011: U sredu, u podne, u fancy-ambijentu restorana “Kalemegdanska terasa” potpisan je koalicioni sporazum onih stranaka koje će narednih godina voditi Beograd; bez mnogo frke, Šešeljevi radikali, Koštuničin DSS, miloševićevski SPS i otužno penzionerski PUPS (Partija Ujedinjenih Penzionera Srbije) dogovorili su da su Skupštini Beograda formiraju Većinsku Koaliciju i da za gradonačelnika predlože Aleksandra “Pussy Lips” Vučića, inače generalnog sekretara Srpske Radikalne Stranke.

Biti gradonačelnik Beograda praktično znači biti treći čovek u Srbiji, odmah posle Predsednika i premijera: zbog ogromnog budžeta, veličine i značaja – glavni grad je po mnogo čemu “država u državi”, te pobeda jednih ili poraz drugih ima tektonske posledice; osetilo se to još pre četiri godine, na prvim i jedinim neposrednim izborima za gradonačelnika Beograda, kad je za dlaku ispred radikala Aleksandra Vučića pobedio Nenad Bogdanović, predstavnik Demokratske stranke. Uplašena da će na budućim gradonačelničkim izborima u ovakvom sistemu izgubiti, Demokratska stranka Borisa Tadića – uz pomoć Koštuničine DSS s kojom je na vlasti u glavnom gradu bila godinama, uz obećanje da će se večno voleti – promenila je Izborni zakon i uvela pravilo koje im se u sredu obilo u glavu; gradonačelnika bira Koalicija koja skupi najviše glasova.

Ova glupost Borisa Tadića ne bi bila najstrašnija da se sam Tadić nije iz sve snage potrudio da farsu pretvori u komediju; dok su po Kalemegdanu radikali i ostali slavili, iz štaba predsednika Demokratske stranke poručivali su da još “nije sve gotovo” i da još ima nade da se u Beogradu formira “proevropska vlada  u koaliciji sa socijalistima”, što je izgledalo realno koliko i Tadićev predlog da se danas nastave razgovori sa Kosovom kako bi se našlo rešenje koje “zadovoljava obe strane”.

Teško je u istoriji modernih izbora naći primere takve dementnosti u postupcima kao kod nesrećnog Tadića: on je istinski verovao da je Koštunica predstavnik “proeuropskih snaga”; on je verovao da ga Koštunica nikad neće izdati; on je verovao da ga Srbija toliko obožava da će svaki njegov predstavnik, zvao se on Dragan Đilas (kandidat DS u Beogradu), automatski imati većinsku većinu; on je verovao da će mu se miloševićevski SPS prikloniti kad Tadić počne da mu se udvara: on je verovao da će abolicijom ratnih zločina i svega najstrašnijeg u Srbiji pacifikovati ne samo socijaliste već i ostale ratne huškače – ispao je smešan; on je verovao da će pretnjama o formiranju “proevropske vlade” pobediti matematiku; on je verovao da mu je Ivica Dačić najveći budući prijatelj a Čedomir Jovanović iskonski neprijatelj – zato je platio Beograd koji će Vučića na duši imati narednih četiri godine.

Kad se jednom budu rangirali srpski političari, dileme neće biti: glup, gluplji, Tadić.

Svaka čast, majstore! Sposoban da svaku veliku pobedu pretvori u još veći poraz!


002: Tadić nije ličnost: to je nivo svesti.
Uverili su se u to nedavno i slučajni Hrvati koji su uživo mogli da čuju srpskog komedijaša Vuka Jeremića, tzv. ministra inozemnih poslova koji se izlupetao po Zagrebu samo nekoliko dana nakon što je ljutito, zajedno sa Tadićem, napustio nekakav skup u Bugarskoj kad se za govornicom pojavio neko iz Vlade Kosova. Ta odurna ministarska pojava koja se večito kezi i smeška dok priča gluposti, jer je negde čuo da će izveštačenim osmehom zavarati šupljinu u glavi, savršen je proizvod iz Tadićeve majstorske radionice; kad čovek čuje Jeremića, onda mu jasno što je Demokratska stranka izgubila Beograd, što će izgubiti mesto u budućoj republičkoj Vladi – jer pored ovakvog Jeremića svaki radikal mora da izgleda normalno, makar se zvao Aleksandar Vučić.

