Ritual izvođenja jedanaesteraca je prost: golman se namjesti posred gol linije, sudija zvizne u pištaljku, izvođač šutira. U većini slučajeva, golman će se herojski baciti na jednu ili drugu stranu, u nadi da je pročitao izvođača i da će zaustaviti loptu. Time će, nažalost, višestruko umanjiti šansu da sačuva mrežu: prema studiji iz 2007., koju su na uzorku od 311 kaznenih udaraca sa šampionata širom svijeta izveli Michael Bar-Eli i kolege sa Ben Gurion univerziteta u Izraelu, 29 odsto svih šuteva završava po sredini gola, dok golmani ostaju na svom mjestu u svega 6 odsto slučajeva. Ovo po svemu sudeći nije slučajnost, niti posebno iznenađujuće: suočen sa situacijom koja mu se ne dopada, veliki majmun pod imenom Homo sapiens će se nerijetko odlučiti za akciju, čak i ako ima na osnovu čega da zaključi kako je bolje ostati na mjestu.

Upravo okončani „mid-term” izbori u Americi (tj. oni koji padaju usred predsjedničkog mandata) pružili su još jednu ilustraciju tog fenomena. Nebrojena ispitivanja javnog mnjenja ukazivala su da je velikoj većini birača osnovna briga nezavidna ekonomska situacija, odslikana u mršavom privrednom rastu i visokoj stopi nezaposlenosti. Takođe, značajno veći broj ispitanika – sasvim ispravno – krivicu za to stanje svaljuje na republikance, a republikanci lošije prolaze od demokrata i kad je ukupan utisak u pitanju. Ipak, odgovor na pitanje „za koga ćete glasati?” davao je vidnu prednost partiji George W. Busha i Sare Palin, što se na izborima i materijalizovalo: u Predstavničkom domu, većina od 77 mjesta koju su uživale demokrate pretvorena je u manjinu od šezdesetak. Izbori su shvaćeni kao prilika da se nešto učini; golman se prućio koliko je dugačak.

Šta se zapravo desilo? Nepune dvije godine nakon preuzimanja predsjedničkog mandata, ispunjenih neprekidnim rvanjem sa ekonomskom krizom i izglasavanjem zakona koji su bili u skladu sa predizbornim obećanjima, Obama i demokrate su uspjeli da izgube podršku neopredijeljenog bloka (tzv. „klatećih” birača), pritom ne uspjevši da natjeraju dovoljan broj svojih pristalica da izađu na birališta. Prosječan glasač kao da nije mario za to da je intervencijom države spriječen potpuni kolaps finansijskog sektora i sunovrat privrede; kao da nije bio zadovoljan time što je finansijski stimulus spriječio nestanak 3,5 miliona radnih mjesta; kao da mu je neshvatljiv bio utrošak vremena na velike zakonske projekte kakvi su reforme zdravstva i bankarske regulative (uspjesi, uglavnom) ili regulisanje emisije ugljendioksida (fijasko). Čak su i mjere direktno usmjerene na pomoć maloj privredi ostale bez ikakvog odjeka u javnosti, dok je iluzorno bilo i pokušati da se objasni kako smanjivanje državnog duga – što je navodna opsesija republikanaca i totalna opsesija tzv. čajdžijskog pokreta – zapravo ne doprinosi privrednom rastu ako zemlja ne može da se osloni na porast izvoza ili na dalje snižavanje osnovne kamatne stope. (Ko ne vjeruje, neka pogleda studije Daniela Leigha i kolega iz MMF-a i Jayadeva i Konczala sa Roosevelt Instituta; obije su besplatno dostupne na sajtovima tih organizacija.) Začuo se zvuk pištaljke i valjalo je napraviti paradu.

