Idiotizam ljudskih prava

Memorijalno predavanje Žarka Puhovskog „Idiotizam ljudskih prava“ posvećeno Vojinu Dimitrijeviću, u organizaciji Beogradskog centra za ljudska prava, održano 2. oktobra 2020. na Zoom platformi.

Zahvaljujem na pozivu; naravno za mene je i čast i veselje govoriti na ovakvome „mjestu“ i u ovakvome povodu. Počet ću tako da pokušam, s jedne strane, opravdati pomalo bizarni naslov predavanja, a, s druge strane, igrom slučaja, gotovo elegantno to mogu povezati sa kontaktom koji sam imao s profesorom Vojinom Dimitrijevićem, kojemu je posvećeno ovo predavanje, kao i serija ranijih.

Sve počinje, za mene barem, u proljeće 1988. godine, u vrijeme kad se u Jugoslaviji osjeća da se nešto događa, ali se još uvijek ne zna točno što. Nakon jedne od brojnih, tada jako popularnih beogradskih javnih tribina, sjedio sam u kavani s profesorom Dimitrijevićem. U jednom trenutku on me je nagovarao, da se pridružim Komisiji za ljudska prava koju je tada organizirao Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije – u kojoj je on bio zapravo duša projekta. Ja sam na način koji je bio tipičan za tadašnje disidente, dosta oštro rekao: „Pa nećemo im valjda i na taj način pomagati da se izvuku od odgovornosti?“ Još oštrije, Vojin Dimitrijević je meni odgovorio rekavši: „Znači, Vama ipak nije stalo prvenstveno do ljudskih prava, nego do nekih drugih stvari?“, a moj odgovor, kojim je taj razgovor prestao, bio je otprilike: ako se bavim ljudskim pravima, ne moram biti idiot ljudskih prava.

Otprilike 20 godina kasnije, profesor Dimitrijević i ja smo vodili jedan doktorantski seminar u Frankfurtu na Odri, posvećen ljudskim pravima u postkomunizmu, i nakon naših izlaganja u raspravi se javio jedan pravi njemački ljevičarski tvrdolinijaš, kakvih samo u Njemačkoj ima, koji je ustvrdio da su aktivisti za ljudska prava bili zapravo agenti imperijalizma u rušenju svjetskog socijalizma, i da su oduzeli radnim ljudima njihova temeljna socijalna prava. Ja sam mu na to rekao: „Vi ne shvaćate da oni koji se bave ljudskim pravima imaju pred očima samo ljudska prava i oni su doista nužno idioti u svim drugim aspektima, pa i u političkom pogledu“. Na večer, kad smo išli u hotel, profesor Dimitrijević je na svoj uobičajeni, pristojan način rekao: „Eto, vidiš, iskustvo uči“. I mene je iskustvo doista podučilo o tom ključnom problemu: aktivisti/ce koji/e se bave ljudskim pravima nastoje, kada su toj temi doista posvećeni, suziti svoju koncentraciju na samu temu i prihvatiti kao cijenu svojeg aktivizma i to da oštećuju, pa i ruše – ili sudjeluju u rušenju – političkih opcija ili poredaka koji im inače mogu biti simpatični – u ime onoga što je bitno, a to su ljudska prava.

To se povezuje sa radikalizmom koji je odavno moguće naći u moralnoj i pravnoj tradiciji. Uobičajeno ga se formulira kao fiat iustitia et pereat mundus. Na to se pojavljuje jednostavni, pragmatički odgovor: što će ikomu pravda ako je propao svijet? Od Hadrijana VI., koji navodno prvi formulira ovu rečenicu, do Kanta, Heinricha von Kleista i revolucionara 20. stoljeća ona je uvijek značila pripravnost na to da se ide va banque, da se ide do kraja, ma kakva bila cijena toga djelovanja. Da se, dakle, ljudska prava koriste u onom smislu u kojemu izvorni grčki termin idiotes označava ljude koji su izvan zajednice, koji ne dijele vrijednosti zajednice. Svi mi koji smo imali iskustvo aktivist(ic)a za ljudska prava, znamo da nas se je nerijetko upravo tako tretiralo u našim zajednicama – kao ljude koji u te zajednice ne pripadaju, koji su strana tijela u svakom pogledu, dakle koji su doista politički idiotes u odnosu na ovu ili onu nacionalnu, državnu, vjersku ili na treći način određenu zajednicu. Kao ljude koji imaju, dakle, apartnu poziciju – da su im ljudska prava važnija od političkog horizonta, i da će stoga štititi i one koji im se ni na koji način ne sviđaju, pa i one koji ih ugrožavaju.

