Situacija nastala međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije zbog genocida doista je specifična kako u pravnome, tako i u političkom postavu – no ponajprije s moralnoga motrišta. Jer, dvije su države, ponajprije, svoje tužbe (neovisno o masivnome činjeničnom i pravnom supstratu koji je uz njih priložen) otpočetka interpretirale kao zgodne igračke u poratnoj političkoj igri. Sudionici prvotnoga podizanja hrvatske tužbe javno su spominjali kao motiv činjenicu nezadovoljstva postupcima tužiteljstva haaškoga sudišta (za bivšu Jugoslaviju) koje je ugrožavalo nacionalno samorazumijevanje Hrvatske kao žrtve naprosto (i, štoviše, internacionalnu sliku nacije). Sa strane Srbije radilo se je, od početka, o postupanju prema formuli “tuk na utuk“ (ili, također u poslovičnome tonu: “I mi konja za trku imamo“).
Riječju proces je pokrenut iz nedvojbeno političkih razloga (što i nije neobično za sporove među državama, pa i sudske), a većina neutralnih stručnjaka jasno je izrazila uvjerenje da nijedna strana nema realnih mogućnosti “pobjedonosno“ završiti postupak. Neovisno o tomu, vlast ni na jednoj strani nije bila u stanju izdržati pritiske lokalnih patriota koji su se stupnjevali već i kod samog spominjanja mogućnosti odustanka od tužbe (što, još jednom, pokazuje frapantnu sličnost patriota-nacionalista na obje strane, premda ih baš to najviše ljuti).
Ovakve su reakcije u poratnim društvima povijesno dobro poznate, pa i – noviji – pokušaji da se nakon rata ishodi sudski pravorijek koji bi “za povijest“ podržao poziciju jednu od strana u (bivšem?) sukobu. Hrvatsko-srpska (ili: srpsko-hrvatska) specifičnost je, međutim, perverzna po svojoj naravi; uoči početka sudskoga postupa obje su strane (zastupane na najvišoj političkoj razini) pokazale suglasnost samo u jednoj procjeni: “sudski postupak koji upravo počinje ne smije negativno djelovati na budućnost odnosa naših dviju zemalja“. Dvojbenost je ovoga stajališta u međuvremenu višestruko (i, naravno, obostrano) potkrijepljena – i nikoga to ne bi smjelo čuditi. Dostatno je zamisliti (naravno, reduktivnu) paralelu s dvojicom susjeda koji se međusobno optužuju za višestruko ubojstvo (i to obitelji svakoga od tužitelja) i istovremeno, ruku pod ruku, uvjeravaju komšiluk da ostaju prijatelji zauvijek…
Sudnica kao poprište talk-showa
Politička (a, u izvedenicama, i moralna) konstrukcija (gotovo) međudržavnoga prijateljskoga međusobnog optuživanja za genocid nije, možda, ni toliko besmislena – koliko je nemoguća. Jer, da bi uspjela ova bi konstrukcija morala počivati na trima pretpostavkama:
a) da su oba društva, barem pretežito, u stanju jasno razlikovati prošlost, sadašnjost i budućnost;
b) da za oba države presuda Međunarodnoga suda pravde zapravo nije relevantna;
c) da obje strane unaprijed pristaju na to da je proces striktno usmjeren na pravno (a ne na političko, niti “povijesno“) poimanje dogođenoga.
Na samome početku procesa, voditeljica hrvatskoga (na veliko hvaljenog) pravnog tima, Vesna Crnić-Grotić je, indikativno, kao jedan od tri razloga za podizanje tužbe navela to “što su u Srbiji još uvijek na vlasti oni koji negiraju genocid“, dodavši da se radi o “zatvaranju poglavlja“ u međudržavnim odnosima, no: “Ako Srbija nastavi nijekati i ne prihvaćati realnost, to će se teško postići. Hrvatska želi puno pomirenje sa Srbijom, ali naši su odnosi opterećeni odbijanjem Srbije da prihvati prošlost i riješi preostala pitanja iz rata”. Nije baš vjerojatno da bi se od Međunarodnoga suda pravde moglo očekivati da smijeni sadašnju vlast u Srbiji, niti da se pozabavi kolektivnom psihoanalizom koja bi, eventualno, dovela do toga da Srbija prihvati realnost (koju Hrvatska, valjda, bezrezervno prihvaća).