Verzija Jeremićeve historije po kojoj su za recentne ratove devedesetih krivi Hrvati, Slovenci, Bošnjaci i Albanci – dok su se Srbi samo branili, jer su bili nevini, naročito Slobodan Milošević, deo je tadićevske taktike da se već danas u Srbiji pomiri sve ono što se svađalo tolikih godina; četnici s partizanima, partizanovci sa zvezdašima, republikanci s monarhistima, fašisti s mondijalistima, nacisti s Jevrejima, sve u ime voljene i jedine Srbije.

Upravo Tadić, kao predsednik stranke koja je na poslednjim izborima imala 102 glasa – najviše od svih – ne bi smeo biti spreman na ustupke; umesto da ga drugi mole da ih on primi, on ide naokolo, oprašta, abolira i poziva na zaborav, udvarajući se najstrašnije Socijalističkoj partiji Srbije koja u svojim zahtevima ne zna šta je dosta; juče čujemo da SPS zahteva od “budućeg koalicionog partnera” da se prestane sa maltretiranjem porodice Milošević a da se bivši direktor RTS-a Dragoljub Milanović, onaj koji radnike nije obavestio da će RTS biti bombardovan, a znao je da hoće – pusti iz zatvora.

Slutim da bi Tadić i na ovo pristao samo da obrazuje Vladu; njegovi su kriterijumi – da on nema kriterijuma, o čemu, setite se, svedoči svaki put Vuk Jeremić gde god da se pomahnitali ministar pojavi.

Konačno, zašto toliko o Tadiću? Zato što nas je svojom kohabitacijom, svojom ljigavošću spram Koštunice, svojom glupošću i svojim koketiranjem sa najodvratnijim izdancima nacionalističkog korpusa – doveo u situaciju da se danas Srbija nalazi tamo gde jeste, između lošeg i goreg, između laži i zla, ni na nebu ni na zemlji, tamo gde Tadić najviše voli da obitava dok mu se udvaraju da je najbolji i najpametniji.

Neka mu bude!

Koliko Tadić živi van vremena i prostora govori njegov intervju koji je dat nakon odluke radikalsko-penzionersko-socijalističko-koštunjave Koalicije da u Beogradu formira vlast: “Ova koalicija koja se najavljuje na nivou Beograda, na nivou Srbije, apsolutno nije celovita i koherentna i ne vodi zemlju izlasku iz krize koja je dugogodišnja i mi bismo ponovo bili uronjeni u probleme devedesetih godina. Ne kažem ja da bi sada neko podigao zidove oko Srbije, ne bi bilo ni potrebe, jer bi Srbija sama izgradila nove prepreke prema svetu koji nas okružuje. Šta bi to značilo u praktičnom smislu, umesto da mi završimo Koridor 10, modernizujemo železnicu, što je teško bez fondova EU, to će uraditi neko drugi”, rekao je Tadić, ne objašnjavajući kakve veze Koridor 10 ima sa Beogradom ili kakve veze sa glavnim gradom ima modernizacija železnice.

Tvrdoglavo glup, Tadić ni u najnovijem intervju ne prestaje da se udvara miloševićevskom SPS-u: “Nema nikakve dileme da je SPS prirodan partner za nacionalno pomirenje, za uspostavljanje socijalnog dogovora. Ta stranka je bila autentični predstavnik naše zemlje 90-ih godina, pobeđivala je na izborima, a nakon 5. oktobra 2000. godine, autentični predstavnik te nove Srbije je DS”, rekao je on.

Sad je valjda malo jasnije zašto je Srbija ovakva.

I zašto smo dugoročno najebali: svejedno da li nam o glavi rade Dačić, Vučić, Tadić ili Jeremić. 

 
Feral Tribune, 29.05.08.

Peščanik.net, 29.05.2008.