Mala fusnota: prije otprilike 15 godina sam kao predsjednik Helsinškog odbora doživio da me nazove moja brižna majka, koja je, koliko god bila stara, uvijek pažljivo pratila medije. Kaže: „Zaboga, što radiš?“ Velim: „Što je bilo?“ Jedan je poznati hrvatski ratni zločinac toga je dana bio izašao iz zatvora, i na pitanje novinara – jer su hrvatske ratne zločince doživljavali, naravno, ne samo kao zločince nego, barem toliko, i kao junake – kakav je njegov osjećaj kad izlazi iz zatvora rekao: „Ja sam, naravno, sretan, i želim zahvaliti dragom Bogu, svojoj obitelji i profesoru Žarku Puhovskom“. Naravno da je to izazvalo kod moje majke i mnogih drugih ljudi na ljevici skandal. Taj čovjek je imao tešku upalu pluća i nisu mu dopustili da dođe liječnik do njega, a ja sam, naravno, intervenirao zato da mu se omogući liječnička pomoć, i on je imao potrebu da zahvali za to. I, uz put da kažem, po mojem iskustvu, samo su se pravi kriminalci zahvaljivali na pomoći u ovakvim situacijama, svi drugi su smatrali da i tako imaju pravo, i da se ne trebaju posebno zahvaljivati ako im netko pomogne, dok su kriminalci imali onaj tip morala koji traži zahvalu, pogotovo onima s druge strane.

Drugim riječima, kao aktivist/ica za ljudska prava dužni činiti stvari koje vam se ne sviđaju, a kao osnovu djelovanja ćete prihvatiti jednu jednostavnu rečenicu, s kojom sve počinje i završava. Ta rečenica glasi: „Ljudi imaju prava“. Ljudi imaju prava zato što su ljudi, ne zato što su dobri ljudi, što su simpatični ljudi, što su ispravni ljudi, nego zato što su ljudi, kakvi god bili da bili, a to je nešto što nije tako lako progutati bez ikakvih „ako“, „ali“, „međutim“ i slično. Taj načelni stav da ljudi imaju prava kakvi god bili, znači da se doista družite sa velikim brojem neobičnih ljudi. Ja sam jedne besane noći uspio doći do toga da sam se zadnjih 30-ak godina, što prije, naravno, nikako ne bih bio očekivao, na razne načine družio sa preko 50 nedvojbenih ratnih zločinaca. Jer, naravno, kad tražite za nekoga ljudska prava, ne okrećete se dragim i dobrim ljudima iz susjedstva ili onima s kojima biste išli na kavu, nego onima koji odlučuju o životu i smrti, a to su veoma često upravo ljudi koji će se pokazati, ili su se već pokazali, kao ratni zločinci.

Ostavimo li za sada aktivizam po strani, kad kažemo, dakle, da čovjek ima prava, načelno, filozofijski, teorijski tražimo samo jednu jednostavnu stvar: da čovjek jest, da postoji. Činjenica da čovjek postoji znači da ima prava, da je već konzumirao svoje (ne tek kronologijski) prvo pravo, pravo na život, te odatle slijedi čitav niz prava. Tu je, međutim, važno dodati jednu ozbiljnu napomenu. Veoma često govorimo kako se aktivisti/ce bave ljudskim pravima, da štite ljudska prava i tako dalje. No, to je zapravo netočno – u zbilji ne mogu štititi ljudska prava; uvijek i jedino mogu štititi jedno pravo protiv svih drugih. Mogu se, dakako, teorijski baviti ljudskim pravima (u pluralu), ali kao aktivist/ica uvijek imam pred sobom jedno pravo – koje sam iz različitih moralnih ili dugih razloga izabrao kao u danoj situaciji, u danom konkretnom slučaju, ključno (tj. posebice ugroženo) u odnosu na druga prava. Branim, primjerice, pravo javnosti da zna u odnosu na pravo na privatnost, pravo na jednakost naspram prava na slobodu, pravo na slobodu govora protiv prava na vjersku slobodu – ili obrnuto. Jer, ljudska su prava nužno i permanentno u sukobu, ona ne funkcioniraju po modelu Lego kocaka koje se slažu jedno na drugu, kako si to diplomati u Ujedinjenim nacijama najčešće zamišljaju.

