Hapšenje predsjednika Federacije BiH Živka Budimira pokazalo je da u Bosni i Hercegovini stvari uvijek mogu postati još komplikovanije. Iako se u ovom slučaju radi o osobi koja je kočila sve promjene, te je optužena za ozbiljna krivična djela, njegovo hapšenje definitivno je zabetoniralo situaciju i sve institucije vlasti Federacije postavilo u stanje čekanja na sljedeće izbore. Potpredsjednici Federacije nisu zamjenici, tako da nemaju iste ovlasti, što praktično znači da niko ne može potpisati niti nove zakone niti izmjene postojećih, a ni druge akte koji omogućavaju kakav-takav rad organa vlasti. Predsjedniku Federacije naravno ne pada na pamet da podnese ostavku iz zatvora, a Federacija nema mehanizme da ga smijeni dok se ne donese presuda, što može potrajati godinama.
Hapšenje predsjednika Federacije pokazalo je i neke druge stvari u bosanskom društvu. Sam događaj šokirao je javnost, nenaviklu na bilo kakva hapšenja (osim onih za ratne zločine), a kamoli na to da specijalna policija upada u Predsjedništvo u centru Sarajeva i hapsi visoke dužnosnike. No, kad se to već desilo, ispostavilo se da narodnim masama „žednima krvi“ i nije posebno bitno ko je u areni i da je javnost spremna na donošenje presuda unaprijed. Time se kroz medije, ali i na sve druge načine, pravosudni sistem gura u stanje pretpostavljanja krivice, a ne pretpostavljanja nevinosti (dok se ne dokaže suprotno), kao što bi trebalo da bude u svakom demokratskom društvu. Sudovi se generalno suzdržavaju i od puštanja optuženih da se brane sa slobode, budući da se i to tumači gotovo kao oslobađajuća presuda. Budimira su prije dva dana pustili iz zatvora da se brani sa slobode, a mediji su prenijeli vijest da su ga ispred zatvora „dočekali brojni prijatelji koji su mu čestitali“, dok je sam Budimir izjavio da je njegovo puštanje da se brani sa slobode „pobjeda pravosudnog sistema BiH“. Na kraju, svaka optužba protiv osoba iz vlasti, od strane optuženih i njihovih saradnika uglavnom se ocijenjuje kao politički motivisana i kao takva unaprijed sumnjiva.
Zamjenik premijera Federacije BiH, ministar poljoprivrede i vlasnik mesne industrije, Jerko Ivanković Lijanović, malo iza hapšenja Budimira podnio je sam protiv sebe četiri krivične prijave, obrazlažući to željom da se konačno ispita sve o njemu i njegovoj kompaniji. Pored toga što se radi o krajnje prizemnom populizmu, ovo je i ismijavanje pravosuđa i tužilaštva države u kojoj on obavlja visoku funkciju u izvršnoj vlasti. No, cilj je svakako bio da se dobije par minuta pažnje u javnosti, što je i uspjelo, a da se zamaskira podatak da je njegova stranka kupovala glasove na zadnjim izborima (za 30-50 KM).
Interesantni su i komentari ljudi na vijest o hapšenju Budimira. Pored toga što je većina taj potez dočekala sa odobravanjem, dobar dio ljudi je to (bez obzira na entitetsku pripadnost) dopunio željom da se i ostatak ekipe iz vlasti oba entiteta nađe iza rešetaka. Pomalo je morbidan taj odnos glasača i izglasanih u Bosni i Hercegovini: danas glasam za tebe, a već sutra ti želim da završiš na višegodišnjoj robiji; a ako se to ne ostvari, vjerovatno ću ti i na narednim izborima dati glas. To pokazuje duboko i suštinsko nerazumijevanje i vlasti i izbora, ali i korištenja samog prava glasa. Ubijeđen sam da u tome leži jedan od ključnih problema Bosne i Hercegovine – narod ili barem njegova većina ne shvata odgovornost koje dobije kroz pravo glasa a odluku o tome kome će dati svoj glas donosi impulsivno i bez mnogo razmišljanja, uvijek sa podsvjesnim strahom od onog drugog i drugačijeg, koji mu se usadi tokom predizborne kampanje. Intelektualne elite su uglavnom neorganizovane ili su u službi neke od stranaka, pa od njih ima malo koristi u oblikovanju neke građanski orijentisane svijesti.
