Hannah Arendt: lijevo ili desno?

Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: “Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno”.

Nije posrijedi igra riječi, nego paradoks, paradoks koji svjedoči o tragičnom iskustvu dvadesetog vijeka.

Poznato je da je konzervativizam nastao kao reakcija na Francusku revoluciju. Kao što potvrđuje velika uvodna rasprava između Edmunda Burkea i Thomasa Painea, konzervativac je prije svega onaj ko se buni protiv apstraktnih prirodnih prava ili prava čovjeka u ime određenih prava što ih je dobio i koja su mu priznata u određenom pravnom i političkom sistemu. U svojim Razmišljanjima o revoluciji u Francuskoj, koja objavljuje bez vremenske distance, godine 1790., Burke tvrdi da jezik apstraktnih ljudskih prava ugrožava čovjekovu prirodu. Čovjek je društveno i historijsko biće i razvija svoju prirodu u društvu i historiji. Zato se kao mjerilo za prosuđivanje odnosa među ljudima ne može uzeti volja slobodnih i jednakih pojedinaca u fiktivnom, preddruštvenom prirodnom stanju, nego potrebe i vrijednosne predstave socijaliziranih pojedinaca u civiliziranim društvima. Deklaracija o pravima čovjeka pretvara one koje, navodno, hoće odlikovati, dakle ljude, upojedince, dok su oni prije svega i iznad svega nasljednici. Za Burkea, samo narod koji je spreman vezati sebe i svoje potomke ustavom može razviti tradiciju slobode i pravne sigurnosti. To za njega znači da je svaka generacija vezana tradicijom, odnosno ustavom ranijih generacija, i nema pravo da pribjegava “novom početku”. Svako je društvo ugovor, ali ne između pripadnika iste generacije nego između generacija, to jest između onih koji žive, koji su mrtvi i koji će se tek roditi. “Svaki ugovor svake pojedinačne države samo je klauzula velikog primordijalnog ugovora vječnog društva, koji povezuje niže sa višim prirodama, spaja vidljivi i nevidljivi svijet, u skladu s fiksnim ugovorom, sankcioniranom neprekršivom zakletvom koja drži sve fizičke i moralne prirode na mjestima koja im pripadaju”.

Nijansiranja radi, valja dodati da u intelektualnoj biografiji Burkea, Veličajna melodija (The Great Melody, 1993), irski historičar Conor Cruise O’Brian ističe da Burke u ponečemu i nije bio konzervativac. Neprestano je brinuo o zloupotrebi vlasti, stvaranju svemoćne države koja ne zna za granice. Prema O’Brianu, Burke je “haračio” protiv opasnosti od moći. Nije bio toliko konzervativan, koliko liberal koji je pozdravljao dolazak moderne, upozoravajući na opasnost ekstremnog radikalizma Francuske revolucije, jer je ona stvorila nov oblik tiranije. Drugim riječima, Burke nije bio protivnik moderniteta kao takvog, nego branilac slobode nasuprot neograničenoj moći države, kritičar Francuske revolucije i njenog stvaranja kolektivnog suvereniteta naroda, čiji je rezultat mogla biti samo tiranija. Za razliku od Američke revolucije, kojoj je bio sklon, jer se nije borila za postizanje apsolutne spekulativne slobode, već za to da se očuva ono što se ima po engleskom običajnom pravu, Francuska je revolucija bila zasnovana na filozofiji apstraktnih metafizičkih prava, to jest na isključivo racionalističkoj filozofiji, koja je o pravima čovjeka i građanina govorila na univerzalistički način, kao da vrijede za sva ljudska bića svugdje, u sva vremena i na svakom mjestu, a to je smatrao opasnim. Mudrije je osloniti se na “neotuđivo nasljeđe” prava koje čovjek svojoj djeci prenosi kao sam život, i tražiti da čovjekova prava budu “prava Engleza” radije nego neotuđiva prava čovjeka. Prirodna, neotuđiva prava samo bi potvrdila “pravo golog divljaka” i time civilizirane nacije svela na status divljaštva.

U Pravima čovjeka, knjizi objavljenoj 1794. i štampanoj u milion primjeraka, Thomas Paine, stari Burkeov prijatelj i američki revolucionar koji se u to vrijeme nalazio u Francuskoj, s polemičkom žestinom izlaže stanovište sasma suprotno od Burkeovog: može se istupiti iz starog poretka, odbaciti ono što je historijski izraslo (to make clear work) i odvažiti se na nov početak na osnovi apstraktnih principa. Nijedna generacija nije vezana tradicijom, odnosno nema pravo da obaveže neku drugu generaciju svojim ustavom: “Nikada nije bilo, nikada neće biti i nikada neće postojati parlament, ili neka vrsta ljudi, ili neka generacija ljudi u bilo kojoj zemlji koja posjeduje pravo ili moć da obavezuje ili kontrolira potomstvo na vjeke vjekova ili da naređuje zauvijek kako svijetom treba vladati ili ko će njime vladati, pa, prema tome, sve te klauzule, odluke ili deklaracije po kojima njihovi autori pokušavaju da učine ono što nemaju pravo niti moć da učine, niti moć da izvrše, same po sebi su nevažeće. Svako doba i svaka generacija moraju biti slobodni da djeluju za sebe, u svim slučajevima, kao i doba i generacije koje su im prethodile. Taština i uobraženje da se vlada i poslije smrti je najsmješnija i najdrskija od svih tiranija”.