Ljudska su prava u sukobu s drugim ljudskim pravima prije svega zato što se bave sukobnim područjem, bave se, naime, društvom. Društvo pak počiva na sukobu, bit društva jest sukob. Naša riječ, hrvatska ili srpska, kako god hoćete, „su-kob“, to odlično pokazuje, bolje nego latinizam konflikt. Su-kob, označava one koji dijele kob, sudbinu. Mi smo u sukobu, ne zato što smo zli, zločesti, svadljivi i tako dalje, nego zato što živimo u društvu, a osobina društva jest oskudica, čak i u slučaju najbogatijih društava. Oskudica prvih mjesta, primjerice, svugdje je podjednako na djelu. Jednostavni primjer: ako kažem: „Ja sam ateist“, tko god kaže za mnom: „Ja sam ateist“ podržao me je, jer je to teorijska pozicija. Ako kažem: „Kandidiram se za predsjednika“, tko god ponovi rečenicu za mnom ne samo da me nije podržao, nego se je kandidirao protiv mene, jer predsjednik može biti samo jedan, a čak i u ovim našim postkomunističkim zajednicama ima više ateista. Taj sukob koji proizlazi iz biti društva reflektira se na nužnu sukobnost ljudskih prava, jer bitni smisao ljudskih prava jest da, u situaciji stalnoga sukoba, zaštite barem zadanu osnovu, dakle egzistenciju pojedinaca koji su u sukobu; da sukob ne bude doveden do toga da jedna od strana, jedan od ljudi, u sukobu bude naprosto uništen.

S druge strane, kad kažemo „ljudska prava“, čini se, ili se dugo činilo, nedvojbeno jasnim tko su to ljudi. Danas to postaje manje jasnim. Navest ću, kao ilustraciju samo neka imena: Kevin Warwick, Jessi Sullivan, Jerry Jalava i prije svega Zoe Quin, aktivisti/ce onoga što danas nazivamo kiborgizacijom ljudi. Zoe Quin je, primjerice, prije svega poznata po tomu da je videogejmerica koja si je ugradila do sada već barem tri umjetna elementa, čipove i jedan umjetni prst, koja za sebe kaže: „Ja sam žena-tehnika i tehnika-žena“. Pitanje je kad to što nastaje prestaje biti ljudskim bićem, što je s ljudskim mozgom, kako se u neuroznanosti ponašanja mogu nadzirati… U svakome slučaju, u dogledno vrijeme ćemo morati odgovarati i na  pitanje o tomu tko su ljudi, što će za buduće generacije vjerojatno biti ozbiljna tema za razmišljanje. Za nas kojima se još uvijek čini dosta jasnim tko su ljudi, problem se pojavljuje tako da iz činjenice da ljudi nužno dospijevaju u sukob nastojimo pokazati kako je moguće te sukobe ustrojiti na način na koji strane u sukobu, ponavljam, neće barem biti dovedene preko ruba egzistencije.

Polazimo pritom zapravo od liberalne koncepcije suverenosti individue, od toga da je svatko suveren u odabiru vrijednosti, ideala i načina realizacije tih ideala koje slijedi, uz neke uvjete – no harm ili nešto slično, uglavnom: ne štetiti ostalima. Odatle, iz suverenosti pojedine osobe, govorimo izvorno o individualnim ili pojedinačnim ljudskim pravima, pri čemu ona nikada nisu samo pojedinačna, nego se uvijek odnose i na zajednicu, jer se uvijek radi o pojedincu u zajednici, ni o kakvome Robinsonu. Dakle, o pojedincu koji se u odnosu na zajednicu pojavljuje kao subjekt-objekt sukobnih odnosa.

