranje evra Evropu načinili više, a ne manje efikasnom. Način na koji treba sačuvati ova dostignuća jeste da se ona nadgrađuju. Zato je stalna reforma najbolji ako ne i jedini način da se odbrane ostvarenja EU i obezbedi njen stalni napredak.

Ta reforma trebalo bi da se usredsredi na tri ključne oblasti. Prva je ekonomija. Tokom proteklih godina bili smo svedoci talasa finansijskih inovacija. Međutim, regulatori nisu uspeli da održe korak i zaustave jačanje sistemskog rizika. Ovaj propust pretio je da ugrozi bezbednost ušteđevina i penzija i sada, kada se kreće u pravcu realne ekonomije, ugrožava radna mesta i domove ljudi. Upravo zato je potrebno da se regulativne mere promene i odgovore na krizu, u Evropi i celom svetu.

Velika Britanija je pozdravila De Larosijerov izveštaj o poboljšanju nadzora i uređenja unutar Evrope. Predložili smo formiranje novog, nezavisnog evropskog tela za rano alarmiranje. Takođe želimo da jedno nezavisno telo postane izvor tehničkih finansijskih pravila i da na taj način ublaži nacionalne razlike.

Osim upravljanja sadašnjom krizom, takođe moramo da se pripremimo za dugoročan period. Moramo da restrukturišemo evropsku ekonomiju. Potrebno nam je više univerziteta svetske klase i više investicija u istraživanje i razvoj ako želimo da budemo konkurentni u kvalitetu i inovacijama, a ne u cenama. I dalje ima zemalja čija tržišta rada treba da budu fleksibilnija – sa početkom oporavka kompanije treba da budu u stanju i da budu voljne da prihvate rizik zapošljavanja novih radnika zarad proširenja i razvoja.

Drugi prioritet jeste kampanja za razvoj ekonomije sa minimalnim emisijama efekata staklene bašte. Ovo nije samo ekološko ili dugoročno pitanje – to je sada suština evropske bezbednosti i prosperiteta. Jer, prošle godine vrtoglavi rast cena robe naterao je centralne banke da reaguju i zauzdaju inflaciju, baš kada je kreditni slom počeo da zahteva niže kamatne stope. U januaru smo videli kako spor između Rusije i Ukrajine ostavlja deo centralne i istočne Evrope bez gasa čitave dve nedelje.

Da bismo se izborili sa recesijom i pripremili za održivi oporavak moramo da investiramo u novu infrastrukturu sa niskim nivoom ugljenika, uključujući efikasnije domove, električne automobile, bolju međusobnu povezanost i bolju kontrolu i skladištenje ugljenika. Ovo bi moglo i trebalo da bude veliki izvor otvaranja novih radnih mesta. Otvorena i transparentna tržišta energije takođe treba da budu unapređena da bi obezbedila veću solidarnost između zemalja članica i podstakla konkurenciju na dobrobit potrošača. Takođe, budžet EU treba da bude u skladu sa današnjim problemima energetske i klimatske bezbednosti, a ne sa posleratnim problemima obezbeđenja hrane.

Treće, moramo ponovo da ispunimo energijom naše odnose sa susedima. Jer, kriza je veoma dobro pokazala koliko smo osetljivi na probleme izvan naših granica. Ma kakvi da su izazovi, ne možemo da se povučemo u sebe.

Moramo čvrsto da održimo Tursku na putu ka članstvu u EU – proces pristupanja i reformi koji su joj potrebni već donose koristi. Ponuda za članstvo u EU takođe je od kritičnog značaja za prevazilaženje politike nacionalizma i etničkih podela koje već dugo nanose ožiljke zapadnom Balkanu.

Pored ovih zemalja postoje i druge – Island ili Ukrajina, na primer – za koje moramo da ostavimo otvorene mogućnosti za članstvo. I za one koje nisu ili kvalifikovane ili ne žele da se priključe treba da intenziviramo saradnju na poljima zajedničkih interesa. Zato što je prosperitet zemalja na našim granicama tesno povezan sa našim sopstvenim. Zato što se uticaj konflikata, kao što je onaj između Arapa i Izraelaca, oseća daleko izvan njihovog epicentra. I zato što, ako smo ozbiljni u nameri da menjamo naše izvore energije, onda treba da tražimo alternative, na primer da ispitamo kako bismo mogli da iskoristimo solarnu energiju severne Afrike.

Ako ova kriza predstavlja probu za naše institucije i naše vrednosti, ona je, isto tako, test za samopouzdanje onih koji su na tradicionalan način podržavali dalje evropske integracije i onih koji su se zalagali za širu, ali ne i čvršću uniju.

Oni koji su se plašili od „previše Evrope”, koji su potrošili vreme i energiju na lažne tvrdnje, sada moraju da uvide istinske pretnje sa kojima smo suočeni. Komadanje jedinstvenog tržišta imalo bi razarajuće efekte na sve naše ekonomije. Da bismo održali našu ekonomsku slobodu moraćemo da branimo političke institucije Evrope. Najbolja odbrana od protekcionizma jeste efikasna Evropska komisija. A oni koji su prethodno tvrdili da će društvene i ekonomske reforme, budžetska reforma i proširenje razvodniti evropski projekat sada moraju da shvate da su, u stvari, neophodni da je brane i jačaju. Zato su oni deo agende naprednih snaga širom Evrope.

Ovo je globalna kriza koja zahteva globalnu reakciju. Ona ima nacionalni i lokalni uticaj i stoga zahteva nacionalnu i lokalnu akciju. Međutim, akcija EU takođe mora da bude deo tog odgovora jer nam EU pomaže da premostimo jaz između globalno međuzavisne ekonomije i snažnih nacionalnih političkih identiteta. Njena istorijska dostignuća – jedinstveno tržište i proširenje – traže da budu odgajani. I ako njen uspeh treba da traje, moramo da nastavimo sa reformama da bismo izgradili evropsku fleksibilnost, elastičnost i globalni domet.

 
Dejvid Miliband,  ministar spoljnih poslova Velike Britanije.

Politika, 16.03.2009.

Peščanik.net, 16.03.2009.