Dok su pobjednici dubrovačkog referenduma o golfu slavili sumnjivi trijumf – zapravo su teško poraženi, ali im je postojeći referendumski gerymandering ljubazno dopustio da veliki poraz pretvore u veliku pobjedu – kroz glavu su mi prolazili prizori jednog prošlogodišnjeg dokumentarnog filma o golf-industriji u Španjolskoj. Prikazala ga je i Hrvatska televizija u rijetko viđenom špuriusu da bi to i za nas možda moglo biti važno. I doista jeste, beskrajno je važno. Film je vrlo dojmljivo produciran, uključuje i snimke španjolskog krajolika iz zraka, a ostaneš paf kada vidiš da kamera u jednom kadru obuhvati ne jedno, nego čak i tri golf-igrališta. Prvi dojam je, jasno, da gledaš prizore iz zemlje koja se kupa u mednoj kupki raskoši i bogatstva, ali autori zapravo pričaju sasvim drukčiju priču – o ekonomskom slomu Španjolske koji se ni do danas nije zaustavio.

Ne sjećam se da je film imao ikakvog odjeka u referentnim hrvatskim političkim krugovima, jer očito nije dotaknuo nešto što oni smatraju relevantnim, iako je ovaj put čak i ćorava prisavska Dalekovidnica, vidjeli smo, mućnula glavom i zaključila drukčije. U svakom slučaju, film nije postao dio priče o golfu na Srđu, nego je oko toga da u njegovu gradnju treba ući sklopljena srdačna alijansa svih hrvatskih političkih stranaka. Ona valjda postoji još jedino oko toga što je i kakav je bio – besprijekoran, naravno! –  hrvatski domovinski rat. Iz bratskog zagrljaja SDP-a, HDZ-a i HNS-a iskobeljali su se samo Lesarovi Laburisti. Ali i oni vidljivo mlako, ne dovodeći u pitanje, jer to i inače ne rade, da bi se tu moglo raditi o ujdurmi krupnih kapitalističkih zvjerki, slizanih s državnom vlašću.

Čak nisu zbrojili dva i dva, što inače znaju češće od drugih, i iznijeli pred javnost bjelodanu činjenicu da ne samo golf na Srđu, nego ni turizam u cjelini, ne mogu biti jedini, pogotovo ne glavni adut u ekonomskom razvoju zemlje. Primjer za to je ne samo spomenuta Španjolska, primjer su i druge dvije najveće, ili ponajveće turističke velesile u Evropi, Italija i Grčka, jer sve tri sada prolaze kroz tešku krizu koja je pogodila Evropsku uniju. A baš njih tri pogodila je najteže! Tu bi sada ne samo HRT nego i svako dijete doraslo do tastature kompjutora logično zaključilo da, ako ovaj ekonomski model pod neuspješnim hrvatskim kapitalizmom ne valja, vratimo se ekonomskom modelu pod puno uspješnijim socijalizmom.

A on je uključivao ne samo turizam, bankarske i druge oblike uslužnih djelatnosti, nego i metaloprerađivačku, prehrambenu i druge industrije, napokon i poljoprivredu, s kojom se i onda kuburilo, ali je ipak puno bolje stajala i bez milijardi poticaja koji danas na nju odlaze. Ali, badava ti sve. Golf na Srđu, beživotna travnata ploha okružena apartmanima čiji će vlasnici navraćati u Dubrovnik jednom-dvaput godišnje, i točno toliko i trošiti, postala je ultimativna formula hrvatskog gospodarskog “čuda”. I naravno da je onda Srbija energičnim piskom iz parnjače upravo objavila da pretječe Hrvatsku u izlasku iz krize, jer iako je ekonomski opustošena ništa manje od nje, na vrijeme je shvatila da ostatke industrije treba spasiti, a ne jednom za svagda dokrajčiti.

Ali, bez obzira što ovo izaziva užasavanje hrvatskih patriotskih pretplatnika, nema izgleda da će se išta bitno dogoditi. Naprotiv, vidjevši da mu sindikati nisu ozbiljna prijetnja, premijer Zoran Milanović objavio je nakon prvomajskog sindikalnog prosvjeta da njegova Vlada neće ni za jotu promijeniti smjer ekonomske politike. To znači da će se nastaviti, čak ubrzati privatizacija preostalih tvrtki u državnom vlasništvu za koje postoje kupci, a ostale će se pustiti da odu u stečaja ili u slivnik likvidacije. Jasno, poruka nije upućena samo sindikatima, nego još više sponzorima hrvatske ekonomske liberalizacije u Bruxellesu, što je puno važnije, jer u njihovim ušima ta poruka odzvanja krajnje milozvučno i svodi se na sljedeće.

Likvidacije preostalih hrvatskih industrijskih pogona nisu nikakva naročita tragedija, jer te proizvodnje postoje i ovdje kod nas, a ni novac za njihovu kupovinu nije problem. Imate naše banke u Hrvatskoj, pa se izvolite poslužiti njihovim kreditima, istina, po osjetno višim kamatama nego što ih mi plaćamo, ali što ćete, nismo ih valjda otvarali da bude obratno. Naravno, u HDZ-u kao zapeta puška čekaju da se pokaže kako se ekonomska politika Vlade spotiče sama o sebe, ali prije toga trebaju riješiti što se isto i njima događa. Odnos Banskih dvora prema sindikatima uzimaju kao nepobitan dokaz da se SDP odrekao socijaldemokratske ideje. Ali, kako ga istodobno, pogotovo sada pred lokalne izbore, nazivaju crvenom nemani kojoj treba odrubiti glavu, sada ih novinari zezaju da su se zapetljali u ideološke kučine iz kojih ne znaju izaći.

I zbilja, HDZ bi jako htio, ali ne zna kako. Zato ispada svakako. Vladu optužuje za “tačerističko” iživljavanje nad radnicima, ali joj istodobno predbacuje poreznu presiju i inzistira na kresanju budžetske potrošnje po modelu istog tog – “tačerizma”. Na kraju je, vidjevši da mu u ovom logičkom hrvanju sa samim sobom protivnik zapravo i ne treba, uzeo pauzu i odgodio objavu svog ekonomskog programa. Na kraju će se pokazati da ni ta odgoda ničemu ne vodi, jer HDZ i SDP pljuju po ekonomskim programima suparničke strane zapravo samo zato da ih lakše kopipejstiraju i maznu jedan drugome. Sve je tu žalosno isto, što se pokazalo u svim dosadašnjim smjenama na vlasti, a sada imamo i ovaj dubrovački slučaj koji je to potvrdio na najgori mogući način.

Tu su se dvije vodeće političke stranke, koje su dosad oštro konkurirale koja će više obezvrijediti i omalovažiti razvojne potencijale zemlje, najzad otvoreno našle na istom zadatku. To je izmisliti nešto što glumi razvoj, a to je taj golf, zabavište za bogate inozemne klijente, koji se kod kuće bave ozbiljnim poslovima pa se dolaze opustiti u ubavoj ali bedastoj zemlji Hrvatskoj, koja je od takvih poslova definitivno digla ruke.

H-alter, 09.05.2013.

Peščanik.net, 09.05.2013.