U tom su stilu i nastavljeni govori s obje strane – moglo se (u javnosti) čuti mnogo više (amaterske) politologije no prava, češće su citirani interviewi no međunarodne konvencije, novinski članci no zakoni, itd. Nedvojbeno opsežan materijal koji su pripravile obje strane, domišljati pravni argumenti i poneki prinos novim interpretacijama međunarodnoga humanitarnog prava ostali su – duboko – u pozadini. No, to je cijena ovakva procesa – promidžba se opet razigrala po uzoru na devedesete; od HRT-a na dalje mediji su, barem na nekoliko dana, podsjetili (one koji se sjećaju, a nisu potisnuli uspomene) na dobre stare devedesete. Retoričko “MI“ vladalo je javnim poljem, a “oni“ su spominjani tek kao neupitno zlo (ili kao “naši“ objekti). Mogući je smisao ovakva procesa bio u podsjećanju oba društva na zločine (one počinjene s “naše strane“, ponajprije) koje se nastoji zaboraviti, ali od toga, kako se čini, neće biti puno.
Dapače, medijsko je (u mnogome histerizirano) interpretiranje prošlosti svojevrsnom povratnom spregom utjecalo i na zbivanja u sudnici. Mnogi od “briljantnih pravnik(c)a“ (kako ih mediji neštedimice označuju) govorili/e su prije kao da se nalaze u nekome talk-showu, no u sudnici – nerijetki i prekriveni perikama (koje su, s obzirom na poneke evidentno populističke ispade, pokatkada djelovale posve groteskno). Tomu je, logično, doprinijela i sama narav sukobnoga (adversarnog) procesa. Insistiranje protivne strane na svojevrsnome transgeneracijskom kolportiranju traume (u više-manje direktnoj crti od nedvojbenoga genocida 1941.-1945. do danas) imalo je pogubne posljedice i po hrvatski tim. Umjesto da naprosto poentiraju tvrdnjom kako bi srpska pozicija mogla biti smislena tek kao, eventualno, relativiranje genocida s njihove strane (a što oni vehementno niječu), počeli su odgovarati na istoj razini.
(Ne)zakonito počinjeni genocidi
Očito višestruko prekapacitirana ulogom u kojoj se je našla, Vesna Crnić Grotić si je čak dopustila i posve (i zbog patriotskoga ozračja koje prožima javnost posve nezamijećeni) revizionistički iskaz: “zločini NDH nisu bili u to doba nikakva ekskluziva“ (RTL, 10. ožujka). No, pritisak je druge strane katkada imao i blagotvorne posljetke; dokazujući spornost liste žrtava koju je (na ćirilici) naknadno predočila srpska strana, šefica je hrvatskoga dream-teama jasno ustvrdila: “Trenutni ukupan broj nestalih 1663. To uključuje sve one koji su prijavljeni kao nestali na teritoriju Hrvatske od 1991. do 1995, uključujući Hrvate, Srbe i ljude drugih nacionalnosti”. No, nekoliko dana prije, njezina suradnica Jana Špero jednakim je žarom dokazivala sudu (i javnosti) da hrvatska strana traži podatke o 865 nestalih Hrvata (to je broj koji se odnosi na nestale hrvatskoga etničkog podrijetla) – trebalo je desetak (mučnih) godina da bi se na istome popisu nestalih našle osobe obje etničke nacionalnosti, da bi par dana sudovanja bilo dovoljno da se (i u ovome pogledu) sklizne na pozicije iz devedesetih.
Doduše, šefica je hrvatske ekipe u zaključnoj interpretaciji suđenja naglasila kako u Srbiji i dalje nema pomaka, jer “izvještavaju samo o argumentima svoje strane“ (dok su se hrvatski mediji, valjalo bi zaključiti, neprestance bavili i objektivnim interpretiranjem argumenata s “one strane“). U obrambeno-napadačkoj zanesenosti hrvatski je tim (opet kroz usta svoje šefice) ponovio i već tradicionalnu hrvatsko-nacionalističku frazu: “Nema sumnje da su pojedinci činili zločine, ali oni nisu bili dio hrvatske politike” (to što su ti “pojedinci“ gdjekada bili i generali ili osobe odlikovane nakon javnoga priznanja zločina očito je nevažno u pravnoj bitki; da se o pravnim i drugim aktima koje je izrodila tadašnja “hrvatska politika“ i ne govori).