Blokada vlasti u dijelu Bosne i Hercegovine koji se označava kao Federacija BiH zaista je nezapamćena i vjerujem da će jednom biti predmet naučnog proučavanja. Vlast je funkcionisala nekih godinu dana od izbora 2010, da bi nakon raspada koalicije SDA-SDP ušla u najveću post-ratnu krizu. Vlada Federacije je trenutno podijeljena na dva bloka, koji paralelno održavaju svaki svoje sjednice. U parlamentu Federacije se ne zna ko ima većinu, zamjenik premijera tuži sam sebe, tužio ga je i premijer, a predsjednik Federacije je do juče bio u zatvoru. Vrijedi dodati i da su se u Kantonu Sarajevo od prethodnih izbora promijenile dvije vlade i čak tri ministra obrazovanja (trenutni je prije par dana podnio ostavku, pa sad očekujemo četvrtog), što upotpunjava sliku institucionalnog haosa.
Dom naroda Federacije je prije par dana uputio poziv Visokom predstavniku EU Valentinu Incku da iskoristi svoje ovlasti i riješi ovu krizu, na što je on hladno odgovorio da to ne želi da uradi. Time su domaći političari, što se rijetko dešava, otvoreno priznali da nešto nisu u stanju sami da riješe, a Visoki predstavnik (koji defakto ima ovlasti da ovo riješi) pokazao je da mu ni samom nije sasvim jasno šta radi ovdje. Do izbora je ostalo nešto više od godinu dana i ta godina će, kao i većina prethodnih, biti potrošena uludo. No, razlika u odnosu na prethodne godine nije samo u tome što danas imamo najveću blokadu vlasti od kada postoji post-dejtonska Bosna. Razlika je i u tome što danas ima manje novca nego ikada. Možda se iz toga može izroditi i nešto dobro. Treba biti iskren pa priznati da su ovih 18 godina građani, i posebno vlasti, živjeli bolje nego što su bile realne mogućnosti zemlje sa 180 ministara i 13 vlada. Nedostatak novca koji je sada veoma vidljiv mogao bi možda osvijestiti mnoge i potaknuti ih da razmisle o tome šta mogu i trebaju da urade kao građani jedne evropske zemlje.
U isto vrijeme dok je Federacija BiH u zatvoru, u drugom dijelu BiH, Republici Srpskoj, užurbano se traga za neprijateljem u kojeg se može uprijeti prstom, te ga okriviti za ekonomski sunovrat manjeg BH entiteta. Nestanak Harisa Silajdžića sa političke scene BiH najviše je zapravo naštetio Miloradu Dodiku. Silajdžićev koncept, 100% BiH, držao je njegovu Stranku za BiH na vlasti više od 15 godina. Taj koncept se pokazao kao neostvariv, jednako kao i koncept o otcjepljenju Republike Srpske od BiH i koštao je Harisa Silajdžića gubitka vlasti na prethodnim izborima. RS je time izgubila vjernog neprijatelja, koji je uvijek mogao poslužiti da se dobiju izbori.
Sada Republika Srpska mora naći drugog neprijatelja (vanjskog ili unutrašnjeg). Počelo je prije par mjeseci tako što je sazvan nekakav savjet za odbranu, koji je radio na procjeni urota protiv RS. Pošto nisu izašli sa nekim uvjerljivim podacima, stvar je u svoje ruke preuzeo predsjednik Dodik. Tako je nedavno uputio pismo evropskim zvaničnicima i rekao da Sarajevo baš i nije mjesto na kojem bi se naredne godine trebala održati međunarodna manifestacija obilježavanja početka Prvog svjetskog rata (inicirana i organizovana od strane EU), te da je taj događaj u suštini antisrpski.
