Temelj ljudskih prava je dostojanstvo čovjeka. Dostojanstvo čovjeka ne znači njegovu nadljudskost, nego jedino i samo njegovu ljudskost. O ljudskom dostojanstvu govore već stari Grci i Rimljani, no dostojanstvo nisu pripisivali svakom čovjeku: dostojanstvo pripada dostojanstvenicima. Kod srednjovjekovnih kršćanskih teologa, dostojanstvo kao veličina uopće ne pripada čovjeku, nego veličanstvenom, svemoćnom Bogu. Čovjek je u odnosu prema njemu samo bijedna kreatura. Čovjeku su, zbog njegove grešnosti, odricali temeljna ljudska prava, najustrajnije pak pravo na vjersku slobodu. Prema sadašnjem kršćanskom tumačenju, čovjeku pripada dostojanstvo jer je stvoren po slici božjoj, pa bi otuda izvirala i temeljna ljudska prava. No čovjek prava ne treba jer je sličan Bogu, nego zato jer mu nije sličan. Vječni Bog kao besmrtno biće ne treba pravo na život, treba ga čovjek kao smrtno biće. Svemoćnog Boga ništa ne može zaustaviti u njegovoj slobodi, dakle ne treba pravo na slobodu. Pravo na slobodu treba čovjek kao slabo i ranjivo biće, svaki tren zaustavljivo biće.
Čovjekovo dostojanstvo i njegova nedodirljivost izviru iz prirode čovjeka kao takvog: kao konačnog i jedinstvenog, smrtno ranjivog bića. Riječima njemačkog filozofa Franza Josepha Wetza: “Upravo zato jer je čovjek dodirljiv i ranjiv, mora biti normiran kao nedodirljiv (unantastbar)”. I upravo zato ljudsko dostojanstvo kao temelj ljudskih prava ta prava svagda već i ograničava. Granice mojih prava su, kako glasi opće znana i prihvaćena formulacija, prava drugog čovjeka.
Pogledamo li pobliže tu formulaciju o međusobnom odnosu ljudskih prava, vidjet ćemo da ona predstavlja poseban, pravnički obojen izraz takozvanog zlatnog pravila, pravila što ga u ovom ili onom obliku poznaju sve svjetske religije. U starozavjetnom obliku ono glasi: “Pazi na sebe, sine, u svemu što radiš, i pokaži svojim ponašanjem da si lijepo odgojen. Što sam mrziš, to ne čini drugome!” (Tob 4, 15). To nije talionski princip, princip odmazde, nego princip recipročnosti, recipročnosti u kojoj leži i međusobna povratnost prava i dužnosti.
Suštinsko pri toj recipročnosti, koja jamči povratnu uzajamnost između mene i drugoga, jeste korelativnost. Pravo i dužnost su korelativni pojmovi. Ono što je s mojeg gledišta pravo, za drugoga je dužnost. Nema prava bez dužnosti, ali pravo nije isto što i dužnost. Pravo nikada ne može biti ujedno, u jednom te istom odnosu i dužnost. Sintagma “ljudska prava i dužnosti” zavodi i opasna je. Izborno pravo je samo pravo, a ne pravo i dužnost; ako su izbori obavezni, onda nisu slobodni izbori. Moje pravo je moje pravo, a ne moja dužnost. A upravo zato jer je pravo moje pravo, ono je s gledišta drugog dužnost. Moje pravo se izražava u međusobnom odnosu s drugim kao dužnost drugoga prema meni. Dakle, govor o “pravima i dužnostima” je besmislen, jer nema nikakve dužnosti koja bi postojala pored i izvan pravâ, po sadržaju se na bilo koji način razlikovala od njih.
Ljudska prava proishode iz ljudske prirode, iz ljudskog dostojanstva kao takvog. Dužnosti pak proishode iz zlatnog pravila, iz principa o odnosu prema drugome, dakle iz principa o međusobnim odnosima. Prava i dužnosti su korelativna i recipročna, ali nisu identična. Svi totalitarni režimi krše taj princip. I svi fundamentalizmi, sve ideologije koje svoje razumijevanje dobra nastoje nametnuti kao Dobro. Drugim riječima, sve ideologije koje istinu nastoje nametnuti kao Istinu, kao generalnu i univerzalnu dogmu, onemogućuju ljudska prava upravo pozivanjem na identičnost prava i dužnosti i zatim, u ime dužnosti, zahtijevaju bezuvjetnu pokornost njihovoj ideji/dogmi, samoodricanje od temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda. Ako, na primjer, pristajemo na slobodu pogleda na svijet ili vjersku slobodu, a ujedno zahtijevamo da nastava u školama slijedi Istinu, afirmira “prave, naše vrijednosti”, tada smo pri tom proturječju kratkovidni ili licemjerni. Jer naše, na primjer kršćanske vrednote, proglašene Istinom, Temeljem kulture i kao takve usađene u školski odgoj, postaju odgojiteljska dužnost. U društvu u kojem nismo svi konfesionalni kršćani, ostvarenje tih i takvih težnji i projekata znači snažno ograničenje, ako ne i ukidanje temeljnog prava na slobodu pogleda na svijet i vjersku slobodu. Konačna posljedica je sljedeća: kao što su marksizam kao državnu ideologiju nekadašnjeg komunizma mogli predavati samo marksisti, tako bi katoličku ili pravoslavnu ili islamsku vjeru mogli predavati samo vjero-učitelji, bogoslovi. Kao što je prije prvu i zadnju riječ imala Partija, sada bi je trebala imati Crkva ili Džamija.