Vijek i po nakon toga, Hannah Arendt nastavlja ovu debatu. Meditacije o totalnoj katastrofi navode je, suprotno svim očekivanjima, da stane na stranu konzervativaca. Osamnaesti je vijek, kaže ona, proglasio prava čovjeka, ali tek se u dvadesetom vijeku čovjek stvarno pojavio na historijskoj pozornici. Danas se ne može reći, kao što je to govorio Joseph de Maistre, “viđao sam u svom životu Francuze, Italijane, Ruse itd. Zahvaljujući Montesquieu, znam čak i to da se može biti Perzijanac. Što se pak čovjeka tiče, izjavljujem da ga nikad u životu nisam sreo. Možda postoji, ali ja o tome nisam obaviješten”. No, znamo, kaže Arendt, gorko je to saznanje, da se može biti jedino i samo čovjek, ništa više od toga. Ogoljeni čovjek, bez određenja, čovjek čije su sve veze prekinute i koji je istrgnut iz svake zajednice, čovjek koji je sam sebi jedini dom i koji se poistovjećuje samo sa svojom ljudskošću, takav čovjek nije metafizička himera ni teorijska konstrukcija. Naše doba, u kojem se razgovijetno ocrtao lik raseljene osobe, išlo je čak tako daleko da se taj lik proizveo u milione primjeraka. Dakle, nema nikakve sumnje da čovjek postoji, ali je gola pripadnost vrsti najgore zamislivo iskušenje. Ljudsko biće svedeno na apstraktnu goloću gubi mogućnost ljudskog obitavanja na zemlji i kvalitete koje drugima omogućuju da se prema njemu ophode upravo kao prema svom sa-čovjeku. Čovjek koji nije ništa drugo nego čovjek, nije više čovjek. Argument kojim se Edmund Burke suprotstavljao mišljenju prosvjetiteljstva, u mračnim vremenima pridobio je ironičnu, gorku i zakašnjelu potvrdu.

Od apatridske iskorijenjenosti do koncentracijske internacije, poricanje ljudskosti poprimilo je formu opustošenosti, odnosno radikalnog i beznadnog iskustva apsolutne nepripadnosti svijetu. Za slobodu je potreban svijet. Ne bilo gdje, ni bilo kako, nego u krilu naroda, unutar političke zajednice, čovjek može živjeti kao čovjek među ljudima, odnosno “imati prava da se imaju prava”. Tome nas uči, a contrario, vijek opustošen totalitarnom odlučnošću da ljudski svijet rastvori u napretku historije. Bila to nacionalna ili klasna borba, u totalitarnom svijetu jedini zakoni su zakoni kretanja. Realan je samo historijski proces, živo je samo čovječanstvo u kretanju i na kraju svega ne ostaje do geslo Crvenih kmera: “Izgubiti te nije gubitak, sačuvati te nije ni od kakve koristi” (perdre n’est pas une perte, conserver n’est d’aucune utilité). Pod vlašću Čovjeka ili Nacije, svi ljudi postaju suvišni. Drugim riječima, negacija pojedinca ide rame uz rame s poricanjem svijeta u riječi postanka. Događaj, dakle, a ne hir, naveo je Hannah Arendt da odbije izabrati između poretka i pokreta.

Da, Hannah Arendt je konzervativna jer se plaši. Nakon što je iskusila fragilnost stalnosti, plaši se za svijet. Plaši se za lijepu, milu, krhku, prolaznu stvar –  dom nas smrtnika. Plaši se za pozitivan zakon koji ogradama okružuje svako novo biće i koji istovremeno jamči slobodu kretanja, mogućnost da se dogodi nešto novo i nepredvidljivo. Plaši se za simboličku potku, čuvstveno-moralnu zajednicu koja nas povezuje kako sa savremenicima tako i s onima koji su živjeli prije nas i onima koji će doći poslije nas. Plaši se za prošlost, ljudsko vrijeme, za kontinuitet koji čine predmeti i djela, stabilni okvir unutar kojega su mogući djelovanje i stvaranje: “Građanin svijeta koji živi pod tiranijom svjetskog carstva, i govori i misli na nekom glorificiranom esperantu, neće biti ništa manje monstrum od hermafrodita”.

Ne, Hannah Arendt nije konzervativna, jer nipošto nije riječ, po njenom mišljenju, o tome da se sposobnost djelovanja i stvaranja ograniči na ono što je propisano tradicijom ili da se multiplicitet osobe spoji sa supstancijalnim jedinstvom i jednoglasjem Volksgeista, narodnog duha. Svijet za koji ona brine jeste nasljeđe, ali se to nasljeđe ne prezentira kao model ponašanja ili kao kolektivni identitet. Zato je tako rado navodila rečenicu pjesnika Renéa Chara: Notre héritagen’est précédé d’aucun testament,našem nasljeđu ne prethodi niti jedan testament. Arendt ima razloga znati da autonomija nije data kao priroda, da nije neotuđivo vlasništvo svakoga od nas. Dvadeseti vijek ju je gorko naučio da razlikuje uslove ljudskog života i uslovljavanjaslobode. Naučio ju je da ne zaboravi da je čovjek samo gospodar, ali ne i tvorac svijeta.

 
Peščanik.net, 02.10.2011.