Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Pre nekoliko dana, tokom direktnog TV prenosa skupštinske debate, jedan od poslanika vladajuće stranke izneo je podatke o honorarima koje su glumci koji su podržali protest „Srbija protiv nasilja“ dobili od jednog državnog preduzeća. Navodne iznose honorara sa imenima, pa čak i fotografijama glumaca, podelio je i na društvenoj mreži Tviter!

Reč je o postupku koji ukazuje na potpuno nerazumevanje normalnih odnosa u društvu, ružnom, neodgovornom, opasnom pokušaju stigmatizacije ljudi koji su, zamislite, iako ih aktuelna vlast „hlebom hrani“, nezahvalni i sebi dopuštaju da imaju i da iznose kritičko mišljenje o njoj. To što je poslanik harangu završio izjavom da im se vlast „neće svetiti“, celu stvar ne čini ni malo lepšom i lakšom, naprotiv.

Većina prozvanih glumaca, praktično svi koji su podatke komentarisali, rekli su da je u pitanju neistina, da su podaci netačni, odnosno da su stvarno primljeni honorari daleko manji. Tako se neizbežno nameće pitanje – da li je poslanik izmislio sve što je rekao ili je, što je verovatnije, ipak nekakve informacije dobio iz preduzeća koje je honorisalo glumce, ali ih je naknadno „frizirao“?

Preduzeće se nije ogradilo od poslanikovog postupka, niti je dematovalo da ono jeste izvor informacija. A to je definitivno krajnje problematično sa stanovišta poslovnog morala. Reč je i o kršenju ljudskih prava na privatnost i zaštitu podataka o ličnosti, a vrlo verovatno i o krivičnim delima npr. neovlašćene obrade ličnih podataka (čl. 146 KZ) ili odavanja poslovne tajne (čl. 240 KZ). Nažalost, uprkos tome nije iznenađujuće da se nisu i po svoj prilici se i neće oglasiti ni Zaštitnik građana, ni Poverenik za zaštitu podataka o ličnosti, ni tužilaštvo. Naša javnost već je gotovo oguglala na to da su lični podaci građana u posedu javnih institucija veoma čest predmet zloupotreba od strane predstavnika vlasti. To im, čak i za najefemernije i naprizemnije dnevnopolitičke svrhe, bezočno kršeći zakone, po pravilu bez sankcija, omogućavaju njihovi ljudi koji kontrolišu matične službe, službe socijalne zaštite, organe bezbednosti, zdravstvene i obrazovne ustanove, preduzeća u javnom vlasništvu i slično.

Ono što ovaj konkretan slučaj čini koliko toliko specifičnim jeste to da je preduzeće o kom je reč – Telekom. Naime, kad je u pitanju spremnost da se javnosti pruže bilo kakve informacije on je, u konkurenciji svih preduzeća u državnom ili javnom vlasništvu, bez ikakve sumnje najrigidniji. Iz vremena kada sam bio Poverenik za informacije od javnog značaja pamtim da se Telekom ponašao kao neko na koga se pravo javnosti da zna ne odnosi. Mada ni jednom nije uspeo u sporu uporno je, u više desetna slučajeva, podosio tužbe Vrhovnom i Upravnom sudu radi poništaja rešenja Poverenika. Nakon što su mu tužbe odbačene nije postupao po nalozima poverenika, plaćao je kazne, ali je informacije i dalje krio. I danas, u spisku neizvršenih rešenja na sajtu Poverenika, Telekom je u vrhu, u krugu neslavnih rekordera (62 rešenja), valjda ih jedino MUP ima više.

Zato može samo da se pretpostavlja koliko je onih koji su od Telekoma nezasluženo primali i primaju neuporedivo veće iznose od onih što su ih kao naknadu za rad dobili glumci koji su bili predmet harange, a i koliko se generalno troši u svrhe koje je teško ili nemoguće opravdati.

To npr. važi za astronomske apanaže koje neki funkcioneri vladajuće stranke uzimaju za funkcije koje su sinekure; za plate armije botova zaposlenih na faktički nepostojećim radnim mestima; donacije za pomoć sportskim klubovima, ali i bogaćenje pojedinih opskurnih likova na čelu tih klubova i finasiranje često krajnje problematičnih, čak kriminalnih navijačkih grupa; enormne naknade za reklamno-marketinške agencije koje kreiraju ulepšanu sliku javnih preduzeća; ekstra profit prijatelja vlasti, odnosno stranačkih finansijera kao dobavljača za isporučenu robu i usluge, a pogotovo za spektakularne akvizicije od kojih su neke u sukobu i sa elementarnom logikom.

Sticajem okolnosti, istovremeno sa skupštinskom harangom javnost je ipak dobila neke podatke o efektima jedne od takvih akvizicija – otkupu prava za televizijski prenos fudbalske Premijer lige Engleske na kanalu Arena sport za 600 miliona evra! Ni ovaj put nije ih dobila zaslugom Telekoma ili poslanika, već zaslugom poznatog specijalizovanog medijskog portala „Media daily“. Portal je, oslanjajući se na analize u globalnim razmerama autoritativnog „Dun & Bradstreet“, objavio da je negativan bilans kompanije Arena samo u prošloj godini – 106,7 miliona evra!

Gubitak Arene moraće pokriti Telekom. A vlasnici Telekoma su, ili indirektno preko države ili direktno preko akcija kojima lično raspolažu – građani Srbije. Zato moraju dobijati tačne i potpune informacije o poslovanju ovog i drugih državnih preuzeća, a ne dezinformacije plasirane u svrhu politikantskih harangi. A ako oni čija je obaveza da te informacije pruže to ne razumeju ili ne žele da urade, to će morati da uradi tužilaštvo, kad tad.

Peščanik.net, 02.06.2023.

Srodni link: Mijat Lakićević – Arena