dečiji crtež kredom
Foto: Predrag Trokicić

Jedna od zabavnijih stvari koja se posljednjih godina širi hrvatskim javnim prostorom jeste ona o tome kako se u političkom spektru HDZ nalazi negdje ne desnom centru ili na umjerenoj desnici, dok bi sve one pravaške derivacije ili otpadnici od vladajuće stranke koji preozbiljno shvaćaju ideologiju, poput ovih okupljenih u Domovinskom pokretu, bili kao radikalna desnica. Stvar će, međutim, postajati sve manje zabavna kako se taj diskurs bude dalje normalizirao i postajao općeprihvaćen. Što će se dogoditi na isti način na koji su normalizirani Franjo Tuđman i njegovo nasljeđe, budući da se dobar dio brojnih kritičara njegovih politika jednostavno uklopio u to da je njegov lik kanoniziran i izuzet od suštinskog propitivanja. Uostalom, već duže vrijeme čak i oni autori koji ne misle da je HDZ na desnom centru, upravo to pišu kad analiziraju političke trendove.

Stoga, nije naodmet u svakoj mogućoj prilici ponoviti kako je HDZ stranka radikalne desnice, čijem članstvu je boravak na vlasti istina često i bitniji od ideologije, ali koji od radikalizma tog tipa nisu nikada odustali. Najšira baza, ne samo članova, nego i dužnosnika te stranke o devedesetima, ratu, Franji Tuđmanu, odnosu prema Srbima ili Bosni i Hercegovini, misli apsolutno isto što misle i oni koji su navodno desniji od njih i samo ih politička pragma i činjenica da su stranka vlasti koja se mora makar minimalno upristojiti za međunarodnu javnost sprečava da radikalna retorika bude zaštitni znak njihovih lidera i premijera. Jedini izuzetak, za vrijeme kojeg je vanjsko lice HDZ-a vjerno odgovaralo onome što članstvo i birači misle, bio je u onoj kratkoj i katastrofalnoj fazi Karamarkovog predsjednikovanja.

Čitav ovaj uvod potaknut je slučajem Darda, odnosno činjenicom koju su šokirani roditelji otkrili, da su đake u višim razredima osnovne škole na početku školske godine na stolovima dočekale besplatne teke s motivom vojnika i zastavom u pozadini, te ratnom retorikom o tome kako ‘mi nismo nikoga tlačili i ne klečimo ni pred kim’. Da ne bi ostale kakve nedoumice, potrudilo se općinsko vodstvo iz HDZ-a koje je objasnilo da se mora znati tko je većina i da napadi na njih dolaze od zna se koje manjine, koja usput ima veća prava od većine. Uglavnom, shvatili smo, nimalo sakrivenu poruku protiv Srba, a u čitavoj priči nije nebitno, iako je sasvim druga tema, to da je očito netko skinuo isti takav profil vojnika koji se koristi u drugim zemljama. Drugim riječima, hrvatska desnica se nije u stanju niti toliko potruditi da napravi nešto autentično svoje, a i što bi kad imaju spremno konfekcijsko rješenje. No, to nije ključna tema ovdje. Baranjska općina Darda u neposrednoj blizini Osijeka je naime nacionalno izmiješana i doista je prošla kroz traumatične događaje u ratu. Što hadezeovcima ne služi kao inspiracija za politiku pomirenja, nadilaženja ratnih trauma i izgradnju modernog društva, nego za uporno držanje ratne atmosfere i tenzija, po čemu se, opet, ne razlikuju od bivšeg stranačkog druga, vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. Paradoks, kojeg u tako skučenom razumijevanju svijeta ne uspijevaju uočiti, jeste u tome što u nastojanju da drže tenziju prema Srbima, isto to rade i Hrvatima pa i samima sebi uostalom, onemogućavajući normalan život ljudima i lokalnim samoupravama koje vode.

Što nas dovodi do vrha vladajuće stranke, odnosno do Andreja Plenkovića, koji o svemu skupa zapravo šuti, čak i kada nešto kaže, budući da u punom smislu riječi ne reagira. Razlog zbog kojeg prava reakcija izostaje nije primarno u želji da se ne zamjera bazi i glasačima, nego u tome što lokalni funkcioneri HDZ-a, u sklopu vlastitih mogućnosti i dometa, zapravo provode stranačku politiku. Jer upravo ta stranačka politika s vrha onemogućava da Vukovar postane mjesto istinskog života i u svakom smislu progresivan grad, pune zaposlenosti i sretnih ljudi koji žive u 21. stoljeću. Odnosno onemogućava da taj grad bude ono što je nekad bio, jako industrijsko središte, zajedničkog življenja i kulture radničkog pokreta. Onemogućava iz razloga što im upravo ovakva Baranja, vječno zakopana u ratne teme i traume odgovara. Ono gdje im pak računica pada je reakcija ljudi koji u takvim uvjetima i realnom siromaštvu ne žele živjeti, nego masovno odlaze iz tih krajeva, što će na kraju dovesti do toga da ni glasača više neće biti, i to vrlo brzo.

Pa će na kraju, kad u Dardi i ostalim sredinama ostanu tek funkcioneri i članovi HDZ-a i dalje sami za sebe štampati bilježnice, kalendare i obračunavati se sa svima, govoreći u vjetar.

Peščanik.net, 08.09.2021.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)