Negdje tamo sredinom devedesetih, u vrijeme kad je za Spielbergov film „Schindlerova lista“ dobio “Oscara”, producent Branko Lustig dao je jednom hrvatskom listu dugi monografski intervju. Taj intervju završio je rečenicom koja mi se tada, pred dobrih petnaest godina, usjekla u pamćenje. Lustig je intervju završio rečenicom „ja sam sretan čovjek“.

Doista – Branko Lustig je čovjek koji je i tada, a i sada, imao razloga biti sretan. Izvukao se iz devetog kruga, preživio užas nacističke NDH, preživio Auschwitz, izišao iz logora s tetoviranim brojem na zapešću, a potom postao istaknuti socijalistički producent, vinuo se preko koprodukcija do Hollywooda gdje je ostvario karijeru uvaženog i vrsnog producenta. Iz čemera ustaškog Osijeka, vagona i barake došao je do Akademijina ćelavog kipića, do podija losangeleske Kodak arene, pa i – ako ćemo biti malograđanski materijalisti – do pristojnog imutka i kuće s bazenom. Lustig je doista imao razloga biti sretan čovjek.

Ali – kao i mnogi emigranti nošeni iracionalnim crvom, i Branko Lustig je želio doma. Pustio je i Kodak arenu i kuću s bazenom i vratio se u Zagreb, u Hrvatsku, da bi predavao studentima produkciju, vodio festival židovskog filma, da bi uživao u srednjoeuropskim jesenima i pomagao uzdizati domovinu. Vratio se Branko Lustig u Hrvatsku u ime fantazije o domovini i domu, da bi dočekao da mu se ta fantazija razbije treskom u lice.

Razbila mu se u lice prošlog tjedna, u sjevernoj Dalmaciji, gdje su ga zadarski maloljetni stjegonoše vojujućeg katoličanstva napali što prikazuje bezbožne filmove, da bi samo dva dana potom doživio da u Kninu djeca bojkotiraju projekciju filma o holokaustu, uz punu podršku ravnatelja vjeroučitelja, HDZ-ove gradonačelnice i mnogih roditelja. Tužno je bilo gledati tih dana Branka Lustiga.

Mučno je bilo vidjeti starog i entuzijastičnog čovjeka koji je ostavio hollywoode i vile da bi se vratio u domovinu, a sad je otkrio kako je ta domovina jedan veliki Vučjak gdje ga u provincijskom prašnjavom kinu dočekuje muk prazne sale i neprikrivena većinsko-katolička mržnja. Ponižen i popljuvan, Branko Lustig otkrio je mračno srce Hrvatske, i sad zdvaja, traži reakcije sviju, pa i reakcije vlasti.


Mladi talibani

Postoji tu, međutim, jedan problem. Naime, ta i ta gluha, odvratna „druga“ Hrvatska, Hrvatska u kojoj je klerikalizam oficijelna ideologija, u kojoj su ateisti otpadnici, a Lustig ponajprije Židov te samim tim sumnjiv, nije nastala jučer. Ta generacija mladih talibana koje oblikuje talibanski sustav nastajala je tijekom dugih i dugih godina, finim i sustavnim ideološkim pranjem koje je institucionalno (a zapravo antikršćansko) katoličanstvo pretvorilo u sekularnu ideologiju, a parafašistički revizionizam u historiografsko tumačenje u ime te i takve ideologije.

Branko Lustig se u Kninu i (u manjoj mjeri) Zadru suočio s posljedicama i refleksima ideološke rekonkviste protiv koje se trebalo boriti mnogo ranije, i mnogo glasnije. Branko Lustig – nažalost – nije to radio kad je mogao, i kad je neman bila mlada.

Pamtimo te devedesete. Pamtim nebrojene Lustigove intervjue, nebrojena otvorena pisma i javne istupe u kojima je tvrdio kako je laž da je Tuđman revizionist, u kojima je svijet uvjeravao da su neofašističke strasti u Hrvatskoj tek manguparija šačice marginalaca i nemaju veze s oficijelnom ideologijom vlasti.

Mogu razumjeti Lustigov poriv da brani Hrvatsku od optužbi za fašizam u ratu, u vrijeme kad je protiv nje bio usmjeren mnogo opipljiviji i novovjekiji fašizam – onaj Miloševića, Mladića, Šešelja. Ali – je li Branko Lustig trebao uzeti Orden kneza Trpimira od Franje Tuđmana, čovjeka koji je, kad je holokaust posrijedi, poslao toliko dvosmislenih poruka?

Je li trebao javno govoriti o predsjednikovoj tronutosti „Schindlerovom listom“, u času kad u Zagrebu postoji Merčepova lista? Je li kao predsjednik žirija u Puli trebao dati Zlatnu arenu Vrdoljakovoj „Dugoj mračnoj noći“, filmu u kojem se partizan i ustaša bratime, Židove ubijaju samo Nijemci, a Srbi su iz slavonske povijesti odsutni kao odstranjeni pincetom?


Duga mračna noć

Ista će ta „Duga mračna noć“ blagoslovljena Lustigovom arenom biti poškropljena desecima milijuna novca TV pretplate, desecima će se tjedana vući po televizijskim ekranima u nedjeljnom prime timeu. Iz te „Duge mračne noći“ učit će službeno tumačenje povijesti par generacija mladih. U Zadru i Kninu ti su mladi samo demonstrirali što su naučili.

Ništa od ovoga ne pišem iz zle namjere. Stvarno mi je žao Branka Lustiga, čovjeka koji je pustio bazene i Kaliforniju da bi obijao prašnjave budžake domovine, pa dočekao da ga ta domovina pljune u lice.

Ali, kad danas zaziva reakciju vlasti, Branko bi Lustig morao znati da su tu i takvu strašnu zemlju stvorili i njegovi prijatelji Franjo Tuđman i Antun Vrdoljak, i da su je stvarali svjesno i ciljano, upravo u vrijeme kad su se s njim rukovali, fotografirali i davali mu ordene.

Nakon dvadeset godina, posljedice su tu. A među one koji su to spoznali, od prošlog se tjedna ubraja i Branko Lustig.

 
Slobodna Dalmacija, 10.10.2012.

Peščanik.net, 11.10.2012.