U posljednjim desetljećima minulog XX stoljeća dogodio je snažan pomak u duhovnoj svijesti čovjeka, posebno evropskoga. Sve je započelo Deklaracijom UN o ljudskim pravima (1948), nastavilo se Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (počela je važiti 1953) i dopunilo protokolima toj konvenciji. Po sadržaju je najznačajniji protokol iz 2000. godine, protokol broj 13, koji se tiče ukidanja smrtne kazne. Njegov prvi član glasi: “Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen”. To je ključno određenje, proizišlo iz usvajanja načela o nedodirljivosti života, posebno ljudskog. Nije slučajno da već prvi dio Konvencije (iz 1953) počinje upravo članom o pravu na život, ali pogledajmo koliko nam danas još “barbarski” izgleda. Kaže: “Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može namjerno biti lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom. Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe nužno potrebne sile: 1. u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; 2. prilikom zakonitog lišavanja slobode ili sprečavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; 3. u akciji poduzetoj u skladu sa zakonom radi gušenja nemira ili pobune.”
Taj član proizlazi iz razlike između zakonitog i nezakonitog, odnosno protuzakonitog usmrćenja. Protokol pak tu razliku više ne poznaje. Protokol koji se tiče ukidanja smrtne kazne rezultat je “razvoja” koji je u brojnim državama članicama Savjeta Evrope izrazio opću težnju prema ukidanju smrtne kazne. To pozivanje potvrđuje opravdanost “evolutivnog tumačenja” Konvencije o kojem govori dugogodišnji predsjednik Evropskog suda za ljudska prava Rolv Ryssdal, utvrđujući da je većina koncepata što ih sadrži Konvencija povezana s društvenim i pravnim okolnostima u demokratskim društvima, tako da ti koncepti nisu statični, nego se vremenom mijenjaju i razvijaju. Posljedica takvog pristupa, odnosno razvoja jeste da određeni postupci država (ili njihovo napuštanje), što ih je Konvencija isprva dopuštala, sada postaju zabranjeni. Smrtna je kazna zabranjena! No, moramo dodati, ne samo zbog razvoja koncepata Konvencije, nego i nadasve zbog “općih težnji” evropskoga duha. Te težnje, oblikovane u “zahtjevima za pluralizmom, tolerancijom i širinom duha”, predstavljaju izraz nove paradigme, novog odnosa čovjeka prema sebi, prema sa-čovjeku i prema svijetu.
No, u kakvoj su vezi sloboda duha, odnosno duhovna sloboda i smrtna kazna? Smrtna kazna ima svoju težinu samo jer je čovjek konačno, smrtno biće. Iz smrtnosti čovjeka proizlazi čovjekova briga za vlastito bivstvovanje. Suština mojeg bivstvovanja jest da mi je stalo do tog bivstvovanja jer sam svjestan mogućnosti nebivstvovanja. Tjeskobno mi je zbog te mogućnosti nemogućnosti bivstvovanja, ujedno me – budući da me smrt kao smrtno ranjivo biće može svaki čas snaći – smrti i strah. Taj strah od smrti, strah pred smrću, vlast oduvijek veoma rado iskorištava, bilo da je riječ o svjetovnoj vlasti – koja neposredno prijeti smrću – ili pak svetoj vlasti, koja prijeti tzv. drugom smrću, smrću nakon smrti, uskraćivanjem vječnog života u nebesima. Smrtnoj kazni rado pribjegavaju autoritarne vlasti, a totalitarne u pravilu!
Smrtna kazna kao usmrćivanje pod okriljem zakona jest glavno vlastodržačko sredstvo zastrašivanja. I kao takvo istovremeno i sredstvo zatiranja duhovne slobode, ograničavanja slobode duha. Zauzimanje za pravo na život razvilo se upravo pod tim nebom. Pozivanje na pravo na život znači zapravo odbacivanje smrtne kazne. Jer život kao takav prethodi svim pravima. Život je više od prava na život. Zapravo je diskurs o pravu na život, ako se ne odnosi upravo na odbacivanje ubijanja, besmislen. Drugim riječima, pravo na život znači – strogo uzeto – negiranje prava na oduzimanje života. Riječ je o pravu što ga sebi daje za pravo – danas slobodno možemo reći – barbarska vlast, vlast na barbarskom stupnju razvoja.
