Tačno pre godinu dana, u Zagrebu je objavljena knjiga priča Barbare Matejčić pod naslovom Kako ste?, u izdanju Heinrich Boell Stiftunga. Pitanja (pored naslovnog) koja ova knjiga postavlja tiču se zajednice u kojima je knjiga napisana, susednih zajednica takođe, ona pokreću razmišljanja o novinarstvu iz kog ova knjiga dolazi i naposletku preispituju status književnosti, u koju je autorka dospela napisavši svojih šest priča o nevidljivim ljudima postjugoslovenskog društva. Naime, autorka je odabrala šest sudbina i ispripovedala nam njihove priče, uglavnom u trećem licu (“Kolovoz u Šarić Strugi”, “Petica iz zadnje klupe”, “Običan dan u Branimirovom životu”, “Osiječka obitelj Lovrić” i “Živila pička”), dok je priču “Jedna od sto”, koja govori o mladoj ženi koja boluje od shizofrenije, napisala u vidu dnevničkih beleški.

Za novinare, ovo je knjiga novinarsko-reportažnih priča, za dokumentariste istraživanje na terenu sa obiljem faktografije, za aktiviste civilnog društva neuobičajeni izveštaj o radu sa fragilnim grupama, za književnike istinsko pripovedačko iznenađenje. Sama autorka ima običaj da kaže kako “nije imala namjeru skliznuti u fikciju” niti „završiti u okvirima takve književnosti s predumišljajem“. Ono što ju je, međutim, i te kako zanimalo, bila je točnost: “Tko je odveo srpskog civila s kućnog praga u Osijeku, naredio njegovo ubojstvo, koji političar nije htio pomoći njegovoj obitelji koja je gladovala, koji liječnik je okrutan prema pacijentima Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, u kojoj bolnici devetnaestogodišnjim pacijentima daju elektrošokove…” Odgovora nema, ali pitanja su otvorena. Način na koji ih je Matejčić postavila ide u prilog njenoj nespornoj novinarskoj profesionalnosti, s jedne strane, ali isto tako izrazitom književnom talentu, s druge. Ukrštanjem ova dva principa neminovno se dolazi do literature svedočenja, čiji bi izdanak, danas redak u književnostima regiona, mogla biti i knjiga priča Kako ste?

O čemu to piše Barbara Matejčić?

Nju pre svega zanimaju društvo i institucije koje se, baš kao i društvo samo, nalaze u procesu rastakanja ili bolje rečeno gubitka svojstava. Ako je osnovna premisa društvenosti solidarnost, ili osećaj za drugog pored sebe, onda je izostanak ovog osećanja tema koja pokreće sve naracije ove autroke. Štaviše, ovaj ispražnjeni prostor empatije biva ispunjen potpuno suprotnim osećanjima: mržnje, netolerancije i ignorancije koje dovode do nasilja. Tako se rađa zajednica netrpeljivosti, čije kohezivne snage se ritualno obnavljaju upravo na ovom mestu, koje je Matejčić postavila u svoj pripovedni fokus. Pojedinci o kojima je reč, preko čijih sudbina se transponuje istina o društvu, zapravo su vrlo konkretni i svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je namerna. Radi se prevashodno o ženama, bilo da su paralizovane nakon saobraćajne nesreće kao Ivana, ili da se govori o nemiloj sudbini mlade Romkinje Bojane u školi u kojoj vlada jaka segregacija ili o lezbijkama koje dobijaju batine od gnevnih mladih muškaraca na Bačvicama u Splitu. Posebna priča je “Jedna od sto“ koja nam donosi dnevničke zapise o shizofreniji pacijentkinje Jadranke. Ona nas svojim opsesivnim meditacijama o sebi i društvu, o odnosu između bolesti i normalnosti, suočava sa inverzijom koja upućuje na to da društvo koje preko svojih institucija pokušava da leči “obolele” elektrokonvulzivnom terapijom sve više poprima osobine stvarnog pacijenta. Tako se dnevnik jedne bolesti pretvara u dnevnik društvene patologije čiju dijagnozu izgovara junakinja priče: “Tako da ako se želite zaposliti, ni slučajno ne spominjati bolest, sada je kapitalizam. Ili je odmah najbolje reći da si bolestan prije nego što čuju od nekog sa strane. Sve se to sazna“. Jadranka je zapravo vrlo precizno detektovala šta se dogodilo sa društvom u međuvremenu. Radikalnu terapiju koju je društvo sprovodilo nad drugačijima, petnaestak godina ranije osetila je i Marija Lovrić, junakinja priče „Osiječka obitelj Lovrić” koja govori o ratu u Slavoniji i stradanju jedne srpsko-hrvatske, jugoslovenske porodice u egzekucijama koje su sprovodile jedinice Branimira Glavaša. Marijin prolazak kroz rat i poratni period podseća na stalno izlaganje elektrokonvulzivnoj terapiji drugim sredstvima.

