Svetislav Basara, jedan od najznačajnijih pisaca celog postjugoslovenskog književnog prostora, imaće svoje veče, 25. marta, u okviru ovogodišnje 45. Borine nedelje (23-29. mart).

Autor knjiga Fama o biciklistima, Na Gralovom tragu, Mongolski bedeker, Peking by night, Srce zemlje, Dnevnik Marte Koen… i u poslednje vreme neumorni kolumnista brojnih novina i časopisa, govori za “Vranjske” o tome šta je sve trulo u državi Srbiji i dokle smo stigli bauljajući kroz postmiloševićevsku desetogodišnju tranziciju.

U svom najnovijem romanu “Početak bune protiv dahijа” (Dereta, 2010) bavite se razbijanjem velikih mitova vezanih za Prvi i Drugi srpski ustanak, odnosno preispitivanjem istorije. Kako u tom preispitivanju prolazi mit o nacionalnom jedinstvu?

Da počnem od kraja pitanja: insistiranje na nacionalnom jedinstvu zapravo je prikriveni poziv za povratak totalitarizma. To je mučno, a izgleda i nesavladivo nasleđe viševekovne orijentalne despotije. I to je, ujedno, i osnovna ideja romana “Početak bune protiv dahija”. Nije mi bila namera da dekonstruišem istorijske mitove, daleko od toga. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što je to jalov posao. Zvanična istorija, pogotovu na Balkanu, nikada ne uspeva da se uzdigne iznad lažnog mita. Ali, tako je i na drugim mestima. S tim što u kultivisanijim zajednicama postoji osećaj za meru. I – ovo je vrlo važno – za vreme. Kod nas je drugačije: istorijski događaji (autentični ili fiktivni) nikada ne prolaze, nikada zapravo ne postaju istorija, nego se gomilaju i sakupljaju u akumulaciono jezero inercije koje guši svaku autentičnost sadašnjosti i na izvestan način sprečava dolazak budućnosti. Poslednjih deset godina su laboratorijski dokaz takvog stanja.

Kada kažete da idealizovane slike o srpskoj veličini i obespravljenosti “za dobre pare štancuju Ćosić, Babuška Vukadinović i zloguki Antonić”, kako razumete prijemčivost ljudi za takve slike?

To je potreba ljudi da znaju ko su, šta su i odakle dolaze. I kao pojedinci i kao kolektiv. Bez pamćenja nema života. Ali kada pamćenje potisne život, što se ovde često događa, pogotovo ako je to pamćenje lažno, to jest – iskonstruisano u sadašnjosti, onda nastaju problemi.

Kakav mislite da je učinak vaših kolumni “Famozno” u suprotstavljanju mitskim slikama o srpskoj veličini? Drugim rečima, može li se sa tim u vezi išta učiniti?

Ništa se tu ne može učiniti kolumnama. Tim pre što je ta mitska slika ambivalentna. U pomenutoj pseudomitologiji uopšte nije jasno da li smo mi “narod velikih pobednika” ili “narod mučenika i večnih gubitnika”. Mi jednostavno odrastamo unutar te ambivalentnosti i ona se reflektuje na celokupan život. To se naziva “srpskim podelama”. Ali ja ne znam nijedan narod koji ne pati od sličnih ili čak istih podela. S tim što se u istinski demokratskim društvima te različitosti međusobno podnose i ne pokazuju pretenzije da se apsolutizuju i nametnu svima.

Očekujete li da budete tuženi zbog nečega što ste napisali u svojim kolumnuma, s obzirom na modu tužbi za klevetu i duševnu bol protiv novinara?

Već su me tužili. I već sam preporučio tužibabi da se duševni bolovi leče u duševnoj bolnici.

Već dugo ste pisac i to svakako jedan od najznačajnijih u novijoj srpskoj književnosti: šta biste rekli o srpskom književnom životu, nagradama, udruženjima?

Nemam o tome ništa suvislo da kažem.

U Srbiji je po pravilu književnost gotovo nemoguće odvojiti od politike, pa ste se i sami neposredno politički angažovali: kako vidite taj odnos između književnosti i politike, pored uzajamne štete, može li tu biti i neke koristi?

U Srbiji ništa nije moguće odvojiti od politike. Politika se ovde meša u sve, osim u ono što bi po definiciji trebalo da radi. Pisci su, kao i svi drugi ljudi, “političke životinje”. Ne znam zašto se skandalizovati zbog toga što se i pisci ponekad u nju umešaju. Po mom mišljenju, opasniji su pravnici.

 
Tekst je preuzet iz nedeljnika Vranjske

Peščanik.net, 11.03.2011.