Republikanci su za to vrijeme postupali po jednostavnom planu, razoružavajuće neodoljivom u svojoj neodgovornosti i donešenom odmah po Obaminom stupanju na dužnost: (1) opstruirati svaku inicijativu demokrata i (2) ne ponuditi nikakvu razumnu alternativu. Nalik vitezovima koji kažu „ni!” iz filma Monty Python i Sveti gral, smišljali su sve apsurdnije zahtjeve, čiji je osnovni cilj bio iscrpljivanje protivnika. Tako su prošle godine danima reklamirali kontra-predlog budžeta, koji nije sadržavao niti jednu jedinu cifru; ove godine, mjesec dana pred izbore, obznanili su Zavjet Americi, zbirku opštih mjesta na dvadesetak strana, u kojoj je najkonkretnije bilo obećanje da će biti jednako mudri i društveno korisni koliko su bili za vrijeme Bushove vladavine. Demonizaciju Obame su prepustili maštovitim „čajdžijama” (Nacista! Staljinista! Terorista! Musliman!) i istini natprirodno posvećenom kablovskom kanalu FOXNEWS, koji kao komentatore zapošljava nekolicinu likova koje ćemo vidjeti u trci za republikanskog kandidata za predsjednika 2012. Tako podmazan opstrukcionizam se proširio daleko van holova Kongresa; svaka prilika da se realnost izvitoperi do neprepoznatljivosti iskorištena je i pretvorena u osnovu za političku trgovinu. Tako je ljeto 2009. potrošeno u žučnim raspravama o „komisijama za eutanaziju”, koje su demokrate navodno planirale da provuku kroz reformu zdravstva, dok se zapravo radilo o komisijama za pomoć neizlječivo oboljelima putem tzv. palijativne terapije. Razumijevanje razlike između eutanazije i palijativne terapije, međutim, manje je uzbudljivo i iziskuje više energije od zajapurivanja od bijesa na pomen „panela smrti”, kako su republikanska spin-mašinerija i FOX NEWS pomenute komisije prozvali, i koje su, kao ustupak ljutitima, neupućenima i njihovim manipulantima, uklonjene iz verzije zakona koja je izglasana. Sličan pristup primjenjivan je u gotovo svakoj zakonskoj inicijativi, a vođe republikanaca u Predstavničkom domu i Senatu, John Boehner i Mitch McConnell, osokoljeni predizbornom klimom, dali su intervjue u kojima neuvijeno iznose svoj osnovni cilj: ograničiti Obamu na samo jedan mandat.

S druge strane, ne bi me iznenadilo da je Obama u trenucima nemoći zaplovio YouTube-om, nabasao na snimke Top liste nadrealista i shvatio da mu se jako dopada ta strange little game pod imenom hrkljuš. Udaranje šakom u glavu je sigurno bolje nego lupanje istom u zid, na šta su mnogi njegovi nastupi u poslednje vrijeme ličili: nabrajanje progresivnih političkih ciljeva (zdravstvena zaštita za sve, oduzimanje moći bankama da nas koriste kao sitniš) automatski biva označeno kao „socijalizam evropskog tipa”, korištenje preko jednog glagola u rečenici je neminovno „elitizam”, dok pokušaji pravljenja trulih kompromisa, poput odbijanja da se jasno i glasno založi za istopolne brakove (za šta je bio još daleke 2003.), izgledaju neiskreno i ne doprinose ničemu osim smanjenju ugleda koji ima među „svojima”.

Bivši predsjednik Jimmy Carter, zapanjujuće aktivan i elokventan sa svojih 86 godina, nedavno je ocijenio kako je Obamin učinak, s obzirom na okolnosti, „izuzetan”. Loša ekonomska situacija, međutim, kao osnovni faktor glasačkog raspoloženja, doprinosi razbuktavanju još nekih zanimljivih tendencija Homo sapiensa, kakva je ona da stvari tumači na način kojem je najviše sklon. Iako ljudi od ugleda u ekonomskoj teoriji i praksi (Krugman, Stiglitz, Roubini, Soros) tvrde da je relativno jasno šta treba raditi (značajnije povećati javnu potrošnju), odjednom je postalo ne teže, već praktično nemoguće učiniti bilo šta, jer glasači su rekli svoje: ponovo su većinu dali onima koji su čitavu stvar zakuvali, i čiji je osnovni cilj Obamin pad, pa nek’ košta šta košta. Razočarani liberali, samouvjereni konzervativci i vječito klateći neopredijeljeni glasači kao da nisu ni pokušali da razumiju situaciju u kojoj se nalaze, već su se bacili svak na svoju stranu, poput golmana paradera, sigurni da će od toga nešto ispasti. U situaciji koja je jasnija od izvođenja penala (jer se ipak vidi gdje lopta ide), preostaje mršava nada da će krajnji ishod ovih izbora biti tek još jedan skok u prazno, a ne udarac glavom u stativu.

Vijesti, 06.11.2010.

Peščanik.net, 06.11.2010.

Leave a Reply