‘U prirodi je našeg čovjeka, naročito onog dinarskog tipa’, piše Ivo Andrić, ‘da ne ostaje ni kod jedne zamisli, ni kod jednog djela istrajno i dosljedno. Naprotiv, poslije prvog zanosa, on napušta djelo, vraća se do njegovog izvora, muti ga mišlju i pogledom, zatim silovito prelijeće cio budući, neostvareni i tek zamišljeni tok djela, anticipira ga, pa se onda opet vraća na točku na kojoj se djelo nalazi u tom trenutku svog prirodnog razvoja. Tako se stvari razvijaju više uz njegovo učešće nego pod njegovim utjecajem; jer on nije u njima, nego iznad i pored njih. Zato on i ne stvara djela i ne upravlja događajima, nego reagira na njih, polažući mnogo više na to da bude začetnik, sudac, borac i gledalac, nego stvaralac, radnik i čuvar. U njega je vidna sklonost da ne čeka razvoj stvari i ne sudjeluje u njemu radom i strpljenjem.’
Dinaridska nadzemaljska očekivanja
U remek-djelu Znaci pored puta, otkuda je citat, ne postoji pobliže objašnjenje ili spomen povoda za ovu zagonetnu misao. To je idejna skica nekog lika za roman ogrnutog zemljopisnim karakterom. I premda je danas naoko cijeli svijet postao takav: mrzovoljan, nestrpljiv, borben, a istodobno i lijen, otuđen, ali ne u Marxovom smislu – ‘od svoje rodne prirode ili biti’, Andrić je čini se ipak uspio pogoditi – nešto svojstveno ‘balkansko’, nešto metafizički nesretno i nezadovoljno, zakinuto i prevrtljivo: nešto zbog čega smo uvijek birali ili podnosili neku drugu vlast, neki drukčiji sistem, pa kad smo se njime ubrzo razočarali, stavljali smo cekin pod vanjkuš, te se ponizno vraćali majčici Crkvi, (pa nas je sve, kako je jednom pričao moj prijatelj, na brzinu šmrkom pokrštavao pokojni Franjo Kuharić) – ili se pak u najnovije doba – kada je teško za domaće nedaće kriviti drugoga, vraćamo Titu i petokrakama, a od samoupravljanja – u pomanjkanju boljega – najradije bismo napravili svoj glavni izvozni proizvod.
Možda detaljnije objašnjenje Andrićeve misli možemo pronaći u njegovom sljedećem epigramu: ‘U nas ima ljudi koji rješenje svojih glavnih životnih pitanja očekuju odnekud spolja, od drugih ljudi ili od nadzemaljskih sila, a ne trude se da u sebi razviju snage koje bi same mogle rješavati ta pitanja, ili doprinositi njihovom rješavanju. Ponekad mi se čini da nas ima takvih razmjerno više nego i u jednoj drugoj evropskoj zemlji, i da su takvi i oni koji to ne bi smjeli biti i koji na prvi pogled i ne izgledaju da jesu.’
Frank Sinatra – naše gore list
Mnogi će ta dva odlomka protumačiti kao svojevrstan poziv na aktivizam, na ‘upravljanje svojom sudbinom’, na rušenje ‘okova našeg karaktera’, na mijenjanje sebe, a pogotovo drugih. Pogotovo oni koji se stalno pitaju zašto ‘mi’ ne protestiramo više, zašto se ne bunimo protiv vlasti koliko bismo mogli ili trebali, i zašto nam se domovina (ponovno) pretvorila u prokletu avliju. Drugi će se pobuniti zbog ‘nepravilne generalizacije’, zbog ‘fašistoidne narodne karakterologije’ ili će se pak naći uvrijeđeni općenitim obilježjima ‘dinarskog’ tipa. (A neke će vrijeđati sam Andrićev spomen.) Ali ništa nije dalje od smisla i poruke tih Andrićevih opisa.
Možda je najtočnije tumačenje onoga ‘dinarskoga biti iznad i pored stvari’, ako među nama još uopće postoje majstori i zanati na čija se djela odnosi opis ili ona upornost, životna predanost i svrhovitost kojom je psiholog Abraham Maslow obilježio tek neke – kojima uspijeva postići ‘samoostvarenje’, što smo jednom davno, pod utjecajem tko zna koje sile i ideologije, razdvojili ‘sebe’ i svoje djelovanje, pa nam se uvijek čini da smo ‘kao takvi’ uvijek nešto više, bitno bolje i plemenitije od bilo čega što bismo ikada mogli izvesti, pa nam naposljetku nikada i ne uspijeva postići taj najviši stupanj sreće od dobro izvedenog i društveno priznatog posla. Možda se narodi ‘metafizički’ razlikuju prema onoj dosjetki fizičara dadaista Paula Feyerabenda, pa za neke vrijedi Marxovo ‘to be is to do’ (biti znači raditi), za druge Heideggerovo ‘to do is to be’ (raditi znači biti), a za treće pak vrijedi ‘shoo-be-do-be-do’ Franka Sinatre, pa bi u toj klasifikaciji ‘dinarski čovjek’ po svemu sudeći pripadao ovoj posljednjoj vrsti.