Dodik i obilježavanje sarajevskog atentata, koje uključuje koncert Bečke filharmonije, izložbe, okrugle stolove i evrovizijski prijenos koncerta iz vijećnice, ocjenjuje kao događaj koji će sigurno rezultirati “donošenjem novih zaključaka protiv Srba”, te kako je sve ovo tek nastavak “udara međunarodne zajednice na Srbe”, ovoga puta uz mijenjanje istorije. Poseban biser je njegova najava paralelnog obilježavanja iste godišnjice u višegradskom Andrić-gradu, kojeg gradi sa (uvrijeđenim) Kusturicom. U sličnom duhu, mada sa malo većim oprezom, on je kritikovao Beograd zbog odnosa prema Republici Srpskoj, rekavši da je Beograd “bez ikakvog razloga redefinisao ulogu Sarajeva i dao mu veću ulogu nego Banjaluci”, te da se u “u Beogradu utrkuju da dokažu da je Sarajevo centar kulture, a kultura se koristi da bi se dokazalo da je Srbija izvršila agresiju”, misleći pritom na nedavno održani festival Dani Sarajeva u Beogradu. Na pisanje Kurira o njegovim navodnim kriminalnim aktivnostima, odgovorio je da se zapravo radi o uroti protiv njega, koja se sastoji od plana da mediji iz Sarajeva prestanu pisati o njemu, a da ga počnu napadati mediji iz Beograda, sve sa istim ciljem uništavanja RS.
Više je nego očito da odnosi Beograda i Banjaluke nisu ni približni onima iz doba Borisa Tadića, kada se fotografija zagrljenih predsjednika „srpskih država“ objavljivala makar jednom sedmično. Grljenja danas više nema, a odnosi se obostrano ocjenjuju kao „korektni“. Na Balkanu, gdje su političari skloni pretjerivanju, „korektni odnosi“ gotovo uvijek znače da se zapravo jedva podnosite.
Ono što je u svemu što se dešava u oba entiteta fascinantno jeste koliko se sama vlast bavi svime, osim onim što bi joj trebao biti posao, te koliko dugo se već održava ta priča o nemogućnosti zajedničkog života u BiH, a da pri tom svi relevantni pokazatelji sa terena pokazuju da se problemi nalaze na sasvim drugim mjestima. U Peščaniku sam već rekao da problem Bosne i Hercegovine nije postojanje entiteta kao administrativnih jedinica, nego nesposobna i kriminalizovana vlast na svim nivoima, motivisana isključivo ličnim i stranačkim interesima. Uzme li se to kao pretpostavka, nije teško zaključiti da Bosnu i Hercegovini podjednako ne vole ni vlasti Federacije ni vlasti Republike Srpske, iako zvanično nastupaju sa suprotstavljenim izjavama. Ni jedni ni drugi (a ni treći koji vladaju na državnom nivou) ne čine gotovo ništa da svojim (konstitutivnim) narodima poboljšaju život. Stalna atmosfera krize vlasti i održavanja konflikta gura svakim danom i zemlju i sve ljude u njoj dalje od civilizovanog svijeta i normalnog života. Dok ovo pišem, Evropski parlament je na granici da izglasa suspenziju članstva naše zemlje u Vijeću Evrope, suspenziju prelaznog Ugovora o trgovini i zaustavljanje IPA fondova za Bosnu i Hercegovinu. To je rezultat rada vlasti u prethodnim godinama. I to mora da se shvati. Kao i činjenica da su upravo ovi labavi odnosi sa EU do sada omogućavali da živimo nešto bolje nego bi bilo za očekivati. Dno nam je zaista blizu i ja želim da ga što prije dotaknemo. Bojim se samo da na dnu nije čvrsta podloga, nego blato u kojem se možemo valjati, sa laganim pomacima gore-dole, još desetinama godina.
Peščanik.net, 27.05.2013.