To ne znači da između prava i dužnosti postoji suprotnost ili čak proturječje. Iz prava samih, ako ih drugi mora poštovati, proishode dužnosti. Ne proishodi iz zlatnog pravila poštovanje ljudskog dostojanstva, nego iz ljudskog dostojanstva, iz poštovanja ljudskosti čovjeka, proishodi zlatno pravilo. To je očito i iz Kantovog kategoričkog imperativa kao posebnog, modernog oblika zlatnog pravila: “Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može važiti i kao princip nekog općeg zakonodavstva”. Da bi tvoje lično pravilo ponašanja moglo važiti kao opći zaklon. Da bi tvoje moralno stajalište moglo dobiti pečat pravne valjanosti. Za Kanta je poštovanje kategoričkog imperativa kao Zakona moralnosti, kao “zakona svih zakona”, ljudska apsolutna, bezuvjetna dužnost. A to može biti samo jer se odnosi na prava drugog, koja su zrcalni izraz mojih prava kao ljudskog, po Kantu ili Fichteu, etičkog čovjeka, odnosno umnog bića.
O tome neposredno svjedoči i druga varijanta formulacije kategoričkog imperativna, prema kojoj čovjeka, biće uma, ne smijemo nikada smatrati samo sredstvom. “Jer sva umna bića podliježu zakonu koji glasi da svako umno biće ne treba nikada postupati sa samim sobom niti sa svima ostalim umnim bićima samo kao sa sredstvom, nego u svako doba ujedno kao sa svrhom po sebi”. Ishodište sam Ja sam kao umno, inteligibilno, noumenalno biće, koje kao takvo nisam podređen niti prirodnoj kauzalnosti niti socijalnoj teleologiji, odnosno instrumentalnosti, nego sam svoj vlastiti uzrok i svoja vlastita svrha. I što važi za mene, to važi i za sve druge, za sve druge ljude kao umna i slobodna bića. Zato nisam dužan poštovati samo samoga sebe, svoje vlastito dostojanstvo, nego i dostojanstvo svakog čovjeka. Kao što ne smijem samoga sebe, tako ne smijem niti drugoga sasma instrumentalizirati.
No upravo u riječima kao što su “sasma” ili “samo” leži problem. Što znači da niti sebe niti drugoga ne smijem nikada tretirati “samo” kao sredstvo? Recimo, kao sredstvo genetičke manipulacije? Do koje granice seže zabrana instrumentalizacije? I sljedeće pitanje: Zašto se ta zabrana odnosi samo na umna bića, poput čovjeka, a ne i na životinje? Kant bi odmah odgovorio: životinje možemo upotrebljavati kao sredstvo jer nisu umna bića. No to je tautološki odgovor.
Riječ je o danku evropskoj, na metafizičkoj i monoteističkoj kulturi utemeljenoj civilizaciji. No to ne vrijedi za sve kulture i civilizacije. Budizam, kao što je znano, ni životinje ne upotrebljava samo kao sredstvo. Svetost (neprikosnovenost) života u budizmu znači svetost života kao takvog i u cjelini, ne samo ljudskog. Dakle, budizam ne traži prije svega ono što čovjeka odvaja od životinje, nego ono što ga spaja i povezuje. A to je bol. Otuda hinduističko i budističko saučešće sa svim živim bićima i posljedično odbacivanje mučenja. Neprikosnovenost (svetost) života (svih živih bića) uokviruje ljudsko dostojanstvo i zato ograničava ljudska prava. Ne samo prava čovjeka kao pojedinca, nego i prava čovjeka kao čovjeka, čovječanstva kao takvog. Iz ljudskog dostojanstva ne proizlazi pravo na ubijanje drugih, ne-ljudskih živih bića, nego to da čovjek ni prema životinjama ne smije postupati neljudski.
To nam kazuje da evropska kultura nema u zakupu svu istinu. Mnogo toga možemo naučiti, moramo naučiti i od drugih kultura. Istina nije samo suprotnost skrivanju i laži, nego i suprotnost neznanju i nepoznavanju, nepoznavanju bogatstva drugih kultura, onoga što je kod njih možda bolje nego kod nas. Na ravni civilnog društva i grupa u njoj možemo gajiti dogme kakve širi i utvrđuje vjeronauk ove ili one vjere, ali na ravni države i svjetovne škole nužno je poučavanje o vjerama svijeta. Ne religiozno i dogmatsko poučavanje, nego dubinsko i duboko etičko.
Peščanik.net, 27.10.2010.
