Moglo je da bude i gore. Da je ishod novembarskih izbora bio drugačiji, SAD bi sada možda bile suočene sa ratom protiv Irana, većim rezanjem socijalnih i infrastrukturnih programa kako bi se u budžetu nadoknadilo povećanje vojne potrošnje, i povratkom na unilateralni militarizam Bušovog doba. Međutim, lakše je proceniti šta smo verovatno izbegli nego predvideti šta će novi mandat predsednika Obame doneti u naredne četiri godine.

Predviđanje je uvek nezgodan posao, ali obrasci iz prošlosti nude nam neke smernice. Novi predsednici često su spremniji za rat od predsednika u drugom mandatu. Ova pojava bi se mogla nazvati „sindromom mačo-novajlije“, gde novi predsednik, najčešće bez ikakvog vojnog iskustva, naređuje vojni napad ubrzo nakon dolaska na vlast, kako bi dokazao da ima petlju i upozorio protivnike da ne pokušavaju da iskoriste smenu vlasti.

Nakon toga, period posle prvih kongresnih izbora, čiji je ishod vrlo značajan za uspeh prvog predsedničkog mandata, najverovatnije će obeležiti vojni sukob koji stručnjaci nazivaju „diverzionim ratom“, koji se objavljuje zbog sticanja izborne prednosti. Imajući u vidu ovu vremensku razliku, i izrazitu ratobornost Romnijevih spoljnopolitičkih savetnika, verovatno će manje ljudi poginuti pod Obamom nego što bi poginulo pod Romnijem. Malo manje ratovanja, malo više prosperiteta, veća poslovna regulacija i više pomoći siromašnima i čuvenoj „srednjoj klasi“ pod novoizabranim Obamom. Moglo je biti i gore.

S druge strane, u poslednjoj predsedničkoj debati obojica kandidata su se složili po pitanju jedne karakteristike američke spoljne politike: upotrebe bespilotnih letelica za ubijanje ljudi, bez suđenja, u drugim državama, koje su CIA ili vojska proglasile za teroriste ili opasne „ekstremiste“. Ovo je verovatno glavni uzrok neverice i razočarenja za one koji su podržavali Obamu 2008. Ništa iz njegovog privatnog ili poličkog života nije ukazivalo na to da bi on mogao postati takav hladnokrvni birač meta sa spiska za odstrel, uz retko oklevanje i jedva poneki komentar tipa: „Ona izgleda mlađe. Jeste li sigurni da ima 17 godina?

Nijedno pitanje ne zadire toliko duboko u američku dušu kao polet s kojim je Obamina administracija krenula u „ciljana“, „izvanpravna“ ubistva „terorista“ ili „ekstremista“, što često treba prosto čitati kao „ljudi sa puškama“ ili samo „ljudi sumnjivog izgleda“. Ciljani pojednci često nisu daleko od žena i dece koji ujutru sakupljaju drva za ogrev, ili prisustvuju sahrani, ili spavaju u svojoj kući. Ova administracija je počela, još pre izbora, da pravi nacrt pravila za bespilotna ubistva, ali nova pravila će teško zadovoljiti one koji ova ubistva vide kao oštro kršenje međunarodnog prava i Ustava SAD.


Stvaranje moralnog rizika

Osnivači naše države, u svojoj mudrosti, svesno su stvarali mrežu institucija republike, postavljenu tako da jedna ambicija kontroliše drugu, da bi se čak i „đavolska rasa“ pristojno ponašala u takvom uređenju. Naročito su bili rešeni da onemoguće bilo kom pojedinačnom predstavniku izvršne vlasti da gura državu u rat. Funkcija predsednika je najveći promašaj naših osnivača. Predsednički položaj, kako sam zaključila posle 30 godina istraživanja i predavanja o ovoj funkciji, predstavlja patološku instituciju. Ona pruža previše podsticaja za otpočinjanje i nastavljanje skupih, nepotrebnih ratova. Pretvara dobre ljude u ubice nesposobne za refleksiju i kajanje.

Od Drugog svetskog rata i kasnijeg (predsednički konstruisanog) Hladnog rata, zamašna vojna i obaveštajna aparatura – obavijena tajnovitošću, popunjena klimoglavcima, sposobna za brzo reagovanje – stajala je predsedniku na raspolaganju za osiguranje lične vlasti i ponovni izbor preko ratovanja. Između i tokom velikih, dugih i razornih ratova u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu i Iraku, bilo je na stotine onih manjih. Cena ovih ratova u ljudskoj patnji i žrtvama, uništenoj infrastrukturi i devastaciji životne sredine praktično je nemerljiva.

I kao što je istorija pokazala, u periodima ratne i finansijske iscrpljenosti, izvršna grana pojačava potragu za jeftinijom i politički svarljivijom vazdušnom ratnom tehnologijom, koja umanjuje američke gubitke na terenu.

Poslednje u nizu takvih oružja, koje je toliko fanatično prihvatio naš aktuelni predsednik, jeste bespilotni bombarder. Očigledno je koliko je za predsednike takva letelica primamljiva: u njoj nema ljudi, jeftinija je od standardnog aviona, i prestravljuje ciljano stanovništvo. Bušova administracija pokrenula je bespilotno ratovanje u Avganistanu, u novembru 2001. Početkom 2002, CIA je počela da koristi bespilotne bombardere bez vojne podrške. Prema opisu Džona Sifrona u časopisu The Nation, prvi napad tog tipa bio je „klasičan Cijin atentat“. Kasnije će ovaj tip napada dobiti naziv „signature strike“, napad na osnovu uočenih karakteristika. U ovom slučaju, to je bila grupica ljudi, od kojih je jedan bio visok. Visoki čovek je mogao da bude Osama bin Laden. Ali nije bio. Sva trojica su bili civili, i nijedan nije bio povezan sa Al Kaidom.

