Hrvati su masovno uvjereni kako je politika prljav posao, a svi političari iste dangube, dobro plaćene za nerad, pa još i korumpirane. A onda se njih čak četiri i pol tisuće kandidiralo na ovim izborima, svi u nadi da će se baš njima posrećiti ljepša strana političke profesije, odnosno lagodan život uz odlična materijalna primanja, a potom još i bezobzirno visoka parlamentarna mirovina. Tako su u utrku za parlamentarne fotelje ušli razni lunatici i osobenjaci, a sama se kampanja još više ispraznila od bilo kakvog smisla.
Moglo bi se naravno zaključiti da je razlog irelevantnosti i ispraznosti ovih izbora činjenica da je pobjednik unaprijed poznat, budući da sve ankete tipuju na visoku, skoro radikalnu pobjedu Kukuriku koalicije i totalni poraz Hrvatske demokratske zajednice. Pa političari, eto, samo odrađuju kampanju, a posla će se tobože uhvatiti kad preuzmu vlast.
Eh, kad bi tako doista i bilo. Ali sumnjamo, nego je i opet riječ o zajedničkom ignoriranju javnosti od strane onih koji odlaze, ali i izbornih pobjednika. Nema ovdje, naime, ni u tragovima rasprave o važnim pitanjima, unutrašnjim i vanjskim, već je na djelu poznati narcizam malih nacija, uvjerenje da je baš Hrvatska centar svijeta, te da je se ne trebaju ticati ozbiljne svjetske promjene, čak ni razorna kriza koja tutnji Evropom. Zabavljeni sitnim, lokalnim bedastoćama, političari, i desnice i takozvane ljevice, žmire pred onim što se događa izvan njihove male gubernije, niti ne spominju sistemsku krizu u svijetu, a kamoli da nude građanima neka suvisla rješenja. Realnost kao da ne živi u Hrvatskoj, pa i izbornom kampanjom dominira šutnja o povijesnim lomovima u Evropi i svijetu.
Jedina mantra, i desnice i ljevice, jest sudbinska važnost ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju. Pri tome, pak, nema ni slova o tamošnjim teškim problemima, štoviše, naglašena je nonšalantnost prema nedorečenosti političkog sustava EU, činjenici da se vlade, za sada u Italiji i Grčkoj, smjenjuju političkim dekretom iz Bruxellesa, te time otvoreno suspendiraju temeljni dokumenti Unije i žrtvuje demokracija. Barem na kraći rok, ali svakako isključivo u interesu velikih banaka koje su upravo najodgovornije za dubinu svjetske krize.
Svemu tome usprkos, ovdašnji se političari ponašaju kao da je Hrvatska otok čije će banke nekim čudom izbjeći potrese, pa se iz Kukuriku koalicije najavljuje još čvršća suradnja buduće vlade sa svjetskim bankama. Izgledni ministar gospodarstva u novoj vladi, naime, najavljuje davanje u koncesiju hrvatskih autocesta mirovinskim fondovima, to jest nekolicini evropskih banaka koje upravljaju tim fondovima. Ideja tim zazornija jer je upravo taj čovjek – kao ministar u koalicijskoj vladi 2000. godine, zaslužan za izgradnju autocesta – tvrdio kako je njihova kreditna otplata zagarantirana kroz cijenu benzina. Danas ispada da nije tako bilo, nego su ceste čvrsto u lihvarskim rukama banaka.
Na slabosti i koruptivnost dosadašnje vlade više doista nema smisla trošiti riječi, ali svakako je bilo za očekivati da će o glavnim razlozima krize i načinima izlaska iz nje progovoriti koju mudraci iz buduće vlade. Ali ne, oni samo čekaju da im vlast padne u krilo i svojom šutnjom, vjerojatno i neznanjem, samo potenciraju provincijalnost Hrvatske. Kojoj su svih proteklih godina upravo birokrati Evropske Unije naređivali kako malo ušminkati takozvanu demokraciju, to jest malo osuditi nekog ratog zločinca, malo surađivati sa susjedima, što se sve rješavalo poslušnim automatizmom, bez prave volje i sposobnosti za stvaranje autonomne državne politike.
Stoga je država ostala ukopana u prošlosti, ili kako kaže Jadranka Kosor: „HDZ pobjedu na izborima posvećuje Franji Tuđmanu i poginulim hrvatskim braniteljima“, kao da se, kako je lucidno napisao jedan komentator, kandidira za upraviteljicu groblja, a ne predsjednicu vlade. Ukopanost u prošlost, dakle, suspenzija svake političke ili ekonomske dimenzije, odlika je ove izborne kampanje u kojoj nema ni političkih sučeljavanja, jer programi HDZ–a i Kukuriku koalicije počivaju na vrlo sličnim frazama i nedovršenim, nejasnim planovima. Pa bi zajednička poruka bila da se kriza i recesija događaju samo nekima drugima.
Čak i kada im pred nosom propadne banka, što se upravo dogodilo s Credo bankom, čiji su klijenti izgubili ogromne novce, hrvatski se političari na to niti ne osvrću. Makar je riječ o domaćoj banci, uništenoj od vlasnika, kriminalaca, pa kako će tek znati ponuditi neki model zaštite od ciničnog neoliberalizma međunarodnog bankarskog sustava. Zato je vrlo moguće da promijena vlasti bude samo nastavak iste autistične politike koja ne vidi dalje od nosa, ne vodi računa o hodu povijesti, ignorira svemoć bankarskih i korporativnih ajkula i ne nudi vlastiti izlaz iz krize.
A sudeći po onome što u ovoj kampanji nude pobjednici, lako je moguć skori dolazak nekog briselskog stečajnog upravitelja u našu malu, provincijsku firmu. Koji će, podrazumijeva se, brzo suspendirati demokraciju i kakav-takav politički pluralizam. Dakako u ime viših, neoliberalnih, ciljeva. Ironija je tim veća jer se pobjednici hrvatskih izbora deklariraju kao ljevica. Ono što nude, međutim, zaziva krajnji oprez i ukazuje da to „lijevo“ treba shvatiti vrlo uvjetno.
Mladina, 02.12.2011.
Peščanik.net, 04.12.2011.