Prema tome, pravo na život kao takvo ne postoji. Kao što ne postoji ni pravo na abortus. Ne zato jer bi takvo pravo navodno bilo identično s pravom na ubijanje, nego zato jer se ono što se zbiva s abortusom zbiva na pred-pravnoj razini. Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju vlastite djece ne znači pravo na abortus, znači samo zabranu zabranjivanja abortusa, odnosno zabranu proglašenja “ukidanja” još nerođenog djeteta namjernim ubojstvom, umorstvom: pravno kažnjivim činom. Spada li to pravo, pravo koje prepušta odluku o rođenju ili ne-rođenju začetog djeteta ženi, u područje duhovne slobode? Zasigurno spada, ako sloboda odlučivanja znači odlučivanje po (slobodnoj) savjesti, ako se dakle zbiva na području etike, a ne prava i njegovih propisa.
Etičko područje je pretpravno područje. Upravo zbog toga pravo uopće može iz njega proizlaziti, oslanjati se na njega kao na svoj temelj i svagda se iznova njemu vraćati. A kada pravo nastoji etiku prisvojiti, kada hoće savjest podrediti pravnoj svijesti, tada pravo etiku kao takvu onemogućuje. Pravna upotreba etike tada postaje zlo-upotreba, a samo pravo, usprkos pozivanju na etiku, postaje zaista neetično, jer svojim normama i sankcijama ukida slobodu savjesti, duhovnu slobodu koja je u etici, odnosno za etiku nenadomjestiva. Kada se to događa? Kada dolazi do pravne zloupotrebe etike? Kada pravo apsolvira etiku i postaje na taj način totalitarno? Tako da pravna država, utemeljena na takvom pravu, jeste doduše pravna, ali ne i pravedna, pravična?
Nije pravedna, nije pravična, jer etičku, prirodno-pravnu pravednost limitira pozitivno-pravnim, državnim kalupom. Pritom uopće nije potrebno da imamo posla – iako se i to često zbiva – s nemoralnim odlukama i djelima. Uobičajeni izvor totalitarnih pravnih država, država s legalnošću, ali bez legitimiteta, jest etički fundamentalizam. Etički fundamentalizam izvire iz zahtjeva za totalnom, dakle i pravnom afirmacijom etike. Kad se taj i takav zahtjev ostvari, etička dužnost postaje pravna dužnost, postaje pozitivno-pravna obaveza. Tako pravna obveza nadomješta etičku zauzetost, a mjesto savjesti i njene slobode zauzima ideološka svijest. Etičke vrednote izjednačuju se s pravnim postavkama, a prava s dužnostima. Slobodno odlučivanje o svom životu nije samo nepoželjno, nego i zabranjeno. Život postaje dužnost! Dužni smo živjeti, a ujedno nam država određuje i kako moramo živjeti. Riječ je o totalitarnoj, na etičkom fundamentalizmu izgrađenoj državi.
Mogući prigovor da je sve ovisno od toga o kakvoj je etici riječ, odnosno da prava, istinska etika (a ta je naravno vazda ona naša) uopće ne može dovesti do totalitarizma, nikako ne stoji. Jer razlika između etike i prava prethodi razlikama među etikama. Zato se time što smo neku etiku prepoznali kao ne-etiku ili je takvom proglasili osnovni problem ne otklanja. I istinska, prava etika, etika koja se podudara s prirodnim pravom, s pravom koje izvire iz prirode čovjeka, može postati fundamentalistička i mogući fundament totalitarne vlasti. Naime, tada kad nije samo kanonizirana, nego i državno-pravno sankcionirana, sankcionirana u izvornom smislu te riječi, dakle sakralizirana.
