Bilo je jasno da nakon što su Josipović i Tadiću hvaljenom posjetu Ovčari i Paulin Dvoru izgovorili isprike koje pokušavaju zatvoriti poglavlje međusobnih mrzilačkih optužbi, otvaranje pitanja tko je prvi počeo ne može zvučati dobro, ako hoćete ni, hm, politički pametno.
S druge strane, Stanimirović jeste izgovorio nešto što je neosporno točno. Da, stvarno su u Vukovaru prije početka onog suludog bombardmana merčepovci pobili dvadesetak Srba. Faktografski, to se ne može izbjeći kada je riječ o tome tko je počeo rat za Vukovar, iako se ne može ni apsolutizirati, i meni nije ništa manje važno tko je taj rat, i kako, završio. Kako bilo, predsjednik SDSS-a nije rekao ništa što ne stoji, a nije taj svoj podatak iščupao ni iz nekog izvještaja ŠtrpčevogVeritasa ili neke druge slične organizacije. Javno ga je obznanio Hrvatski helsinški odbor, a koristilo više hrvatskih medija. Zato sam čovjeku odlučio dati popust i pričekati da čujem reagiranja s hrvatske strane, jer bez toga, govori debelo iskustvo, nikada ne možeš zaokružiti sliku o ovakvim temama. Iskustvo se potvrdilo.
Stanimirovića je napao ne zna se tko nije, od premijerke i drugih članova Vlade, o notornim internetskim forumima da ne govorim, i sva su ta reagiranja imala, gle, jednu zajedničku notu. Svi uglas tvrde da Stanimirović krivotvori ratnu povijest Vukovara, ali nitko nije demantirao ono o dvadeset pobijenih Srba, što je elementarna pretpostavka za bilo kakvu, čak i najostrašćeniju polemiku. Ne, i u ovom slučaju. Nitko te srpske žrtve i ne spominje, što je puno gore od negiranja jer se ono referira na nešto sporno, nešto što bi eventualno ipak moglo biti točno, a toga ovdje nema. Pobijeni Srbi naprosto ne postoje. Kada to vidiš zapitaš se jesu li „naši” i „njihovi” mrtvi zbilja dva toliko različita svijeta da se od jednih pravi velebitski vrhunac nacionalnog ponosa i slave, a drugima se ne priznaju čak ni kosti u ilovači.
I to je ključno pitanje, koje se u punom legitimitetu otvorilo Stanimirovićevim intervjuom, koliko god bilo bolje da je on to učinio rukom, a ne ovako kako je učinio, nogom. Čije su, naime, nevine srpske žrtve pobijene u Vukovaru prije početka rata? Čiji su Srbi posmicani u Sisku, Gospiću, Paulin Dvoru, Varivodama..napokon i u samome Zagrebu? Po ovim zapjenjenim reagiranjima na taj intervju ispada da oni svakako ne pripadaju Hrvatskoj, a kome pripadaju to nju ni najmanje ne zanima, koliko god bilo jasno da je odreda riječ o hrvatskim državljanima. No, što ti vrijedi državljanstvo kada, evo, po službenim predstavnicima hrvatske države srpskih žrtava u Vukovaru naprosto nema, kao što donedavno nisu postojale ni u cijeloj zemlji.
U evidenciji poginulih i nestalih vodile su se, naime, samo hrvatske žrtve, što je bilo toliko strašno, toliko zaumno etniciziranje mrtvih da je na kraju moralo biti ukinuto. Sada mrtvi Srbi leže u istim evidencijskim knjigama s mrtvim Hrvatima. To je bilo prvo priznanje da je hrvatska država, kako to formulira Jelena Lovrić, priznala srpske žrtve kao svoje, i to je bez sumnje civilizacijski iskorak. Ali, iz ovih najnovijih događaja očito je da to u pravom smislu nije sjelo široj javnosti, a, bogami, ni onima koji su takvu odluku donijeli. Zato je važnu pedagošku ulogu odigrao Ivo Josipović kada je nedavno uz propisani državni protokol otkrio obnovljeni spomenik pobijenim Srbima i Srpkinjama u Varovodama, prvi spomenik srpskim žrtvama u Hrvatskoj.
Tek time poslana je jasna i primjereno uokvirena poruka da Hrvatska žali za pobijenim srpskim civilima kao nečim što joj je pripadalo, a zatim joj je brutalnim nasiljem oduzeto. Jedina sjena koja je nad time još ostala, je što počinitelji zločina u Varivodama još nisu kažnjeni, kao što uostalom ista takva sjena leži i nad nedavnim Tadićevim posjetom Vukovaru dok god počinitelji tamošnjih zločina ne budu osuđeni. Dakle, čitav ovaj osjetljivi i složeni komemorijalni kompleks ima neku svoju unutrašnju logiku, ima i neki svoj tok koji se srećom kreće, istina presporo, prema svome cilju.
Ali taj cilj ostat će beskonačno daleko ako su točne Stanimirovićeve tvrdnje u Politici da se u Hrvatskoj namjerno otkrivaju samo grobnice s hrvatskim žrtvama, a zaobilaze one za koje se zna da su u njima srpske. Može se Stanimirovićev intervju sto puta smatrati provokativnim, ali preko ovoga se jednostavno ne smije prijeći i ako je zbilja tako, to treba smatrati skandalom prvoga reda. Jer, ako se hrvatske grobnice pronalaze i otkapaju čak i u najprovidnije svrhe, da se podjari biračku svjetinu protiv političkih protivnika na ljevici, a prikriva se srpske, onda tu besprimjernu manipulaciju živih mrtvima treba raskrinkati iz najmanje dva razloga.
Prvo, to je politički bolesno, i ako se ne razotkrije krivce oboljet će, ako već nije, I cijela zemlja. Drugo, ovim se iz hrvatskog imaginarija rata 1991-95, sasvim uklanja, kao grobarskom lopatom, srpska strana istine, i badava onda ovaj susret Josipović-Tadić. On je bio ovako uspješan baš zato što je implicitno priznao da hrvatska i srpska istina o ratu devedesetih ne moraju dalje ratovati jedna s drugom, mogu i mirno koegzistirati. Napokon, ove dvije stvari učinit će normalnom i poželjnom daljnju hajku na Stanimirovića, koja je već sada debelo prerasla povod zbog kojeg je pokrenuta.
Dan poslije intervjua u Politici, pretraživač na radiju u autu slučajno me doveo na Radio Banovinu. Znam da emitira iz Gline, dakle za područje s relativno brojnim srpskim stanovništvom, ali ipak, ili baš zato, čujem, počinje kontakt-emisija zamišljena kao neka vrsta pučkog suđenja Stanimiroviću. Voditelj je slušateljima postavio pitanje da li ga Jadranka Kosor treba smijeniti zbog ovog neoprostivog intervjua, što u prvo vrijeme ne razumiješ, smijeniti s čega, a onda shvatiš kako ovaj misli da je Stanimirović potpredsjednik Vlade.
Misle to, čujem, i slušatelji, od kojih većina smatra da Kosor to mora smjesta učiniti, samo rijetki su protiv, ili čak i brane Stanimirovićeve tvrdnje o srpskim žrtvama u Vukovaru. Gasim to, vozim dalje i mislim se – e, moj Vojo, sreća tvoja da je ovo samo virtualno.
H-alter, 10.11.2010.
Peščanik.net, 10.11.2010.