Pripovedanje Barbare Matejčić je uverljivo i to je već od prve rečenice približava literaturi (“Ivana zna što ljudi misle dok prolazi gradskim ulicama”). No ona je proživela jedan komad svog života sa svojim junacima, prateći ih, pomažući im i slušajući njihove priče, što je neraskidivo vezuje za novinarsko-istraživački pristup „obradi“ teme. Ona pokazuje neobičan dar da slušajući druge ljude, pa čak iako su pritisnuti velikom nesrećom i patnjom, prepozna one minimalne ili gotovo nevidljive izdanke života i da im posveti posebnu pažnju. Ti momenti su u ovoj knjizi kontrapunkt propasti društva, a ujedno su možda i literarno najuspeliji. Jedan takav trenutak je i scena ponovnog Ivaninog odlaska na feštu u Šarić Strugi. Dok sedi u invalidskim kolicima kod šanka i sluša muziku, pripovedni jezik Barbare Matejčić postiže da gotovo osetimo unutrašnji napon paralizovanog tela koje prožima ritam, i gotovo da ga pokreće. Pandan toj sceni je Marijina šetnja obalom Drave na kraju priče kada, posmatrajući svog unuka kako trči raširenih ruku poput aviona, svodi svoje račune sa ratnom prošlošću. U svojoj svakodnevnoj decenijskoj borbi, ona je uspela da se izbori za to da joj država prizna da njenog muža više nema, ali još uvek se nije došlo do odgovora zbog čega. Figura ove istrajne žene koja čeka najvažniji odgovor u svom životu simbolički je utisnuta u imaginarij postjugoslovenskih zajednica, koje uporno istrajavaju u nastojanju da se konstituišu na negiranju istine.

Ali odgovore ne čeka samo Marija Lovrić, niti ostale junakinje ove knjige, pri čemu su one i začuđujuće delatne, svaka u granicama svojih moći. Odgovore čeka i sama autorka koja je već naslovom svoje knjige postavila pitanje, reklo bi se uobičajeno, na koje se daje kurtoazni odgovor, uglavnom pozitivan i afirmativan. Možda bi konačno trebalo odgovoriti na ovo pitanje u skladu sa realnim stanjem pojedinca i društva: Nisam ili nismo dobro. Znam da kulturne konvencije ovakvo insistiranje na iskrenosti oko Nove godine smatraju nepristojnim, ali nepristajanje na konvencije koje maskiraju društvenu patologiju možda može biti taj prvi korak. Nakon toga bi usledilo drugo pitanje i novi odgovor koji bi podsetio na neku od priča Barbare Matejčić. Rađanje nove društvenosti i solidarnosti za ovu autorku, kao i za retke autorke i autore u regionu, počinje upravo na tom mestu naše zapitanosti i volje da istinski čujemo odgovor. To, naravno, nije nimalo lako.

Zaista, kako ste? Dok gledate kako se svakog dana obustavljaju istrage protiv zločinaca i kriminalaca? Dok se kontinuirano pljačkaju javna dobra? Dok se revitalizuju elite iz devedesetih godina? Dok teče nemilosrdna eksploatacija najjeftinije radne snage u Evropi? Dok književnost postaje roba sa crvenom mašnom u nekom ćošku vašeg supermarketa?

Peščanik.net, 02.01.2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić

Rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio tri knjige priča (Predosećanje građanskog rata, 2000; Dušanovac. Pošta, 2015; Lov na ježeve, 2015) i dva romana (Berlinsko okno, 2005; Pad Kolumbije, 2010). Bio je jedan od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Saša Ilić

Saša Ilić (Svi tekstovi)