Riječ je o najotrcanijem od svih otrcanih klišeja iz žanra strave i užasa, ali uvijek pali. Tip na početku filma izgleda kao knjigovođa mjesne građevinske firme, neupadljivi cvikeraš iz susjedstva, ali monstrumi samo u japanskim video igricama izgledaju kao križanci bildera i krokodila.
Da ne duljim, do kraja filma od veće skupine tinejdžera u kućici na jezeru ostane njih dvoje-troje, čudovišnog knjigovođu što ih je masakrirao sat i pol vremena na koncu samostrijelom zakucaju u stablo, puste kroz njega dvadeset hiljada watti struje, tijelo mu zapale, odvuku do kolibe s bačvama benzina i dignu u zrak, ostatke šaluju s tonom cementa i bace u bunar, bunar zatrpaju improviziranom hidrogenskom bombom, pa u zoru konačno uz umirujući muziku iscrpljeni legnu kraj kamina čekajući policiju – kad se odjednom na vratima pojavi Ivić Pašalić živ živcat.
Naočale mu se rastopile po licu, čađava mu koža otpada s lica, iz spaljene kose veselo ćarlijaju pramenovi dima, a iz razvaljenih usta začuje se jezovito: “Pratim sve što se događa u HDZ-u.”
Vrisak, rez, špica
Gledali ste valjda četiri stotine takvih filmova, ali svejedno svaki put umrete od straha kad se na kraju pojavi Ivić Pašalić. Ne pomaže tu zdrav razum, ne pomaže što racionalno znate da u normalno uređenoj pravnoj državi Ivić Pašalić ne može dočekati drugi nastavak, džabe sve, svaki put vi dlanovima pokrijete oči od strave i užasa, kao što ste ih pokrivali na svaku jezivu scenu iz filma.
Hrvatska je, međutim, zemlja iz svakog pojedinačnog klišeja horror-žanra. A ljubitelje tog žanra pojava čudovišta iz jezera na kraju filma nikad ne iznenadi. Prestravi i sledi – to da – ali ne iznenadi. Mi znamo da se čudovišta uvijek vrate.
Vraća se, eto, i Ivić Pašalić, zove ga navodno ozbiljan kandidat za kormilo nasukanog HDZ-a Milan Kujundžić, onaj veseljak što se “vođen intelektualnom znatiželjom” fotografirao na grobu Ante Pavelića. U međuvremenu, saznajemo, čudovišni se knjigovođa uz pomoć famozne Hypo Alpe Adria banke bavio građevinskim poduzetništvom, i lijepo mu je išlo dok nije počela svjetska recesija.
Prestravila nas je, rekoh, najava Pašalićeva povratka, ali ne i iznenadila. Ne znam kako je drugdje u svijetu, ali kod nas u Hrvatskoj, ipak je najsigurniji posao politika. Kad započne neka svjetska ekonomska ili financijska kriza, Hrvati masovno zatvaraju firme i odlaze u politiku.
Eno vam Kerum živi dokaz: ima čovjek uhodan golemi biznis, sedam milijuna eura ima na štednoj knjižici, ali čim je došla recesija, sve je ostavio i zaposlio se u Saboru na plaću od jedva dvije hiljade eura. Eto tako i Ivića Pašalića natrag u HDZ-u.
Svakako, zanimljiv je to fenomen, ali meni je zanimljiviji drugi: kako u hrvatskom horroru na kraju prežive samo udbaši, žbiri, špijuni, konfidenti, agenti i njihovi šefovi. Dvanaest je godina prošlo od veličanstvenog pada čudovišne udbaško-szupovsko-unsovske paradržave, a nijednom jedinom unsbašu iz te goleme mreže nije falila žica s glave. Da bi se na kraju na velika vrata vratio i sam mastermind Tuđmanove obavještajne demokratske zajednice, glavni dvorski spletkar i Veliki Meštar Sviju Hulja.
Horor – država
Sve se su se tajne iz Tuđmanove udbaške Hrvatske saznale, na sudovima i u zatvorima barem za ukras završili su neki heroji privatizacije, zaglavili su iza rešetaka čak i poneki ratni zločinci, puna je Lepoglava premijera i ministara, samo su hulje što su nas uhodile, pratile i prisluškivale ostale posve netaknute i neokrznute. Nitko se na njih nije niti naljutio.
Samo u takvoj horror-državi moguće je tako da dvanaest godina kasnije, nakon što je HDZ dva puta umro, a moderna, socijaldemokratska Hrvatska i službeno postala dvadeset osmom članicom Europske unije, predsjednik parlamentarnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost postane čovjek koji je bio ne samo šef Tuđmanova zloglasnog HIS-a i osoba od najvećeg Tuđmanovog povjerenja, već i Tuđman sam, glavom i bradom: Miroslav, naime, Tuđman. Tuđmana starog sin.
Kad je onoga slavnog 3. siječnja HDZ prvi put prdnuo u čabar, otišao sam u Zagreb – što bi se reklo, “vođen intelektualnom znatiželjom” – vidjeti svoj dosije u podrumu tajne policije. Na nalozima za prisluškivanje, ne samo redakcijskih i naših privatnih telefona, već i telefona naših roditelja i prijatelja, kočio se gordi potpis Miroslava Tuđmana.
Dvanaest godina kasnije, eto, isti Miroslav Tuđman – koji je koordinirao najgore zloupotrebe državnog obavještajnog aparata, najpodmuklija podmetanja i praćenja opozicijskih lidera, nezavisnih inelektualaca, novinara i njihovih roditelja – dobrom voljom naše nove vlasti nadzirat će rad hrvatskih obavještajnih službi!
Kutle, Ježić, Polančec, Sanader, Gotovina, Markač, Glavaš, Merčep, svi su ili u pritvoru ili zatvoru, samo se Pašalić i Tuđman u modernoj, socijaldemokratskoj i europskoj Hrvatskoj osjećaju kao kod kuće. Koga onda više može začuditi – prestraviti da, ali odavno ne i začuditi – kad i notorni Tomislav Karamarko, bivši šef obavještajnih službi, svoj unsbaški staž ističe kao upravo odlučujuću referencu viška u službenoj kandidaturi za presjednika HDZ-a.
“Sigurnost je osnovno ljudsko pravo, dakle radio sam na zaštiti ljudskih prava i mislim da mi je to referenca više”, rekao je na konferenciji za sigurnosno interesantne osobe, pardon novinare, tajni agent Karamarko.
Riječ je, rekoh, o najotrcanijem od svih otrcanih klišeja iz žanra strave i užasa, ali uvijek pali. Udbaši se uvijek pojave na kraju živi i zdravi. I nikad – primijetili ste to do sada – Jasona Voorheesa, Mikea Myersa ili Freddyja Kruegera niste vidjeli u zatvoru. Oni se svaki put vrate.
Slobodna Dalmacija, 07.02.2012.
Peščanik.net, 08.02.2012.