Preskačući neke posredovne elemente zbog nedostatka vremena logično se dospijeva do temeljnoga paradoksa modernih, razvijenih (takozvanih ili doista) demokratski ustrojenih zajednica. U njima, u demokratskim zajednicama, paradoksalna je situacija sljedeća: temeljni kršitelj ljudskih prava jest država, kao aparat održavanja društvene danosti, no ta prava ne može efikasno štititi nitko drugi do država. Ona, u kategorijama pozitivnog prava, određuje koja su prava na djelu u nekome društvu i raspolaže organima za zaštitu tih prava. A taj represivni aparat istovremeno, veoma često masivno, ali uvijek barem pojedinačno, oštećuje ta ista ljudska prava. Naravno, država uobičajeno funkcionira tako što oštećuje ljudska prava (u idealnome slučaju na osnovi unaprijed poznatih poopćivih načela). Prije dvadesetak godina sam držao predavanje o profesionalnoj etici jednoj skupini sutkinja i sudaca u Hrvatskoj. Moja prva rečenica je bila: „Vaša se profesija bavi time da oštećujete ljudska prava na osnovi pravednosti“. Oni su bili, ne baš iznenađujuće, izrazito ljuti/e, napali su me i nakon prve rečenice nisam dalje ni došao u svom predavanju‚ jer je čitavih 45 minuta prošlo u raspravi o toj prvoj rečenici. Međutim, o tomu je zapravo riječ. Onaj tko ne shvaća da je svatko oštećen u ljudskim pravima kada npr. ide u zatvor, ma koliko opravdana zatvorska kazna bila, ne komunicira s konceptom ljudskih prava, a to je kod sutkinja i sudaca, na žalost, nerijetko slučaj.

S druge strane, problem koji sam često imao s kolegama koji se teorijski i praktički bave pravom jest u tomu što smatram da su ljudska prava prije svega moralno, pa tek onda pravno, političko, socijalno pitanje – ne smatrajući sve ove ostale razine manje važnima, ali ipak: onima koje dolaze poslije moralne razine. To je moguće polazeći pritom od klasične formule koja glasi: pravo je minimum morala. Na užas mnogih mojih koleg(ic)a barem u Hrvatskoj – vjerojatno ni u Srbiji ne bi bilo puno drukčije – interpretirao sam to tako da svaki moralni sud može suditi o svakom pravosudnom tijelu, a nijedno pravosudno tijelo ne može suditi ni o jednom moralnom sudu. Vjerujem da baš na tomu – i tradicijski – počivaju ljudska prava.

Naravno, desetljećima nastojimo uvesti u zakon, pozitivno normirati, što je moguće veći broj ljudskih prava, po cijenu kategorijalne zbrke koja katkada nastaje, ali, u osnovi, ljudska prava počivaju na nečemu što zovemo moralnom evidencijom. Ukoliko imamo moralnu evidenciju stvari su relativno jasne, ali ono što je problem s moralnom evidencijom jest činjenica da se ona razlikuje od čovjeka do čovjeka i od generacije do generacije. Čitav niz pojava, postupaka koje smo prije stotinjak godina smatrali normalnima, danas su zabranjene, i obrnuto, i to je nešto što pokazuje da se moral s vremenom mijenja. Veliki su pisci išli u zatvor kao homoseksualci, a danas su gradonačelnici barem tri od desetak najvećih evropskih gradova prononsirani homoseksualci. To jest značajan obrat koji pokazuje da moral nije tako čvrsto uporište kako se katkada čini, ali on ima veliku prednost: prebiva, naime, izvan državnoga i svakog drugog političkog (pa i pravnog) modela djelovanja, te omogućuje da se (moralno) sudi i o pravnim ili političkim događajima. Dakle ljudska se prava, bilo po modelu prirodnoga prava, ili po modelu neke autorski konkretizirane konstrukcije, izvode iz stanovitog seta vrijednosti, pa se na osnovi toga dalje razvijaju.

Veoma se često čuje u naše vrijeme, u takozvanome postmodernom svijetu, da ne postoje univerzalni standardi istine i moralnosti, a da to onda znači da je i teško tvrditi da postoje opća ljudska prava koja bi važila mimo kultura, mimo tradicija; o tomu je veoma živahna diskusija na djelu posljednjih tridesetak godina. Alisdaire MacIntyre, dobro poznati filozof, je prije dvadesetak godina jednostavno rekao: ljudska prava su fikcija. I to je sigurno istina. Odgovor je po mojem sudu lako naći, barem formulatorno, u glasovitoj Marxovoj rečenici (postavljenoj u drugome kontekstu, doduše): „To jest fikcija, ali korisna fikcija“.