Iste godine, Bušova administracija proširila je bespilotno bombardovanje na još jednu zemlju, Jemen; dve godine kasnije, bespilotni bombarderi poslati su u Pakistan, koji će postati najveće poprište bespilotnih napada, i područje sa najvećim brojem „ekstremističkih“ i civilnih žrtava. Američki bespilotni bombarder napao je militantnu grupu Al Šabab u Somaliji 23. juna 2011, kako navodi Washington Post, a bespilotni bombarderi korišćeni su u NATO napadima u Libiji 2011. Bespilotni bombarderi navodno su poslati u napad na islamiste u severnom Maliju iz tajne vojne baze u Burkini Faso. Tako se SAD sve više mešaju u građanske sukobe u Africi i ubistva islamskih ekstremista, koji, koliko god bili odvratni, ne predstavljaju direktnu pretnju za SAD.


Brojanje žrtava

Do kraja 2008, Bušova administracija je izvršila (prema analizi New York Timesa) 51 napad bespilotnih bombardera u Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Obama je znatno proširio upotrebu bespilotnih bombardera, sa dodatnih 294 napada do maja 2012. Iako ova administracija godinama nije priznavala da koristi bespilotne letelice izvan ratnog teatra u Avganistanu, i iako je dugo poricala da je bilo civilnih žrtava, precizni izveštaji projekta Long War Journal, neprofitne organizacije Biro za istraživačko novinarstvo, i opsežan novi izveštaj o žrtvama bespilotnog bombardovanja u Pakistanu („Living Under Drones,“ projekat pravnih fakulteta iz Stenforda i Njujorka, objavljen u septembru 2012) otkrivaju da su te tvrdnje bile laži.

Biro za istraživačko novinarstvo procenjuje da je u napadima bespilotnih bombardera poginulo između 2.500 i 3.300 ljudi samo u Pakistanu, od juna 2004. do septembra 2012, od kojih između 474 i 881 civila (uključujući 176 dece). Negde od 1.200 do 3.200 ljudi je ranjeno. Broj poginulih civila u Jemenu i Somaliji u napadima bespilotnih bombardera procenjuje se na 220. Samo mali procenat ubijenih činile su „mete visoke vrednosti“. Uglavnom se radilo o drugorazrednim „ekstremistima“ ili civilima. Do nekih pogibija i ranjavanja došlo je u drugom talasu napada, kada su gađani ljudi koji su pritekli u pomoć žrtvama ili zapomagali nad leševima.

Tako će kao Obamin najveći istorijski trag ostati eskalacija ciljanih ubistava osumnjičenih bez sudskog postupka, uključujući najmanje dvojicu američkih državljana, i veliki broj nedužnih civila. Pokušaji administracije da izvrtanjem pravnih argumenata opravda ubistva tolikih „osumnjičenih ekstremista“ samo posredno, a možda i nikako povezanih sa Al Kaidom, narušili su ugled SAD među saveznicima i u svetu uopšte.

Pitanje je da li nastavljanje bespilotnog bombardovanja doprinosi američkoj bezbednosti, ili je kontraproduktivno. Hiljade ubijenih i ranjenih samo raspaljuju gnev protiv SAD, što se vidi u eskalaciji nasilja u Jemenu i drugde. U kolumni u New York Timesu, jedan od osnivača avganistanske partije Vatan, Ibrahim Mootana, citira jednog jemenskog pravnika koji je letos upozorio preko Tvitera: „Dragi Obama, kada američka bomba ubije dete u Jemenu, njegov otac će krenuti u rat protiv tebe, garantovano. To nema nikakve veze s Al Kaidom.“

Možemo se samo nadati da je neko predsedniku prosledio primerak izveštaja Stenford/NYU, sa potresnim opisima raskomadane dece, razorenih porodica, i gnevnih seljaka. To ne može nikoga da oživi niti može da uteši ožalošćene porodice. Ali može da nas donekle iskupi za uništavanje krhke mreže međunarodnog prava tako što će zaustaviti bespilotne napade, ili ih makar drastično prorediti, ponuditi kompenzaciju preživelima i pronaći način za uspostavljanje mira u ovom regionu.

Takav preokret politike zahtevao bi veliku kampanju – napore i ovde i u inostranstvu da se obnovi međunarodno pravo na čijem su uspostavljanju naporno radili toliki američki aktivisti (i neki raniji predsednici). Nema ozbiljnijeg kršenja zakona ratovanja i ljudskih prava od onoga koje sprovodi predsednik najmoćnije zemlje na svetu. Ako Sjedinjene države mogu da love osumnjičene ekstremiste i da ih ubijaju iz daleka, i druge zemlje će pomisliti da imaju na to pravo. Kantov kategorički imperativ, malo finija i sekularnija verzija Zlatnog pravila, trebalo bi da stoji na zidu predsednikovog kabineta: „Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželeti da postane оpšti zakon.“

Koliko god bila mala verovatnoća da će se ovo naći na zidu Bele kuće, možda je parola dobra za transparent na demonstracijama… ili poruku na Tviteru.

 
Elizabeth Sanders, In These Times, 08.01.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 10.01.2013.