Kako to često biva, najdalje je u reagiranju na besmislice protivne strane otišao jedan od inozemnih zastupnika hrvatske stvari u Haagu, Philippe Sands, profesor prava na University College London – ustvrdivši ni više ni manje nego da “u povijesti nije zabilježeno da je genocid počinjen zakonitim sredstvima“. Pritom očito nije imao pred očima čitavu strukturu suvremenoga međunarodnog prava koja je omogućila suđenja u Nürnbergu i Tokiju, ali i sva kasnija. Suočeni s činjenicom da su mnogi njemački (i japanski) funkcionari (uključujući i suce) činili ratne zločine sukladno nacionalnome zakonodavstvu (dakle: “zakonitim sredstvima“), Saveznici su, ponajprije Londonskim sporazumom od 8. kolovoza 1945., a potom i Ujedinjene nacije Rezolucijom br. 177 (II.) оd 21. studenoga 1947, postulirali kažnjivost zločina počinjenih “zakonitim sredstvima“. Dobri profesor zasigurno sve to (inače) zna, ali i njega je nekako ponio žar borbe.
Zločin kao neizbježna elementarna nepogoda
I upravo je rečeni žar (razmjerno svježe poratne) borbe nekako zakrio navlastiti predmet suđenja – genocid, naime. Jer, prije same rasprave o problemu svaki se pisac ili govornik nalazi pred gotovo neizbježnom (možda: nepreskočivom) preprekom. Ono što se tehnizirano već naziva „praksom genocida“ obasiže toliko (i tako) koncentriranih zločina da se jedinom reakcijom čini spoznajno-moralna obveza koju, u konačnoj redukciji (i, dakako, posve drukčijem izvornome kontekstu) na samome kraju Traktata dalekosežno formulira Wittgenstein: “Worüber man nicht reden kann, darüber muß man schweigen“ (“O onome o čemu se ne može govoriti, mora se šutjeti“).
Doista se čini pristojno samorazumljivim ne razglabati odviše o najdubljim prljavštinama ljudskoga roda, posebice se nekako čini pogrešnim, čak perverznim, nastojati objektivno prikazivati sama zbivanja i njihove posljedice, ali i uzroke (roneći pritom po najdubljim uvjerenjima, štoviše predrasudama, strahovima i kompleksima). Jer, naprosto, već i stilsko objektiviranje ovakvih zbivanja kao da ih prikazuje nužnima, neizbježnima, u konačnici: nekom vrsti – bitno nepovijesne – elementarne nepogode protiv koje su ljudi uglavnom nemoćni (ne slučajno možda, uz opise ovih zbivanja učestalo se rabi riječ tragedija, a ona, izvorno barem, označuje komplot bogova koji izaziva ljudsku patnju). Uvriježilo se je stoga ostaviti “ponore ljudskosti“ onima koji nemaju obvezu susprezanja od emfatičnosti (pa, gdjekada, ni od patetičnosti) – pripovjedačima i pjesnicima, slikarima i filmotvorcima, riječju: umjetnicima. Uz to i dušebrižnicima (nekada pretežito svećenicima danas poglavito psiholozima/psihijatrima) – prvotno na razini (“ekstranormalne“) individualnosti, kasnije (najprije sramežljivo, a u novije vrijeme gotovo besramno) i na razini globalnoga društva. No, “liječenje društva“ i opet završava u objektiviranju međuigre dijagnoze i terapije, ili pak u (sve više simboliziranim) egzorcističkim ritualima.
Konačno, šutnja – ili prepuštanje problema “patologiji“ – propušta pojmiti ključni metodički problem svakoga “stručnoga“ pristupa “sociopatima“ (jer takvi su po pretpostavci oni koji genocidno djeluju), – pitanje o samoj naravi normalnosti (od koje su otklonjeni zločinci, psihopati, itd.). A normalnost je, zapravo, bitno statistička kategorija, uz to i neprijeporno vremenski promjenjiva. Stoga je očito nesuvislo istovremeno (s pravom) proglašavati dvadeseto stoljeće stoljećem genocida i baviti se liječenjem „luđaka“ koji su počinili, povijesno nedvojbeno već normalizirana (pa ponekada i normirana) masovna zla. Legendarna sintagma Hannah Arendt o “banalnosti zla“ cilja (dakako: kritički) baš na progresivno normaliziranje genocidnih i inih zločinačkih postupaka u novijoj povijesti.
Jer, genocidno je djelovanje – kako to Bernard Bruteau uvjerljivo pokazuje (Stoljeće genocida) – moguće locirati i u Tursku i u Rusiju, i u Njemačku i u Bosnu i Hercegovinu, u Ruandu i u Kambodžu, riječju u sve dijelove svijeta, u sve tradicije, vjere i kulture, u različite poretke i socijalne kontekste. Uzme li se u obzir ranija, primjerice kolonijalna „pretpovijest“, genocidnost se nalazi u prošlosti većine nacija (nerijetko i tako da se ista nacija nalazi, doduše u različitim razdobljima, i u objektnoj i u subjektnoj poziciji kada je o genocidu riječ).