Ako su ljudska prava fikcija, jasno je da nemamo pouzdano, sustavno uporište u njihovu zastupanju. Naprosto, imamo „osjećaj“ da su neke stvari pogrešne, da su neke stvari nepravilne – i na to reagiramo. Obično se uzima, recimo, teror kao klasičan primjer povoda za osudu, ali ni to nije dovoljno za široku zajedničku osnovu, jer postoji, primjerice, australski profesor prava, Mirko Bagaric – ne veseli me što je, izgleda, hrvatskoga podrijetla – koji je prije dvadesetak godina, s Julie Clarke, pokrenuo veliku akciju skupljanja potpore za promjenu propisa u svjetskim zakonodavstvima koji načelno zabranjuju mučenje, tvrdeći da postoji niz situacija u kojima je mučenje koje bi državni organi provodili moralno opravdano. Kada se spomene opasnost od terorizma, recimo: mogućnost da teroristi imaju atomsku bombu i tomu slično, svima se odjednom čini da, možda, kao i u brojnim američkim filmovima i serijama, nije najgora ideja koja nam može pasti na pamet tu i tamo fizički „pritisnuti“ osumnjičenu osobu da oda lokaciju gdje je bomba skrivena.

To je problem s kojim se u raspravi susrećemo, a koji počiva na tomu da su se naprosto oljuštile oplate klasičnih velikih koncepata, i da je doista u postmodernoj situaciji prihvaćena verzija relativizma u kojoj je doista moguće, s formalno istoga polazišta, zastupati različite, posve suprotstavljene stavove, pa, na primjer, i to da mučenje ne mora biti uvijek nedopustiva praksa, upravo u ime obrane ljudskih prava (onih koji bi nekim terorističkim aktom bili egzistencijski ugroženi). Postoje situacije u kojima, sučeljeni, recimo, s iskustvom nacizma, ali i drugih režima koji su različite vrste tortura provodili na veliko (utemeljeni svjetonazorski i na desnici i na ljevici, do II. svjetskog rata, ali i posle njega, bivamo prožeti osjećajem evidencije koja nam kaže da to jest pogrešno. To da se ljude muči, bilo u Auschwitzu ili negdje u Gulagu, ili na američko-kubanskom teritoriju u Gvantanamu, čini se gotovo samorazumljivo neprihvatljivim. No, kada se, uglavnom u novije doba eksplicitno, pojavljuje obrambena  racionalnost tipa: „Znate, ali to štiti živote mnogih drugih“, problem se zapliće u doista dalekim konsekvencijama.

Tomu nasuprot može pomoći uvodno spomenuti idiotizam ljudskih prava, koji će reći: vjerujem, smatram, tvrdim da su prava, ljudska prava, elementarna prava, pravo na život, pravo na to da ne bude torture iznad svih drugih konsideracija, ma koja bila cijena. Bez toga imamo neku vrst relativiranja ljudskih prava, a s time, naravno, nećemo za njih puno učiniti. Možemo, naravno, razlikovati normativni, činjenični i praktični, ili praktičko-politički aspekt ljudskih prava, možemo razmatrati pitanja o tomu za koga radi neka ljudskopravaška aktivnost, kako se to često puta kaže, ali i dalje se čini bitnim ostati na tomu da ljudska prava predstavljaju zapravo egzistencijsku činjenicu, dakle, činjenicu koja je vezana uz opstanak ljudi bez kojih oni naprosto, ne mogu egzistirati.

Formulacije iz Deklaracije OUN o ljudskim pravima iz 1948, sa svim ograničenjima, dovode nas upravo do ove točke o kojoj treba raspravljati danas ako želimo ići dalje s konceptima ljudskih prava. Na samom početku te deklaracije govori se, gotovo samorazumljivo, o pravu na život i dostojanstvo. Ta dva prava se stalno iznova pojavljuju u nizu dokumenata, no, izgleda, bez svijesti da su i oni u sukobu. Dostojanstvo je nešto što po sebi izaziva posebno oštar sukob, jer je s jedne strane subjektivno određeno, a s druge strane dovodi do radikalizama (odnosno: herojskoga ekskluzivizma) koji je iz domaće tradicije vezan naročito uz 27. mart/ožujak 1941. godine, uz legendarnu parolu: „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!“. A nikome da padne na pamet moje pravo da kažem: „Oprostite molim, ali radije bih još malo poživio kao rob nego otišao u grob“. To bi se smatralo jadnim, bijednim, kukavnim, neljudskim, jer se junaštvo u toj (hajdučkoj, itd.) tradiciji smatra neprijeporno nadređenim temeljnome ljudskom pravu na život. Dakle, život se smatra atributom koji se pridaje uz neku vrijednost. Dajem život za nešto, jer je to važnije od života. U novije vrijeme se to naglašeno pojavljivalo u konceptu patriotizma; pokojni je predsjednik Tuđman ponavljao glasovitu parolu „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, koje se on sam baš nije naročito držao, ali je bila efektna kao patriotska parola. Ta se formula nastavlja na glasovitu amerikansku patriotsku formulu „My country, right or wrong“ – bila u pravu ili u krivu, to je moja domovina. Dakle, moja je domovina, kako bi rekao Nietzsche, „Jenseits von Gut und Böse“ – s onu stranu dobra i zla.

