U izdavačkom preduzeću Službeni glasnik, koje pripada DS-u kao državno preduzeće, dovoljan razlog da se ne izdaju dve izvrsne knjige poznatih stranih autora, bila je ideološka ocena odgovornog urednika. Iako je sa autorkom prevoda i recenzentom sklopljen ugovor o prevodu knjige Rene Pasea, Neoliberalna iluzija (René Passet, Illusion néoliberal), i knjige Paskala Bruknera, Beda prosperiteta (Pascal Bruckner, Misere de la prospérité), i prevod knjiga bio prihvaćen, a zatim urađene i sve druge radnje za štampanje, knjige nekoliko meseci nisu bile date u štampu. Niko u ovom preduzeću nije mogao da nam dâ odgovor šta se sa knjigama događa, dok nismo upitali odgovornog urednika za tu ediciju.

Iskren odgovor

Iznenadio me je iskren odgovor, jer na pitanje: da li nešto nije u redu sa prevodom, urednik je rekao, naprotiv, prevod je u redu; a onda me je još više iznenadilo priznanje da je odluku da se knjige ne izdaju doneo na osnovu konsultacije sa Boškom Mijatovićem. Kada se zna Mijatovićevo ideološko opredeljenje, moglo se predvideti da će savetovati glavnog urednika da ne izda knjige koje predstavljaju veoma oštru ali dokumentovanu kritiku (sa obiljem istraživačkih podataka) ideologije i prakse neoliberalizma. Pošto sam ja predložila da se te knjige prevedu i objave na srpskom, izdvojila sam ih kao najbolje napisane knjige o mainstream ideologiji takozvanog postmodernog društva, a pročitala sam mnogo knjiga posvećenih tom predmetu. Navedeni autori su veoma poznati i cenjeni istraživači modernog društva, koji ne predstavljaju uskogrude ekonomiste, već imaju i veliku moć teorijskog (a moglo bi se reći i filozofskog) rasuđivanja, na osnovu bogatog empirijskog materijala koji u knjigama navode (bilo iz vlastitih saznanja ili iz brojnih drugih istraživanja). Svaki bi izdavač bio zadovoljan što je baš on imao priliku da izda takve knjige u veoma dobrom prevodu sa francuskog jezika i da ih prvi ponudi čitaocima našeg područja (knjige su izdate skorašnjeg datuma).

Iako u ovom našem „postoktobarskom društvu” ima mnogo ostataka nasleđenog autoritarnog sistema, nisam verovala da će doći ponovo i do uvođenja ideološke cenzure u izdavaštvu (što se već događa u medijima) i da će izdavačke kuće, kao nekada, ne tako davno, zabranjivati knjige koje predstavljaju zasnovanu kritiku vladajuće ideologije (a da je neoliberalizam postao i kod nas vladajuća ideologija mogu se navesti brojni drugi slučajevi, iako posleoktobarski trend u Srbiji slovi kao „demokratska tranzicija”).

Ne znam da li je to slučaj i sa nekim drugim izdavačkim preduzećem, ali iz svoga iskustva kao pisca, doživela sam samo jednom da mi knjiga bude zabranjena, ali davne 1973. godine, zbog kritike takozvanog komunističkog društva bivše Jugoslavije. Iako sam dosta knjiga od tada napisala, one su u raznim izdavačkim kućama bez problema izdate, a u toj neideološkoj zagriženosti naročito se isticalo preduzeće Filip Višnjić.

Napominjem onima koji se toga ne sećaju, da je Jugoslavija bila jedina od zemalja „realnog socijalizma”, koja nije imala zvanično instituciju cenzure. Ali je zato praktikovana samocenzura koju su zavodili urednici, a koja preti da se i danas praktikuje, ukoliko se javno ne ukaže na takve pojave, budući da se demokratija ne može osvajati takvim postupcima, kojima se samovoljno lišavaju čitaoci da se upoznaju sa značajnom literaturom, pogotovo ako im se takva literatura nudi na sopstvenom jeziku.

Prave vrednosti

A da u izdavaštvu ima još dosta loših primera, pored ovakve ideološke cenzure, pokazuje gomila knjiga koje se izdaju bez ikakve ocene njihove vrednosti, a koje se otkupljuju parama iz državnog budžeta i šalju javnim bibliotekama. Ko predlaže takve knjige za štampanje, a neke od njih dobijaju i nagrade? Dakle, s jedne strane, neodgovorno se gubi svaka kontrola vrednosti, što bi trebalo da bude jedino dozvoljeno merilo šta izdavaštvo može da pruži javnosti, a sa druge strane, na mala vrata (plašim se da se širom ne otvore) uvodi se cenzura renomiranih knjiga i uskraćuje pravo čitaocima da se iz takvih izvora obaveštavaju o onome što se oko nas i kod nas događa. Ima li pravo izdavač da knjige ovakve naučne vrednosti stavlja u deponiju i sklanja od javnosti, samo zato što to ne odgovara ideološkoj orijentaciji onoga ko vrši procenu – šta može a šta ne može da se izda? Zar se na ovaj način – a posebno kada je o kritici neoliberalizma reč, ne zatiru tragovi pošasti koje je upravo takva ideologija proizvela u vidu globalne krize, što su čak i neki liberalniji zapadni državnici doveli u vezu? Treba li to da bude skriveno od očiju naše javnosti? Na poslednjem zasedanju vodećih država u Davosu, o tome je bilo izneto mnogo podataka i kritike, koja je mnogo argumentovanije predstavljena u ovim zabranjenim knjigama.

Ovaj gest Službenog glasnika kao izdavača (ne znam da li je sa tim upoznat direktor), koji je u rukama Demokratske stranke, utoliko je više za osudu, jer će jačati nezadovoljstvo prema toj stranci i koaliciji DS-a, kojima se sve više pripisuje da čine suprotno od onoga što bi trebalo da spreče propadanje društva i pogoršanje reputacije demokratske tranzicije. Treba osuditi negovanje ovakvog nekritičkog odnosa prema analizama savremenog „postmodernog društva”, makar ako se radi o pojedinačnim slučajevima, jer nekritički odnos oficijelnih institucija pothranjuje poltronstvo, ali i nezadovoljstvo građana u Srbiji; za razliku od sve masovnijih protesta u zapadnim i istočnim zemljama i pobunom u Njujorku (koja se proširila na sve države Amerike) sa parolom Okupirajmo Volstrit.

Autori pomenutih „zabranjenih knjiga” otvaraju čitaocima oči da vide ko im uništava živote, ali to novoustanovljeni cenzori u Srbiji ne žele da dozvole. A u socijalnom i političkom mraku najlakše nekažnjeno prolaze brojne malverzacije, što onda uslovljava pogrešne izbore ili potpunu pasivizaciju apatičnog stanovništva.

Nismo cenzuru mogli trpeti ni u takozvanom komunizmu bivše Jugoslavije, pa verujem da će takvi postupci izazvati otpore protiv ideološkog zaluđivanja građana, da bismo pokazali da i mi umemo da razlikujemo „normalno društvo” od hipokrizije i lažne modernosti oličene u neoliberalizmu.

Republika 520-521, mart 2012.

Peščanik.net, 08.03.2012.