Ima ideja svojstvenih stanovitim umovima koje je veoma teško iskorijeniti: i ideje i umove, nažalost. Ovaj put zanima nas ideja preseljenja dijelova raznih naroda s mjesta na mjesto – jer se to nekome učinilo zgodnim. Naime, prije koji dan stanoviti politički analitičar u Beogradu predložio je rješenje za kosovski problem: da se Srbi s Kosova lijepo presele u slabo naseljene regije Srbije, pa smo onda kvit. Čovjek bi očekivao i da taj analitičar predloži također iseljenje Albanaca iz tri pogranične općine na Kosovo, ali on to nije učinio jer – po svemu sudeći – sebe smatra za lice liberalnih nazora. Dakle, ovaj put nemamo razmjenu, nego samo preseljenje. Sve to, dakako, ‘humano’, kao što znamo.
Nije problem samo u tom analitičaru, Milanu Nikoliću (ako koga zanima), on je lice dobrohotno i bezazleno, mada dosadno; ukratko, spada u one sporije, pješačke i mehaničke mislioce, da ne velim da nije baš najoštriji nož u ladici. Problem je u neiskorjenjivoj sklonosti mehaničkom razmišljanju kod takvih analitičara.
Podsjetimo se samo ona dva lumena političke misli, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića: oni su još prije dvadeset godina došli do zaključka da je narode najlakše raznobojnim olovkama na zemljovidu velikog razmjera preseljavati gdje im se čini zgodno. Tuđman je počeo s kosovskim Janjevcima, onda su skupa pokušali u Bosni i Hercegovini. To se tada zvalo ‘humano preseljenje’ ili ‘humana razmjena’. Beogradski odvjetnik Nikola Barović, koji odlično znade o čemu govori, definirao je ‘humano preseljenje’: to je, veli on, kad te otjeraju iz kuće, a da ti pritom ne zakolju i ne siluju nikoga i dopuste ti da poneseš jednu plastičnu vrećicu nečega što nije novac ili zlato. Božo Vučurević iz Trebinja bio je spretan u tome: svojim očima vidio sam njegovom rukom pisanu dozvolu jednom trebinjskom Bošnjaku da može u svijet ponijeti telefonski aparat.
Iskorjenjenjivanje po direktivi
Načelno gledano, iskušenje mehaničkog mišljenja nije ni malo ni rijetko u nedopečenih intelektualaca. Staljin je to odmah objasnio: nema čovjeka – nema problema… Slično je i s većim skupinama, narodima, naprimjer. Ako ti smetaju – preseliš ih. Istrebljenje je u međuvremenu izašlo iz mode (dobro, ne baš posvuda). Sve i da ne smetaju: Franjo Tuđman mislio je da spašava kosovske Janjevce i bosanske Hrvate, kao što Milan Nikolić zapravo želi pomoći kosovskim Srbima. Što dotične skupine preseljenih o tome misle, ionako nije važno: oni ne kuže ‘veću sliku’ i ‘povijesno značenje’. Etnička gustoća čini se mehaničkim misliocima idealom dovoljno vrijednim da opravda tako drastične mjere. To je vrijednosni sustav koji dijele svi nacionalisti: ako smo svi isti, sve će biti mnogo bolje. Neće biti ‘remetilačkoga faktora’, ako razumijete.
Gledam godinama te ‘humano preseljene’, od svih sojeva. Bosanske Hrvate koji besciljno tumaraju po Gračacu, Ličane po buvljacima u Beogradu, Srbe s Papuka kojima je mučno živjeti u hrvatskim kućama po Bačkoj, Slavonce koji se ne mogu navići na Srijem, kosovske Srbe po beogradskim predgrađima, dopisujem se s Mostarcima iz Norveške (nesretni su); sve je isto. Pala mi je prije neki dan u šake nova drama Brace Vukovića na tu temu; potresno tužno – i istinito. Iskorijenjenost je uvijek ista: voda u Vojvodini nije tako dobra kao u Lici, šta će rudar iz Kaknja u Gračacu, po kome hoda kao gluha kuja?
Milošević je za Oluje pokušao naseliti hrvatske Srbe po Kosovu i po jugu Srbije. Zaustavljali su vlakove kočnicom za slučaj opasnosti i bježali u polja i šume. Svako tko je imao malo pameti, snage (i oružja ponekad) izbjegao je grandiozni plan naseljavanja Srba na buduće sporne terene. Oni koji su nasjeli i našli se na Kosovu pobjegli su 1999. glavom bez obzira.
‘Hladno i racionalno’ rješenje
Milan bi Nikolić, dakle, preselio Srbeke s Kosova. U Istočnu Srbiju, kaže, u sjevernu Bačku i sjeverni Banat. Sve su to krajevi demografski opustjeli i – shodno tome – siromašni, kao sjever Vojvodine. Ili siromašni oduvijek i zbog toga opustjeli, poput te nesretne Istočne Srbije. Njegove su namjere dobre, dapače bezazleno naivne. Suočen s kritikom, on veli da je to rješenje ‘hladno i racionalno’; razmislite, kaže. Da je hladno – jest: nije pitao svoje kandidate za egzodus ide li se njima od kuće. Da je racionalno – nije, jer vodi u povećanje ljudske patnje, ukratko. Ništa se time riješiti neće, osim te potrebe mehaničkih mislilaca da premještanjem raznih predmeta postignu nešto. Ne ide to tako, mili moji, već smo probali i ne funkcionira. Albanci s Kosova – iz svojih razloga – ne žele te nesretne Srbe oko sebe, jer su i oni nacionalisti, dapače pobjednički nastrojeni i more im je do koljena. Nekada su Srbima plaćali velike cijene za kuće i imanja pa su pametni Srbi počeli odlaziti još sedamdesetih godina, sada više ne moraju plaćati ništa. Još će im i Milan Nikolić pomoći.
Nitko normalan ne misli da bi nekoga trebalo silom zadržavati tamo gdje mu se ne živi niti da bi ga silom trebalo tjerati nekamo kamo mu se ne ide. Nije o tome riječ, riječ je o elementarnoj slobodi čovjeka da živi na svome i da ide kamo mu se ide, a da ne ide kamo neće. Sve te mudre analitičarske misli i mehanička rješenja samo pogoršavaju ionako tužno stanje stvari. Svaka čast i Franji i Dobrici i Milanu, ali preseljenje ne rješava ništa. U Lici nema Ličana, u središnjoj Bosni nema Hrvata, u Janjevu je jedva koji Janjevac ostao. Gdje su ti ljudi? Pronađite ih, nije teško, pak ih pitajte kako im je i gdje im je bolje i zašto su uopće odlazili. Njihov će odgovor na ta jednostavna pitanja biti prava, ljudska istina o ovome.
Tportal, 28.10.2011.
Peščanik.net, 29.10.2011.
