Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, pitao sin oca, profesora na anglistici, odakle riječ “gej” i što zapravo znači. “Gay”, odgovorio mu otac, “u engleskom jeziku izvorno znači ‘sretan’, ‘radostan’, ‘veseo’, ‘bezbrižan’… netko tko cijelim bićem, bez zadrške i zabrana, razuzdano uživa u životu.” “Razumijem”, klimnuo glavom mali, pa znatiželjno pogledao oca: “A jesi li ti, tata, gay?” “Ne”, odgovorio mu ovaj, “ja imam ženu.”
Čudo je, kako vidite, jezik. Riječ koja je još do polovice dvadesetog vijeka označavala bezbrižna čovjeka što bez zadrške i zabrana uživa u životu, danas označava homoseksualca, osobu dakle koja u životu zapravo i nema ništa drugo osim brige, zadrške i zabrane. U hrvatskom jeziku, odnosno hrvatskosrpskom, bosanskom, ili kako hoćete, stvar je – kao uostalom sa svim stvarima – obrnuta. Dok je u engleskom, kako vidimo, karakterna osobina postala imenica, naziv za pripadnika homoseksualne zajednice, u našem je jeziku imenica, naziv za homoseksualca, postala karakterna osobina. “Peder” je tako u balkanskim vokabularima prijetvorna, podmukla i sebična osoba, licemjer, slabić i lažov, loš čovjek, netko tko se uvijek skriva iza jačeg i tko će te zajebati gdje god te zajebati može, ukratko – nije li raskošno bogat naš rječnik? – pizda.
Jezikoslovci će znati objasniti kako je i zašto to tako, baš kao što su objasnili kako je riječ “gay”, označavajući razuzdanu osobu cijepljenu od inhibicija, postala najprije naziv za seksualno slobodnu osobu – prije stotinjak godina “gay house” je bio naziv za bordel, javnu kuću – a onda i za homoseksualca. Slično bi se mogao objasniti i neobičan slučaj riječi “peder”, koja je izvorno označavala homoseksualca, osobu dakle koja je iz svog ukletog seksualnog identiteta prinuđena da se pretvara i laže. Ili je, ipak vjerojatnije, stvar bila u jednostavnoj uvredljivoj namjeri: homoseksualnost je u našim mračnim, tijesnim i vlažnim kulturama valjda najteži zamislivi krimen i najgora zamisliva ljudska osobina. Zato, primijetili ste tu stvar, u balkanskim jezicima za čovjeka lošeg karaktera ne postoji pejorativni, pogrdni naziv “ubojica”, ili recimo, “ratni zločinac”, već – “peder”. I najgori od svih pedera, takozvana “pederčina”.
U našem rječniku pederčine su, na primjer, one besprizorne gnjide, kukavni slabići što su jaki i glasni samo u krdu, oni što nikad nisu u manjini, i nikad im neće pasti na pamet da manjinu štite, jer za pripadnost manjini – ili stajanje na njenoj strani – treba imati muda, a pederčine toga nemaju: oni će napasti jedino i isključivo malobrojnije i slabije od sebe, nemoćne da se brane, pa cipelariti jadnike na tlu i bijedno se iživljavati nad njima da okolini potvrde svoj većinski status i pripadnost krdu.
Finu lingvističku distinkciju između homoseksualaca i pederčina najjednostavnije je stoga objasniti odnosom prema ženama: homoseksualci ne vole žene, a pederčine ih tuku. Pederčine će tako kukavički, u krdu, javno istući ženu, ponižavati invalida, potjerati iz autobusa Roma ili, recimo – eto zgodnog primjera – uoči Dana borbe protiv homofobije na stadionu, preko cijele tribine, razviti transparent “17. maja je Međunarodni dan borbe protiv homofobije: u čast sutrašnjeg praznika vašeg, napušite se dobro kurca našeg!”.
Tim su transparentom navijači na subotnjem derbiju Sarajeva i Željezničara, vidjeli ste ili čitali o tome, javno zaprijetili gay-populaciji uoči Dana borbe protiv homofobije. Nekoliko hiljada – nazovimo ih dakle jezikom koji razumiju – besprizornih pederčina osjetilo je potrebu da na nogometnoj utakmici ponosno demonstrira svoju seksualnu orijentaciju, nešto kao straight-pride, u suštini dakle isto ono što ne dopuštaju homoseksualcima. Prostor, hm, pederskog licemjerja simbolički je sasvim prikladan: jedina dva mjesta u Sarajevu na kojima je legalno – dapače, i društveno poželjno – da se oznojeni, polugoli muškarci otvoreno grle, ljube, tapšaju po dupetu i skaču jedni na druge, jesu Koševo i Grbavica. Pederčine su tako dobile prostor za svoju paradu, pa je možda vrijeme da ga konačno dobiju i homoseksualci.
Uostalom, sarajevski navijači – posve nevažno pripadaju li bordo ili plavoj polovici grada, jer borba protiv borbe protiv homofobije jedina je njihova zajednička borba, nije se sa Grbavice čuo zvižduk protesta protiv transparenta: onaj “kurac naš” je, shvatili ste, i njihov – upravo dakle navijači Sarajeva i Želje jako dobro znaju kako je biti slabiji i nemoćniji.
Pušilo se tu bogami i po sedam komada, bilo je i nepravde i sudačkih krađa u korist bogatijih i jačih, i batina i suza i nemoćnog gnjeva manjih i slabijih, pa ipak će zajedno s pederskom braćom iz Zagreba, Splita ili Beograda sarajevske delije prvi izvaditi lance i noževe i junački stati nasuprot slabijih, protiv šačice raspjevanih mladića i cura u šarenoj odjeći. Ni oko čega se tako pederi iz navijačkih skupina Sarajeva, Želje, Zvezde, Partizana, Hajduka ili Dinama neće složiti i ujediniti, osim oko šupačkog, bespoštednog cipelarenja valjda jedine društvene skupine slabije i nemoćnije od njih i njihovih slavnih klubova.
Najzad, nije li i riječ “navijač” lijep primjer kako je jezik nemirno, živo biće, i kako se daleko riječ zna udaljiti od svoga izvornog značenja?
Elem, odveo Mujo sina na derbi na Koševo, pa ga u nekom trenutku mali upitao što zapravo znači riječ “navijač”. “U najkraćemu”, odgovorio mu otac, “navijač je siledžija koji se na tribinama pijan mlati s drugim navijačima, ili zajedno s njima van tribina mlati slabije.” “Razumijem”, klimnuo glavom mali, pa znatiželjno pogledao oca: “A jesi li ti, tata, navijač?” “Ne”, odgovorio mu ovaj, “ja volim fudbal”.
Čudo je, rekoh, jezik.
Oslobođenje, 21.05.2015.
Peščanik.net, 22.05.2015.
LGBTQIA+
