Foto: Ljubinko Kožul

Foto: Ljubinko Kožul

“Idem za sobom kao pas”, Dragan Babić. “Vidiš, jesi li naučila da se javiš prijatelju kada ti kaže da dođeš”, Suada Kapić, 24. jula, telefonski razgovor o Draganu. Dok govori, sve vreme mislim na njenu rečenicu iz opsednutog Sarajeva, izrečenu Željku Vukoviću, koji tada u “Borbi” svedoči, i koja glasi: “Pozdravite Dragana i recite mu da ga volim”. Koja je to hrabrost bila, ljudska, moralna, ženska, politička.

Upravo smo plovili po Severnom moru, dvadeset ili trideset hiljada ostrva u okolini Stokholma, nije to okolina, već beskraj smene mora i kopna, i uvek ima još i još, “zavisi šta se podrazumeva pod ostrvom”. “Gde je Faro, otok”, pitam, “mi idemo sa Justera, otoka”. “Daleko, ima četiri sata vožnje ka Gotlandu, tamo je Faro”, odgovara mi prijateljica Ljiljana Dufgran i pita: “Šta radi Dragan Babić?”. Faro je Bergmanov otok, na koga je preselio i poneki zamak u raspadanju da bi ga sačuvao, tamo je i njegova kinoteka, u toj kinoteci su Liv Ulman, Dragan Babić i Ingmar Bergman provodili dane, i noći, gledajući sve Bergmanove filmove, ne bi li odmerili snage i sposobnost uvida šta je bilo i šta će biti pre i posle njih, filmova i života.

“Nije mu dobro”, odgovaram.

Kako sam u kući na Justeru dohvatila knjigu Lazara Trifunovića o Mići Popoviću, opisana jedna epoha (baš tako), tako mi je svitalo, a na Severnom moru, to je oko tri ujutro, kao pred rovinjskom “Batanom”, preko puta prodavnice štampe iznad koje je pisalo “Borba” svi oni sede sa svim svojim i međusobnim kontroverzama: i Mića Popović, i Vera Božičković, Lola Vlatković, Vuk Babić, Aleksandar Petrović, Borislav Mihailović Mihiz, Mića Tomić stiže na Tomosovom motoru, Olja Ivanjicki, Mitra Mitrović, Vukica Đilas, Mića Jovanović, Patak, Žika Lukić, Slobodan Stojanović, Tonko Šoljan, Venija Vučinić i Žika Turinski, Zoran Mišić, Ivan Lalić, Oskar Davičo je bio rano ujutro, Kaću Samardžić i Radomira Konstantinovića videće onaj ko tu dovoljno dugo ostane, u razgovoru i pregovoru, i propusti sve brodove za Crveni otok ili Katarinu, drugi otok, dok će oni koji neće nigde otići možda sačekati kasne sate kada će, ako sreće ima, kod “Edjija”, na samom ulazu u grad, Danilo Kiš, izmoljen, uzeti gitaru. I svitalo mi je kako nikog od njih više nema. U “Batani”, naravno, sede neki drugi ljudi u neko drugo vreme.

Nema više ni Dragana Babića.

Nije bilo prijateljstva koje bi garantovalo da vas neće u mozak i srce darnuti, ili da će vas poštedeti suočenja sa vlastitim opštim mestom ili glupošću i neznanjem svake vrste. Vežbe su to bile, izazovi.

Baš smo vitlali, kada smo mladi bili, Dragan je uskovitlavao jedan svet i jednu epohu, zadavao joj je nivo, snagom, lepotom, znanjem i darom.

U Ulici 29. novembra, znam – 108, na osmom spratu, užasno je mirisala, najslađe moguće i najogavnije, fabrika slatkiša “Soko Štark”. Ništa zato. Sedeli smo tu noćima, i Tereza, i zbilja se bavili svetonazorima. Hej, ludaci i đaci.

I gotovo obavezno, ritualno, kad zanemoćamo, Babić je voleo da svi čujemo Sinatrinu i njegovu pesmu “I did it may way”.

Gledam sada lica dečaka u Babićevom “Dvogledu”(1991.) o Boki Kotorskoj, Herceg Novom i Voji Staniću (još jedan toponim, u koji bi se moglo uploviti kao u mesto rođenja). Pita Babić dečaka: “A šta ti hoćeš u životu?”. “Hoću da budem umetnik”, kaže dečak, i to lice, lice dečaka, mogao je tako da snimi (“vizira” po Dušanu Stojanoviću, profesoru filmske estetike) samo Dragan Babić, prekrasno, otvoreno, slobodno, lepo, to je Babić, zapravo.

