Srbija je, napokon, odlučnije krenula u pravcu racionalizacije svoje „kosovske politike“, što će joj verovatno omogućiti da se stabilizuje na „evropskom konvejeru“.

Zbog ove odluke tandem Dačić – Vučić već je nazvan „državoubicama“ i suočen je i sa kišom elektronskih SMS pretnji zbog navodne „nacionalne izdaje“. Sve je to luk i voda naspram problema s kojima bi se i oni, a pre svega Srbija, suočili da je doneta suprotna odluka. A pre samo desetak dana izgledalo je da je pala upravo takva odluka, to jest da smo digli ruke od „evropskog puta“ i rešili da nastavimo da visimo na „suvoj drenovini“.

U politici, kao i u ekonomiji, obično su najbolje odluke koje nemaju razumnu alternativu – a ne nekakve same po sebi dobre i popularne koje državu ili preduzeće u krizi potčinjavaju propalim vladajućim idejama.

Čini mi se da to i narod oseća (osim neizlečivih), pa otuda oni koji su najzad „prelomili“ da glavna linija mora da se menja treba da iskoriste zalet na koji ih guraju okolnosti, pa da pokrenu i šire, inače već dugo zamrznute reforme (u oblasti radnog zakonodavstva, penzionog sistema, javnog privrednog sektora i komunalnog sistema, itd).

Nema potrebe da se trenutno vodeći političari Srbije „brane“ pred javnošću i usijanim glavama što su doneli racionalnu i iznuđenu odluku, da se skanjeraju oko reformskog pravca i gube vreme s nekakvim novim „kosovskim referendumima“, jer to uopšte nije potrebno.

A, kako je to rekao jedan veliki evropski političar, „u politici ono što nije potrebno – opasno je“. Stvar je, naravno, u tome što mi ne znamo tačno koliko oni razumeju da je racionalna načelna politika nužan, ali ne i dovoljan uslov i za racionalnu privrednu politiku.

Naime, dosadašnje „protržišne reforme“ nisu funkcionisale najviše zbog toga što je opšti politički okvir bio anahron, pa su se potencijalni ekonomski partneri plašili da uđu u posao sa onima koji su političke realnosti na Kosovu (pa i u drugim državama na ex Yu prostoru), koje nisu bile po njihovoj volji i zamisli, stalno prikazivali kao istorijski privremene, što znači da se večito sanja o nekakvoj njihovoj nasilnoj promeni.

Taj utisak pojačavalo je uporno čuvanje prevelikog državnog privrednog sektora, koji je dakako neophodan za mobilizaciju nacionalnih resursa. A malo je privrednih firmi koje su spremne da uđu na prostor u kojem im je država tržišni konkurent i koji je u stalnom vanrednom stanju, to jest praktično u pripremama za nekakav „sveti rat“.

Ako je protekle sedmice zaključen prvi ugovor sa EU i SAD o severu Kosova, Srbija može sada drugačije da pregovara i sa Međunarodnim monetarnim fondom, može da pokrene iz mrtve tačke i pregovore sa Svetskom trgovinskom organizacijom, može u svetu da očekuje više razumevanja za svoje ekonomske teškoće, za niske investicije, visoku nezaposlenost, visok nivo javnog duga itd.

Kad dobijete datum za početak pregovora sa EU, ma koliko da ste siromašni – možete da pregovarate o uslovima za finansijsku podršku, a ne morate da prosjačite na svim stranama da vam neko nešto udeli po osnovu ličnog ili nekakvog istorijskog narodnog prijateljstva.

Gledam ovih dana ponovo pojačane priče o navodno izglednom državnom bankrotstvu Srbije zbog previsokog budžetskog deficita i visokog javnog duga i primećujem da mnogi naši ekonomski stručnjaci zanemaruju (po mom mišljenju važnu) činjenicu da su sve brojke (za razliku od procenata) u Srbiji prava „sitnež“ u evropskim razmerama i da samo nekoliko krupnih projekata drastično menja privrednu sliku ocrtanu uobičajenom matricom osnovnih ekonomskih pokazatelja.

Evo, na primer, IZIT je ovih dana izneo podatke o spoljnotrgovinskoj razmeni Srbije u prva dva meseca ove godine prema kojima je izvoz porastao za 33,7 odsto, a uvoz za samo 6,9 odsto, a pokrivenost uvoza izvozom povećana je sa 51,2 na 64,1 odsto.

Reč je, zapravo, o blagotvornoj posledici izvoza „fiata 500L“ iz Kragujevca, pa je državni izvoz u dva meseca povećan za 500 miliona dolara, a uvoz za 200 miliona dolara. Sve se to, međutim, odvija u okvirima „tanke“ ukupne spoljnotrgovinske razmene Srbije, manje od 2,5 milijardi dolara mesečno (u januaru i februaru ona ja u celini iznosila 4,8 milijardi dolara).

Slično je i sa svim drugim pokazateljima. Banke u Srbiji, evo još jedne kolokvijalne ilustracije, brinu zbog oko 2,5 milijardi evra kredita čija je otplata ugrožena – a šta je to naspram 23 milijarde evra koliko su „kratke“ kiparske banke, a da ne govorimo o dubiozama banaka u Italiji, Španiji, Francuskoj i drugim velikim zemljama.

Ne kažem da na ovom planu „ono što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu“, ali povodom ove rimske izreke treba da se zamisle i Jupiteri kad počnu pregovori o tome šta treba da radi Srbija u pravcu finansijske konsolidacije.

 
Novi magazin, 26.04.2013.

Peščanik.net, 26.04.2013.