Država smrdi od glave – tako nekako kaže stara narodna poslovica. A glavni nam grad ovih dana baš junački smrdi. Na plus četrdeset stupnjeva težak se, ljepljiv i opori zadah nadvio nad metropolu sviju Hrvata.
To, vele, smrdi smeće što se svih ovih godina nakupilo u Zagrebu.
Priča o gradskom deponiju u Jakuševcu – gdje su građani, ugušeni smećem i smradom, a siti obećanja o rješavanju dugogodišnjeg problema zbrinjavanja otpada, spontano izašli na cestu – lijepa je i poučna moderna bajka o maloj, dalekoj kneževini u tranziciji, kao da su je pisali braća Grimm ili Hans Christian Andersen.
Dok su se u maloj kneževini na kraju grada zidali Semiramidini viseći vrtovi, shopping dvori, velebne arene, stakleni tornjevi, cvjetne palače, urbane vile, barokne kurije i biskupske pizdarije, smeće se sustavno, godinama, guralo pod tepih.
Tepih je, kaže ta poučna priča, bio raskošan i kićen, nije takvoga bilo u cijeloj kneževini, milijun Hrvata hiljadu ga je godina sanjalo, pa dvadeset godina tkalo. I svih dvadeset godina hrvatski su kmetovi preko dana ručno tkali tepih, a velmože se preko noći bogatili gurajući pod njega smeće.
Problem Zagrepčana je, međutim, što se smeće pod tepih guralo prilično doslovno za jednu poučnu bajku.
Kipaj, brate
Dugački konvoji kamiona natrpanih smrdljivim otpadom svakodnevno su niz Sajmišnu cestu plazili prema Jakuševcu: tamo, na kraju grada, majstor bi oprezno podigao jedan kraj tepiha, zavjerenički se osvrnuo oko sebe, pa – dok nitko ne gleda – namignuo prema vozaču.
– Kipaj!
Vozač bi povukao ručicu, hidraulični podizači radosno bi zapjevali, a tone smeća veselo kliznule s koša kamiona, da bi majstor onda spustio kraj tepiha, još jednom pogledao lijevo i desno, nogom malo utabao šareno tkanje, i – kao da se ništa nije dogodilo – spretno uskočio u kamion, zapalio cigaretu, pa kratko zapovijedio vozaču.
– Vozi!
I tako svaki dan, dvadeset godina.
Gizdavi je tepih, jasno, bubrio i bubrio, gradom se u neka doba počeo širiti i neobičan neki vonj, ali nitko nije obraćao pažnju. Sve je bilo divno dokle god je smeće bilo pod tepihom, čak i kad je malo zaudaralo: smeće je bilo pred nosom, ali ne i na oku.
Sve dok ovih dana smrad nije postao toliko nepodnošljiv, da su kmetovi konačno odlučili izaći na Sajmišnu cestu i zaustaviti kamione, a velmože na kraju morali obećati da će sagraditi pogon za kompostiranje smeća. Nije, naime, što hrvatsko smeće smrdi, već što ga se nakupilo toliko da prijeti – eksplozija.
Problem hrvatskih velmoža je, pak, što eksplozija među stanovnicima Zagreba prijeti prilično doslovno za jednu poučnu bajku: koncentracija metana na deponiju u Jakuševcu dosegla je, vele ekološki stručnjaci, gornju kritičnu točku, da prijeti baš prava pravcata eksplozija, s mrtvima i teško ranjenima.
A svaki put kad među osiromašenim i ojađenim pučanima zaprijeti eksplozija, velmože se – dakako – jako uznemire.
U cijeloj toj poučnoj bajci najdraži mi je stoga onaj dio kad hrvatski velmože obećavaju da će deponij u Jakuševcu biti proglašen područjem od posebne državne skrbi.
Kojekakvo smeće, naime, već je više od dvadeset godina pod posebnom državnom skrbi, ali sada će – pokaže li država dovoljno razumijevanja za zbrinjavanje sitnog i krupnog otpada – smeće prvi put i formalno biti pod zaštitom države. Deponij na Jakuševcu dobit će status neke nerazvijene županije ili kakve ličke vukojebine, i bit će to veličanstveni završetak poučne bajke o maloj kneževini na kraju svijeta i neobičnom običaju da se nagomilano smeće gura pod tepih, sve dok građani ne izađu na ulicu kako bi prisilili državu da se za smeće pobrine o trošku istih tih građana.
Država, naime, smrdi od glave – tako kaže stara narodna poslovica. A u glavnom nam se gradu nakupilo smeća više nego što može stati pod tepih.
Onda su hrvatski kmetovi odlučili izaći na ulice. Dosta je bilo, dosta su pred smećem što im je zasmrdilo metropolu držali zatvorene oči.
Od sad će pred smećem držati začepljen nos.
Slobodna Dalmacija, 27.08.2012.
Peščanik.net, 28.08.2012.