Ovu nacionalno-metafizičku ‘karakterologiju’, ili ako hoćete – stereotipe, posebno primjećujemo kada promatramo umjetnička djela, i to upravo ona ponajbolja. Katkada studentima kažem kako razliku talijanskih i njemačkih majstora u razdoblju renesanse (ili katoličkih i protestantskih u razdoblju baroka) najbolje možemo pogoditi po količini uloženog truda, po smislu i pažnji za detalje: dok je njemački autor u prvome redu majstor, a tek potom umjetnik, kod Talijana je obrnuto.
Država kao umjetničko djelo
Stoga nije čudno što je povjesničar Jakob Burchardt tražio od nas čitatelja da i državu promatramo kao umjetničko djelo, i po svojoj prilici, da je prosuđujemo po skladu koji je uspjela postići, dok su njemački Sturm-und-Drangovci nešto ranije na isti način, tj. estetski, govorili o ‘grčkom duhu’ i u njemu, očito ispravno, izdvojili duh avanturizma, neovisnosti i eksperimentiranja.
Sve je to danas proglašeno neznanstvenim i neutemeljenim, pa ipak se nitko ne želi lišiti sredstava te pučke i estetske psihologije, jer su obilježja mentaliteta, kao što dobro vidimo u našoj krizi, možda nedokazana, ali unatoč tome mnogo trajnija negoli što bi to itko u nas uopće želio.
I dok su partizani lijepili neboder na Jelačićev trg, i u današnjoj Vukovarskoj gradili one pseudo-Courbusierove fasade kako bi sakrili trnjanske potleušice, i dok su Zadrani vis-a-vis sv. Donata i Krševana smjestili onu ciglu od arheološkog muzeja – kako bi sebi i drugima što prije dokazali da smo ‘moderni’, baš tako i mi urbanistički, estetski (i na brojne druge načine) pokušavamo na brzinu dokazati kako smo oduvijek bili Europejci. Ali baš poput Andrićevog ‘dinarskog čovjeka’, na našim se fontanama, cvjetnim gredicama kraj Lisinskog i na kumici s Dolca i dalje vidi da prema Europi, kao što smo to oduvijek i radili strancima, držimo ‘figu v žepu’. Ta neambicioznost i polu-srčanost u urbanizmu i umjetnosti, ta naša polovična rješenja u politici i ekonomiji – ‘tako da svi budu zadovoljni’, pa onda naposljetku ne bude zadovoljan nitko, tu našu ‘kao-da’ filozofiju, kolega Nenad Bakić nazvao je jednom hrvatskim ‘kargo kultovima’.
Kargo-kultovi
Kargo-kultovi, antropološki izraz s Polinezije krajem rata, kada su Amerikanci pakete s hranom dostavljali stanovnicima pacifičkih otoka, danas je drugo, smješnije ime za tu našu ‘kao-da’ filozofiju. Polinežani su naime nakon nekog vremena magijski oponašali zvukove motora, oblikovali drvene komande aviona, pripremali sletišta i kutije za hranu, ali hrana više nije stizala. I ljutili su se na Amerikance, jer magija nije djelovala.
Baš tako i mi, mi – Andrićevi ljudi – očekujemo da će sami znaci privrženosti i površnog oponašanja, u ovoj našoj državi – ‘umjetničkom djelu’, biti dovoljni da se stvari dogode ‘s nama i zbog nas’, a ne samo ‘iznad i pored nas’. Ali nesreća je, nastavlja Andrić, ‘što tako često javno ili tajno hoćemo biti ono što nismo, ili da ne budemo ono što smo. Takvim našim prohtjevima i ćudima, kojima ne možeš vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki život više nego što nam ga truju i zagorčavaju ljudi i prilike oko nas… Nesreća je stooka i svevideća, a ipak slijepa na najgori i najstrašniji način, jer vidi i ono čega nema.’
Ali kada bi nas pitali: ‘Kakva je Hrvatska kao umjetničko djelo?’, i ponudili tri opcije:
a) nedovršeno. Poslano umjetniku na doradu (to je donedavno bio stav Europske unije).
b) traljavo. Umjetnik je neambiciozan, neinventivan i a nema sklonosti vježbanju. Radio je ‘jer mora’. (Andrićev odgovor)
c) Izgubilo na čistoći i elegantnosti zbog pretjeranog zakrpavanja, dodavanja i oduzimanja,
možda bi nam upravo treći odgovor bio najlaskaviji. Naime ako se umjetnik potrudi da raspara i izbriše one suvišne dorade i zakrpe. I ako ubuduće s više motivacije, bude redovitije vježbao.
T-portal, 18.06.2013.
Peščanik.net, 19.06.2013.
