Igra koja se u Evropi trenutno igra vrlo je komplikovana. Za stolom sede samo četiri igrača. Italijanski predsednik Mario Monti, šef Evropske centralne banke Mario Dragi, Bundesbanka – centralna banka Nemačke i nemačka kancelarka Angela Merkel.

Svako od njih ima svoju strategiju i sporazumi se menjaju kako igra odmiče. Ako ishod bude pozitivan, italijanski i španski spred (razlika između prinosa njihovih i nemačkih državnih obveznica) će se smanjiti, njihov državni dug biće jeftiniji za servisiranje i, pre svega, ovo će dovesti do sporazuma koji Monti može da prenese narednoj vladi, posle izbora koji se očekuju između novembra i aprila.

Ovaj dogovor će odjeknuti na tržištima i ojačaće poziciju Marija Dragija i Angele Merkel u borbi sa jastrebovima iz Bundesbanke i političkim snagama koje ih podržavaju.

Očekuje se da će 6. septembra savet ECB doneti odluku o planu spasavanja. Što se tiče Montija, on bi trebalo da objavi svoju odluku narednih dana. Do kraja septembra, ovaj problem bi definitivno trebalo da bude rešen.

Postoji još jedan, važniji problem – problem političkog i institucionalnog konteksta ove „nesvakidašnje“ intervencije ECB. To je pitanje potencijalnog prelaska sa konfederacije ka federalnoj Evropi.

Drugim rečima, ovo podrazumeva „odricanje od suvereniteta“ državnih vlada u korist federalnih institucija Evropske unije. One obuhvataju već postojeća tela, koja se u svakom slučaju moraju reformisati, kao i nova koja će sigurno morati da se oforme unutar strukture EU.

Pre nekoliko nedelja, izgledalo je kao da Angela Merkel računa na nastanak federalne unije. Stav francuskog predsednika Fransoa Olanda još uvek nije bio jasan, ali očekivalo se da će i Francuska konačno prepoznati potrebu za takvim rešenjem u novom, globalizovanom svetu.

Podsećamo na ovo, jer je došlo do novog razvoja događaja: zamisao o federalnoj Evropi nestala je sa scene – kancelarka je više ne pominje – pitanje predaje suvereniteta sada je ograničeno na budžetski sporazum, a uskoro će uslediti odluka ustavnog suda Nemačke o Evropskom mehanizmu za stabilnost (EMS).

Čak se i izvodljivost bankarske unije i jedinstvenog nadzora – ne pod rukovodstvom nacionalnih banaka, već ECB-a – sada dovodi u pitanje.

U najkraćem, primećuje se očigledno odmicanje od projekta koji je, u svakom slučaju, bio teško izvodljiv na kontinentu podeljenom raznim jezicima, etničkim grupama i tradicijama, ali projektu koji je apsolutno nužan ukoliko Evropa ne želi da sklizne u potpunu političku irelevantnost. Kako se ovo odmicanje može objasniti? I šta može da se uradi da se taj projekat opet pokrene?

Angela Merkel je verovatno shvatila dve stvari, koje je pre nekoliko meseci zanemarila ili potcenila. Prva je da se velika većina njenih građana ne slaže sa politikom nemačkog pritiska na Evropu, u kojoj bi sve članice, uključujući i Nemačku, morale da se odreknu velikog dela svog suvereniteta.

Nemci vole profitabilne poslove i želeli bi da održe svoju industrijsku i finansijsku premoć nad Evropom, ali odbijaju da vrše politički pritisak, koji za sobom povlači značajnu odgovornosti i delimično odustajanje od nacionalne samostalnosti.

Druga stvar je odbojnost mnogih država prema federalnoj ideji, počev od Francuske, severnih i istočnih zemalja – pri čemu ipak prednjače države izvan evrozone, poput Britanije i Poljske.

Čini se, dakle, da je ovaj projekat odložen u fioku, sa izuzetkom malih ustupaka u suverenitetu, što se tiče evropskog budžeta, nekih fiskalnih mera, odbrane zajedničke valute, koja, lišena političkog konteksta, nikad neće imati snagu neophodnu za ulogu rezervne valute.

Odustajanje od ovog projekta, međutim, otvara vrata za druge pregovore i inicijative koje bi inače bile nezamislive. Na primer, to omogućava državama zainteresovanim za federalnu Evropu da se međusobno integrišu. Pretnja kojom se ranije služila Nemačka – „mi idemo napred, šteta za ostale“ – kada se govorilo o monetarnoj uniji na dve trake, sada bi mogla biti upotrebljena protiv nje, u smislu žrtvovanja političkog suvereniteta.

Kada bi Italija, Španija, Portugalija, Irska, Austrija, ili samo prve tri nabrojane, stvorile ili obnovile Mediteranski klub, sa sopstvenim pravilima i zajedničkim institucijama koje bi bile prisutne u Evropskoj uniji i evrozoni, ne kao pojedinačne države nego kao klub, posledice bi bile dalekosežne, pa čak i veoma dalekosežne.

Nastavljam u istom pravcu. Šta bi bilo kada bi ovaj klub zemalja uspostavio konsultativne i prijateljske ekonomske i političke odnose sa drugim mediteranskim državama – Alžirom, Marokom, Libijom, Egiptom, Izraelom, Turskom – odnose koji već postoje, ali koje ne bi vodile članice kluba, već klub kao jedinstveni partner?

Šta bi bilo kada bi, pored toga, slični dogovori bili potpisani sa čitavim latiskim područjem Južne i Srednje Amerike, pre svega sa Argentinom, Brazilom, Urugvajem i Meksikom?

Argentina i Brazil su već nagovestili spremnost da prouče i uspostave ovakve veze. Zar ne bi Mediteranski klub mogao da povede inicijativu u ovom pravcu?

Ako interesi i imaginacija otvaraju nove horizonte, moguće je i da će se federalna Evropa vratiti na pravi put. Snovi su ponekad neophodni za suočavanje sa surovom realnošću.

Pomenuo bih još jednu stvar u vezi sa federalnom Evropom.

Ukoliko, pre ili kasnije, ona nastane, morale bi se sprovesti neke važne institucionalne reforme:

  1. Evropski parlament mora se birati na evropskoj, a ne na nacionalnoj osnovi.
  2. Referendumi o evropskim pitanjima morali bi se nuditi evropskim građanima, a ne svakoj od država članica pojedinačno.
  3. Međunarodna struktura federalne unije mora biti predsednička, zasnovana na američkom modelu, gde se bira predsednik, a potom on imenuje federalnu vladu; gde parlament kontroliše vladino delovanje, uključujući i imenovanje visokih federalnih zvaničnika, kao i budžetske zakone, izdatke i prihode; gde Ustavni sud štiti federalni ustav.

Kada je država velika kao kontinent, pa još u globalizovanom svetu, uloga demokratije jeste da obezbedi hitne odluke, vidljivost lidera koji predstavlja kontinent i građansku participaciju. Temelji ove građevine zasnivaju se na razdvojenim granama vlasti.

Ovo su očigledno daleki ciljevi, ali treba ih promisliti i prodiskutovati, kako bi se obavila priprema za njihovo kasnije ostvarenje.

 
Eugenio Scalfari, La Republica/PressEurop, 31.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.09.2012.