Posljedica slobodne savjesti i autonomnih etičkih odluka je sekularizacija, a njen najvidniji izraz je laicitet odgoja i obrazovanja. U laičkoj školi obrazovanje nije ništa drugo nego odgoj za istinu. Odgoj za istinu, a ne odgoj za Istinu, tj. Dogmu. Stoga laička škola ne može biti niti ideološka (ideokratska) niti teološka (teokratska). U pluralnoj i neutralnoj školi za doktrinarno usmjerene (državne) ideologije i (državne) religije ne može biti mjesta. Ukoliko Crkva svoje kršćanstvo izjednačuje s odgojem za teološke Istine, ona promiče heteronomnu etiku i time kontroliranu slobodu savjesti. Moderna, sekularizirana, odnosno laička Evropa je post-kršćanska Evropa. To konstatiraju i teolozi sami, ali s otporom, zahtijevajući novu kristijanizaciju Evrope, drugim riječima, povratak u pred-moderna vremena.
Savjest imamo svi, nezavisno o tome kojoj religiji pripadamo i nezavisno o tome pripadamo li uopće nekoj religiji (kao kodificiranoj i kanoniziranoj vjeri), bilo teističkoj ili ateističkoj, poput budizma. Isto tako svi ljudi vjerujemo prije nego što smo “vjernici”. Vjerujemo da bivstvovanje nije ništavilo i povjeravamo mu se: vjerujemo, iako toga uopće nismo svjesni, da ćemo u svom bivstvovanju biti i u trenutku koji nadolazi i da u tom nadolazećem trenutku neće sve potonuti u ništavilo. I upravo smo zbog toga sposobni za ljubav ili dar, za ljubav/dar koji izvire iz radosti bivstvovanja i koji stoga ne računa na neki dodatni uzvraćaj.
Krećemo li se na toj ravni, ravni koju je lijepo razvio Jacques Derrida u knjizi Zadavati smrt (Donner la mort), tada savjest nećemo razumjeti tek kao glas Boga, nego najprije kao glas bivstvovanja, kao glas koji diktira: Budi to što jesi! I ako nisam to što po svom bivstvovanju i u svom bivstvovanju jesam, tada imam “lošu savjest”, osjećam se krivim, nezavisno o tome vjerujem li u Boga ili ne. Onaj ko vjeruje u Boga osjeća isto, samo glas bivstvovanja čuje kao glas Boga i svoju krivnju shvaća kao krivnju pred Bogom, dakle kao grijeh. Onaj ko ne čuje glas Boga, ko je sa stajališta teologa gluh za Božji glas, nije bez savjesti, on samo čuje glas bivstvovanja i, premda se ne osjeća grešnikom, ne smatra se čovjekom bez krivnje.
Primarna je dakle sloboda kao takva, potom duhovna sloboda, a unutar nje pak vjerska sloboda. Nema vjerske slobode bez duhovne slobode, a te pak nema bez slobode kao takve, slobode koja je identična s istinom, ne-sakrivenošću bivstvovanja kao takvog.
Neovisno o svemu što se pri takvom zaključku nameće, činjenica je da je istinski ekumenizam samo onaj koji ne obuhvaća jedino i samo kršćanske religije, pa čak niti sve religije, nego sve ljude “dobre volje”, sve ljude koji čuju i slušaju – glas bivstvovanja. Samo takav ekumenizam, globalan ne samo u širinu nego i u dubinu, omogućuje globalnu civilizaciju svjetskog etosa, odnosno svjetsku kulturu duhovne slobode što ju je na pravnoj ravni zacrtala Deklaracija UN o ljudskim pravima, a čiji je najveći jamac upravo – ukidanje smrtne kazne.
Peščanik.net, 22.12.2009.
