Građanin na vlasti

Kad se nedavno dogodio veliki protest novinara zbog ogromnog broja sudskih tužbi kojima se guši slobodno i kritično novinarstvo, kao da se dogodio i nije. Premijer je bahato ignorirao sva upozorenja novinara, a potom svjesno poturio laž o predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva koji da je otkaz na HTV-u dobio zbog vrijeđanja urednice, a ne zbog ukazivanja na cenzuru. Hrvatski premijer stoga je po potrebi lažljivac, ali i siledžija, jer nije drugo nego demonstracija moći i prijeteća obrana silnika bila ona gvozdena ograda oko zgrade Vlade i gomila do zuba naoružanih policajaca koji su čuvali premijerov brlog od mirnog i pristojnog novinarskog svijeta.

A onda se dogodio jedan drugi veliki protest protiv nasilja nad ženama, protiv laži izvršne vlasti, to jest apsolutne ignorancije Istanbulske konvencije kojom se predviđa radikalnije suzbijanje obiteljskog nasilja. I gle čuda, tu se među mnoštvom važnih faca iz političkog života, koje koriste svaku priliku za vlastitu promociju, pojavio i glavni glumac male hrvatske farse, premijer Plenković, nonšalantno odjeven, sav onako cool, baš kao neki fini čovjek koji iznad svega ne podnosi nasilje. Ok, može nasilje nad novinarima, nad manjinama, može i nasilje nad povijesnim istinama, može i nasilje nad djecom koja su u školama izložena verbalnom nasilju iz knjiga prepunih ksenofobije i pedagogije mržnje… Ali, eto, ovaj mu se, mahom ženski, skup učinio zgodnim za samopromociju jer on je, jel’te, bio zagovornik potpisivanja Istanbulske konvencije kojoj su se strasno protivili desni radikali kojima on, zna se, ne pripada, pa je šef partije – čiji je važni član i župan mlatio svoju ženu godinama, ona molila premijera za pomoć, a ovaj je ignorirao – izjavio kako on misli da nasilje treba tretirati kao kazneno djelo jer „ćemo jedino tako moći smanjiti taj fenomen koji je zaista krupan u društvu“, docirao je i još dodao kako je tu manje kao predsjednik Vlade, a više „kao građanin, zabrinut za sudbinu onih koji su se našli pod udarom nasilja“. I dok su govornice upozoravale na porast obiteljskog nasilja, izostanak prave reakcije policije i sudova, to jest državnih službi, građanin Plenković zgražao se nad činjenicom da Vlada premijera Plenkovića nije u tri godine učinila ništa na smanjivanju obiteljskog nasilja, štoviše u svakoj od tri godine mandata ove vlade ubijeno je po 20 žena, pretučeno njih više od 400, a nasilje nad ženama sudovi i dalje tretiraju tek kao sitni prekršaj iznerviranog partnera. Uostalom i onoga je župana koji je godinama tukao svoju ženu premijer izbacio iz stranke tek zbog medijskog pritiska.

I dok je „zabrinuti građanin“ Plenković slušao kako aktivistice navode da se u Hrvatskoj ženama, žrtvama nasilja, ne osigurava sustavna podrška, da nasilje nakon onoga kućnoga postaje i institucionalno i ne tretira se kao kazneno djelo, dotle je kćerka još jednog važnog člana premijerove partije iznijela podatke o višegodišnjem očevom nasilju, onome zbog kojega je tako zabrinut građanin Plenković. Zabrinut upravo onoliko koliko ga brine nasilje nad novinarima, izloženima stalnim sudskim progonima, nasilje nad neprofitnim medijima koji se gase jedan za drugim jer ministrica kulture ne smatra da takvi mediji obogaćuju društvenu scenu, a i nisu podložni partijskoj stezi, zabrinut zbog izvještaja Vijeća Evrope o eskalaciji rasističkog nasilja u Hrvatskoj i govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma, uz kritiku neodgovarajuće reakcije vlasti.

Sve u svemu, zajebant je taj građanin Plenković kojemu svako nasilje strašno ide na živce i koji se samo pretvara da je on predsjednik Vlade. U protivnom, ako je taj isti lik ujedno i premijer, stvari s nasiljem postaju mnogo jasnije.

„Zarobljeni četnici smješteni su u sportskoj dvorani u Odžaku. Ozračje kužno, mirisi fukare, nečisti i serbske zlosti. Prava bjesomučna gomila“, pisao je 1992. u tjedniku Hrvatski bojovnik stanoviti Andrej Rora, o logoru u mjestu Odžak, u Bosni, u kojemu je Hrvatska vojska držala i mučila zarobljene srpske vojnike i civile, a zbog čega su donesene presude za ratne zločine nad zatvorenicima, od kojih su četvorica ubijena. Isti je „reporter“ devedesetih pisao ili uređivao neke od najekstremnijih, šovinističkih novina. I naravno da zbog svojih tekstova nije suđen, niti je zbog promoviranja najgoreg nasilja nad ženama snosio sankcije. “Dosad su zarobili 15 četnika, među njima i jednu četnikušu. Kažu prava ženska. Što s njom rade, nismo pitali. Bosna puna sevdaha“, pisao je Rora o zatočenicama logora u Odžaku, od kojih je većina silovana.

Ali otkud sad taj Rora u ovoj priči o nasilju koje toliko brine građanina Plenkovića? E pa vidite, taj je ratni huškač i cinični zapisničar umlaćivanja ratnih zarobljenika danas voditelj odjela za medije premijerova HDZ-a. I zato je gadljivo perfidna premijerova „zabrinutost“ zbog eskalacije nasilja, dok mu nije mrsko u blizini imati uživaoca u nasilju, medijskog pokrovitelja ratnih zločina, sve do zločina silovanja žena. Neobično? Ne, nego je to upravo tipična politička šizofrenija arogantne sitneži koja vlada ovdašnjim prostorima.

Mladina, 29.03.2019.

Peščanik.net, 30.03.2019.