Genocid protiv rase i klase
Otkako je Raphael Lemkin 1944. uveo u raspravu termin genocid više, doduše, nije bilo potrebe govoriti o “zločinu bez imena“, no pravni su, politički i – ne na kraju – moralni problemi ostali sadržajem brojnih rasprava (kada je o svjedočkome imenovanju riječ uputno je uzeti u obzir neke od završnih dijelova Agambenove knjige – Ono što ostaje od Auschwitza). Aktualna literatura posebice insistira na nedostatnoj određenosti nakane uništenja “jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve“ (kako to određuje Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.). Istovremeno, neke sadržajne elemente koji ovu definiciju i sužavaju i proširuju mnogi autori ne uzimaju eksplicitno u obzir pri razmatranju genocidne prakse koja ne odgovara temeljnoj odrednici, poput, primjerice, sovjetskoga “klasnog genocida“; čak i ako se pritom radije govori “o genocidnim posljedicama klasne politike“ problem ostaje (no ni maksimalno široko interpretiranje Konvencije vjerojatno ipak ne dopušta konstruiranje nečega poput autogenocida – o čemu ponovno govori ovih dana reaktivirani Zvonimir Šeparović).
U sadašnjoj se situaciji propušta, naime, uzeti u obzir očita fasciniranost utemeljitelja Ujedinjenih nacija (i međunarodno-pravnoga poretka ustrojena nakon II. svjetskog rata) Hitlerovom politikom i njezinim posljedicama. To nije dovelo samo do nekritičkoga korištenja termina rasizam (dakako, s drugim vrijednosnim predznakom), premda III. Reich nije bio sustavski usmjeren na uništenje jedne rase, nego na eksterminiranje Židova kao skupine koju su nacisti (mnogo prije suvremenih lijevih liberala) ideologijski konstruirali kao rasu. To se osjeća i u određenju genocida razumljenoga kao zločin protiv skupine po rođenju. Nabrajajući tipove skupina protiv kojih je moguće izvršiti genocid, rečena konvencija ne spominje socijalne skupine (ni klase, dakle). Utoliko je sovjetski zločin iz tridesetih izvan ove definicije (što, naravno, govori o nedostatnosti međunarodno-pravno obvezatne definicije, a ne o relativnosti samoga zločina).
Nije neobično što u suvremenim sudskim postupcima koji se pozivaju na ovu konvenciju nema razmatranja izvornoga značenja termina; za pravnike etimologija rijetko ima neko značenje. No, kada Haaško sudište u presudi protiv Radislava Krstića, okrivljenoga za genocid u Srebrenici razmatra neke tvrdnje obrane koje se odnose baš na ovaj element, pokazuju se i konkretne posljedice definicijskih problema. Jer, Krstićeva je obrana, pored ostaloga, tvrdila kako ne može biti riječ o genocidu baš zato što su žrtvama bili isključivo „vojno sposobni muškarci“. Ni obrani, niti žalbenome vijeću nije pritom palo na pamet izvorno značenje riječi genus (rod), niti izvorni kontekst skupina po rođenju koje Konvencija štiti. Trebat će, očito, još dosta vremena da se shvati kako je ubijanje muškaraca (ili žena) kao takvih genocid u svakome pogledu, a posebice ex definitione.
Industrijalizirano uništavanje ljudi
U naše vrijeme genocid je postao problemom ne samo zato što je dobio ime i pravne odrednice, nego ponajprije stoga što se je našao u radikalnome protuslovlju između globalnoga osvještavanja (pa i normiranja) nekih od temeljnih ljudskih prava i potrebe da se nacionalne države ustroje na novim osnovama. Postupci masovnih ubojstava, deportacija, mučenja – koji su u ranijim razdobljima odista doživljavani kao svojevrsna elementarna nepogoda – danas su predmetom (gotovo) opće osude. Istovremeno, općeprihvatljiva (etno)nacionalna legitimacija suvremene države pretpostavlja svojevrstan identitet etničke skupine i državne teritorije. Od Wilson-Lenjinove inicijative za prihvaćanje načela “prava naroda na samoodređenje“ nadalje, težnja za ovim identitetom pučanstva na “danome prostoru“ svagda iznova dovodi (i) do genocidnih čina.
