U kultnoj radio-emisiji Peščanik od pre nekoliko nedelja, sa više ili manje smetnji, pročitan je tekst Dubravke Ugrešić „U zemlji laži sve je istina“. Tekst se nije mogao pročitati na internet-sajtu Peščanika, jer je dotični bio srušen. Ugrešićeva je u tom sjajnom tekstu istakla i kritikovala takozvane „fine ljude“: optimiste, pobedničku vrstu na kojoj se drži ovaj svet. Reč je o ljudima koji se ne bave kritikom režima („to je ostavljeno rijetkim budalama“), već se bore za stvari kao što su prava životinja i zdrava hrana. Oni, veli Ugrešićeva, ne usvajaju decu bez roditelja ili starce bez dece, već usvajaju pse iz psećih sirotišta. Jer, dodaje, „psi su jeftiniji“.

Fini ljudi se ne bore za prava penzionera ili radnika, već tu brigu ostavljaju državi. Oni se radije brinu zbog komercijalizacije starih gradskih ulica i pesticida u voću i povrću.

Nakon te emisije, autorke Svetlana Lukić i Svetlana Vuković govore o pretnjama koje dobijaju, o napadu na internet-sajt i o uništenom automobilu. Podrška je stigla od predsednika Republike, ali ne i od sudske vlasti. Javnost, odnosno potpisnici štampanih, audio-vizuelnih i internetskih reči, bila je uobičajeno podeljena povodom svega. Kada se prašina slegla, interesantno je (po)zabaviti se nimalo zabavnim ambivalentnim podrškama, kao i nepodeljenim kritikama Peščanika koje je izazvalo ovo kratkotrajno ali mučno i višefrontovsko ometanje.

Jer, uz nekoliko značajnih izuzetaka, tada se u javnosti pojavilo mnoštvo zlonamernih komentara u rasponu od mazohističke ideje o autorkama koje ovo same sebi rade zbog publiciteta, do sadističke primisli da su zbog svog navodnog političkog ekstremizma one ovo i zaslužile. Fina i tolerantna demokratska elita s uživanjem je pisala cinične komentare, znajući da će njihov automobil uvek biti na sigurnom. Status Quo Srbija, kako je u ovom slučaju nazvala Biljana Srbljanović, zabavljala se navodnim ekstremizmima dve Svetlane po užasavajuće poznatoj matrici napada na zlostavljanu žrtvu koja je nasilje „sama tražila“ zbog svoje privlačnosti.

Peščanik je, iznad svega, opozicija režimu. Srećom, opozicija koja idejno ne nalikuje ostatku današnje opozicije u vidu Vojislava Koštunice ili Tomislava Nikolića. Već opozicija zvanično-većinskom stavu o Kosovu, o politici kohabitacije i političkih pomirenja, o sporazumima s Rusijom i tako dalje. Drugim rečima, Peščanik danas jeste „opoziciono glasilo“ na način na koji su to bili opozicioni mediji tokom vlasti Slobodana Miloševića. Malo manje objektivnog izveštavanja, a malo više promocije određene političke ideje ili „jednostavno“ kritike režima. U čemu nema ništa loše, naprotiv. Na isti način, praksa ometanja signala i gašenja internet-sajta ne razlikuje se od ometanja signala i gašenja opozicionih medija u Miloševićevoj Srbiji. Moguće je da te prakse ovaj put ne dolaze od strane izvođača radova blisko povezanih sa režimom. Ali, činjenica da je najnoviji napadnuti medij nedvosmisleno antirežimski – sa punim pravom budi sumnju i upozorava. Konačno, opozicioni mediji se već po dosadnoj pravilnosti etiketiraju kao izdajnički, inostrano-obaveštajni ili „antisrpski“. Isti budalasti ali zapanjujuće efektni epiteti Peščaniku se udeljuju i danas.

U čemu je onda razlika? Prisetimo se sa koliko strasti su branjeni mediji koji su kritikovali režim Slobodana Miloševića. Koliki praktični, ali i simbolički značaj su imale novine poput „Naše Borbe“ ili televizije poput „Studija B“. A sa koliko relativizacija je famozna demokratska javnost pristupala slučaju Peščanika. U kritici Peščanika koja dolazi od nacionalista nema ničeg spornog, to jest ničeg inspirativnog za duže razmišljanje. Ali kritika koja je dolazila od „finih ljudi“ Dubravke Ugrešić upozorava i onespokojava.

Jer, kao što je slučaj Peščanika pokazao, fini ljudi se povuku kada postane ozbiljno ili kada zagusti. Navijaju za Palestinu i Tibet zato što su dovoljno daleko. I to ih čini da se osećaju zadovoljni samima sobom. Zabrinuti su nad šundom u kulturi, ali ne i u politici. Popularne teme su plastične kese, štedljive sijalice i „organska“ hrana. Jer Srbiji koja je hronično zaboravna i netalasajuća smetaju oni koji podsećaju i drmusaju. Na vlasti i delu je „ekstremni centar“, kako je lepo primetio Miloš Vasić. Armija „mladih lidera“ koja umesto da budi savest, o važnim pitanjima tihuje poput buva u krasti.

U emisiji je oštro kritikovana politika Borisa Tadića. Ali istinski subverzivni element bio je tekst Dubravke Ugrešić. Možda je činjenica prepoznavanja samih sebe u tim rečima dovela do izostanka gromoglasne podrške jednom opozicionom mediju. Sa pojedinim (ili svim) gostima Peščanika ne mora se slagati. Ali njihova odbrana mora(la je) biti nepodeljena. Opozicija je nedopustivo zaboravljena reč. Kritika svega postojećeg još više. A neprestano kukanje protiv države i društva neophodno je za svaku kvalitetnu državu i društvo. To ne moraju svi da rade, ali bi svi trebalo da ustanu kada se takvi ućutkuju.

 
Aleksej Kišjuhas, Danas, 25.02.2009.

Peščanik.net, 26.02.2009.