Radila sam sa Babićem emisije “To sam ja”, lude li pripreme emisije sa Vladimirom Dedijerom i noći svedočenja, mudre li bliskosti Bogdana Bogdanovića, izrečenog i zapamćenog profetskog, a sa Vesnom Krmpotić dogodilo se da je ona govorila o okcidentalnim tabuima kakav je eros i seks, a povodom prevoda “Kamasutre”, i taj tabu je prevaziđen. “A koji nije?”, pitao je Babić. “Smrt”, rekla je Vesna, i nastavila da govori o medikamentnosti shvatanja čoveka u njenoj Indiji da se smrću prelazi u novu fazu, u drugi život. Kako je Tito tada bio u bolnici, pred kraj života, nastala je frka po televiziji, rasprava je bila žestoka, emisija nije emitovana tada, već nakon Titove smrti, sedeli smo kod Vesne, razgovor o smrti je nastavljen, to je bilo pre trideset godina i tog razgovora više neće biti. “Idem da je nađem”, vrteo je kišobran u ruci i otišao. Posle smo tražili Liv Ulman i Milenu Zupančič po mestu Kropa u Sloveniji, tamo gde se prave razni čavli i nitne za vrata, prozore i sve po kući, u mestu gde se tada živelo kao oduvek, igrali smo piljaka Dušan Jovanović, Prvoslav Plavšić i ja dok se nisu pojavile iz Krope, posle je Dušan recitovao Otona Župančiča kada smo krenuli u planine, na Triglav, gore, negde, visoko.

“Godine 1942. u okupiranoj Francuskoj pojavila se jedna knjiga koja je oduševila sve koji se nisu mirili sa sramotom poraza”, piše Radomir Konstantinović u predgovoru knjizi Žana Brilera “Verkor”.

“Hoću da budem umetnik”, rekao je dečko u “Dvogledu”. Mislim da je i Dragan to uvek hteo. Čitao je stalno, sa sigurnošću je znao koliko je toga sazdanog, napisanog, i preko toga muka mu je bilo preći, dodati, i pisao je; to mi se čini njegovom centralnom borbom i ključnom raspetošću. Nikada ga, do kraja, niste mogli uveriti kako to što radi, putujući i govoreći, voleći zapravo ono što je odabrao da podeli sa drugima, jeste sjajno, jeste veliki posao jedne posebne artikulacije, da je on zapravo medij koji omogućava emaniranje prirode i ljudi koje “posećuje”.

Vragu, hteo je da bude savršen, nikada mu nije bilo dosta, i to je zapravo priroda njegovog i erosa i tanatosa, i beskrajne potrage za lepim i istinitim.

“Slika Dorijana Greja”, potraga za savršenim vladanjem jezikom i srpskohrvatskim i engleskim, Dragan nije podnosio grešku, ni nepreciznost. Uopšte, nije bio sklon onim promašajima koji se, jedini, nisu smeli napraviti. Niti kao junak, niti kao tvorac, niti kao Vajld, niti kao Dorijan Grej.

Istovremeno, teško je sresti čoveka koji je umeo tako da se divi, tako da uvažava, i da poštuje, u stvari, tako da voli i pamet, i lepotu, i hrabrost, požrtvovanje, i prijatelje.

“Kada je postepeno i nenadoknadivo počeo da se prazni horizont ljudi i žena sa kojima sam morao i mogao da čitam, govorim i ponekad pišem, i kada se jedinstveno i prirodno okruženje u kome se čovek nađe samo jednom i nikad više istanjilo i gotovo ispraznilo, smanjivala se i potreba da “iščekujem sud” od nepoznatih ljudi promenljivih navika, iskustva i znanja”, iz intervjua Dragana Babića u “Plejboju”.

Sve sam strahovala od razgovora, onog dramatičnog, jednom i posle duga vremena, o govoru i ćutanju, umesto prijateljskog raspitivanja i uvažavanja, susreta u javnim prilikama, ili kada mnogo ljudi istovremeno govori, baš ne ćuti. Ili, Draganovog raspitivanja za najbliže, jeste, razgovora o sinovima, o toj ljubavi, Staša, kćeri, ti to razumeš. Mislila sam ima vremena za neku vrstu rezimea, jednom i nakon svega.

U avionu norveške kompanije radi internet. Piše “In memoriam” Dragan Babić. Teško, to sletanje je teško. Zbog mora, južnih i severnih, zbog njihovog govora i ćutanja, zbog beskraja koji ima kraj, zbog jednog jedinstvenog čoveka i prijatelja kome nisi stigao to da kažeš, zbog prestanka intenziteta jednog tako odabranog i izazovnog života, jedne smelosti da se bude slobodan.

I da si kao preživeli usamljeniji i stariji za još jednoga čoveka iz vremena koja nisu preživela. Dragane, tako je sve to valjalo, sve što si radio i sve što si živeo, da ti kaže tvoja drugarica, ako dopuštaš. You did it your way.

Danas, 27.07.2013.

Peščanik.net, 27.07.2013.