Nastavljajući na hobbesovsku tradiciju (u jednoj njezinoj verziji), Carl Schmitt je konceptom prijatelj-neprijatelj u dvadesetome stoljeću dao još jasniji opis (i egzistencijsko opravdanje) genocidnoga postupanja. Premda je filozofijski usmjeren na pojedinačnost, on uvodi paradigmu koja, kolektivizirana, opisuje samu narav genocida (u mnogome posredovan i Lenjinovom pozicijom, neovisno o svjetonazorskim razlikama). U kolektiviziranoj verziji otvara se, međutim, još jedan – uglavnom zapostavljeni – problemski aspekt. Uništavanje je ljudi zbog pripadnosti nekoj skupini do krajnje granice ne-osobno, industrijalizirano, banalno (od Auschwitza do Srebrenice). I baš je zato pogrešno govoriti o zločinu iz mržnje (kako to gotovo svi čine, od novinara, preko sudaca do psihijatra ili filozofa). Mržnja se usmjerava na konkretno znane objekte. Ovdje je, međutim, na djelu konačni paradoks: ovakvi se, genocidni, zločini čine iz ljubavi (za domovinu, naciju, vjeru, ideologiju). Njihovi počinitelji nerijetko nemaju nikakvih osjećaja spram žrtava koje serijski, mirno i sabrano (gjekada dapače: ekonomično) ubijaju – one naprosto smetaju, prepreka su na putu (da “kao zajednica živimo u miru“). Racionalnost postupanja slijedi iz odsutnosti konkretne mržnje, a emocionalna je motivacija u ljubavi spram objekta što ga “oni“ ugrožavaju ili čak “onečišćuju“. Tek ako se ovaj – neprijeporno neugodni – paradoks uspije osvijestiti, moći će se, možda, doprijeti do navlastitoga korijena problema što ga genocid postavlja pred današnje ljude.
Odustati ili se usredotočiti na Škabrnju
No, na (bilo kojem) sudu se takvo što teško demonstrira. Zato se postupci kakav je ovaj srpsko-hrvatski tako lako zapetljavaju u neprincipijelna nadigravanja (i relativiraju zločinačku praksu). Znajući to, ali – iznad svega – uzimajući u obzir praksu Međunarodnoga suda pravde od tužbe je, zbog posve načelnih razloga, trebalo, čini se, odustati još 26. veljače 2007. Tada je ovaj sud zapravo presudio da se u Srebrenici zbio svojevrstan općinski genocid – tj. genocida je bilo, ali nije ga počinila tužena država (Srbija i Crna Gora). Argumentacija je Suda bila gotovo bizarna – da se, naime, radilo o nizu posebnih akata nasilja (pa i zločina) koji su bili odvojeni u vremenu i prostoru i nisu se zbivali na čitavome teritoriju pod kontrolom srpske strane.
U mnogome to je protivno odlukama Nürnberškoga sudišta (pa i u polemici s njima), no bitno je da nema organizacije (osim države) koja je u stanju osigurati tehnologiju, organizaciju i logistiku za masakr kakav se je zbio u Srebrenici. Dokle dolazi ovakva logika Suda možda najbolje pokazuje točka 372 navedene presude: “Argumentacija podnositelja Tužbe ne slaže se s činjenicom da osnovni motiv najvećega dijela vodstva bosanskih Srba, stvaranje veće srpske države, ako je potrebno i ratnim osvajanjem, nije nužno pretpostavljao uništenje bosanskih Muslimana i drugih zajednica“. Ukratko, Sud smatra mogućim ratno osvajanje bez uništenja onih koji se tome osvajanju protive, ili naprosto smetaju takvome osvajačkom planu!?
Imajući sve to u vidu, taktički je odgovor (ako se od tužbe doista nije smjelo odustati) vjerojatno trebao biti u koncentriranju tužbe na pojedinačni slučaj očitoga genocidnog djelovanja (Škabrnju, prije svega). Jer u Vukovaru su – o kojemu je i ovih dana toliko govoreno – pobijeni i pripadnici drugih nacija, ne samo hrvatske (od Srba do Francuza), pa to ne odgovara kriterijima Konvencije; ostaje “samo“ ratni zločin (što se mnogima u Vukovaru čini izrazom nepoštivanja tamošnjih žrtava – kao da je biti žrtvom genocida neka vrst odlikovanja). U slučaju Škabrnje je – sudeći po praksi koja vlada međunarodnim pravnim univerzumom – nakon Ruande i Srebrenice bilo premalo žrtava (“tek“ osamdesetak). No, ne pokazuje li baš takva atmosfera koliko je bilo pogrešno ovo prijateljsko optuživanje? Zato ni njegove (prvenstveno moralne) posljedice ne bi trebale odviše čuditi.
Banka, 04.04.2014.
Peščanik.net, 04.04.2014.