Ako moja domovina nadilazi pitanje o istini i neistini, ona je fundamentalna (zapravo: egzistencijalna) činjenica iznad svakog znanja, jer je činjenica osjećaja. I kad se tako postavljaju stvari, onda se gubi ljudski život kao pitanje egzistencije, kao pitanje subjekta. Ljudski život postaje naprosto nešto što se „polaže“ za višu svrhu – uobičajena je formula u tom kontekstu: „položio je život za domovinu“, ili za vjeru… Život se polaže kao ugovori u zemljišnim knjigama, e da bi se ojačala pozicija domovine. Ljudska prava, dakle, kada ih ozbiljno shvaćamo, daju nam jasan argument za izdaju. Oni koji doista doživljavaju ljudska prava kao najvišu odrednicu svojega javnog djelovanja nužno su izdajice svoje domovine pa za njih važi, da citiram tekst iz himne nekadašnje države: „proklet bio izdajica svoje domovine“. Naravno, u pravome epskom smislu, oni su doista prokleti, i njih se proklinje, dnevno, ne više u himni nego u medijima i ne više s obzirom na Jugoslaviju nego s obzirom na nove države, ali to je zato što je njima, ili nama (zemljopisni) obzor drukčiji.

Politički je obzor drukčiji utoliko ukoliko se postjugoslavenska politička egzistencija pokazuje principijelno demokratskom. Pa se, s obzirom na zajedničko nedemokratsko (a, svakako, iliberalno) političko nasljeđe pripovijest o demokraciji politički reciklira tako da se u pravilu  ne uzima u obzir unutrašnja veza između liberalnih temeljnih prava i demokracije (najjasnije se to vidi u postupanju s manjinama različitih konstitucijskih modusa). Ishod je ono što se je posljednjih godina na čudan način uvriježilo kao formula: tzv. iliberalna demokracija.

Demokracija, međutim, po sebi nije liberalna. Liberalna demokracija je tek interpretacijski dodatak uz izvorno shvaćenu demokraciju; to je tema koja se zadnjih godina u javnosti obnavlja. U osnovi se hoće reći: na djelu je demokracija koja se svodi na Tocquevilleovu formulu tiranije većine, ili, drukčije formulirano, na glasovito košarkaško pitanje: smije li većina u nekoj zajednici demokratski odlučiti da u njoj nitko ne smije biti viši od dva metra? Budući da je većina svugdje niža od dva metra, lako je moguće da bi to bilo prihvaćeno, posebice uz neku vrst humanitarnog dodatka da će oni koji su viši od dva metra biti skraćeni odozdo, a ne odozgo, tako da ipak još mogu preživjeti, pa makar i šepali. Ali, na pitanje je li to demokratska odluka, odgovor glasi: da, to jest demokratska odluka. To, dakako, nije liberalno-demokratska odluka, odluka koja štuje prava pojedinaca ili manjinskih skupina, no ne protuslovi izvornim demokratskim načelima. Jer, demokratska je svaka ona odluka koju je donijela većina prema korektno ustanovljenim pravilima na osnovi kojih je ta većina uspostavljena.

Liberalna demokracija je uvela bitnu intervenciju pojedinačnih prava u osnove demokracije, te se ljudska prava pojavljuju ne samo kao dio apstraktne, nego i konkretne političke djelatnosti. To je u takozvanim normalnim prilikama, da kažem na kraju i to, relativno lako zastupati. Kada se nađemo u posebno teškim situacijama, kao što je bila pandemija prošlih mjeseci, i još uvijek, onda će se, pored svega ostaloga, pokazati da je upravo nevjerojatna lakoća s kojom su stotine milijuna ljudi u svijetu, pa i u državama s razvijenom demokratskom tradicijom, pristale na oduzimanje temeljnih ljudskih prava. U mnogima od tih država, pod veoma sumnjivim procedurama – svega nekoliko država, na primjer Španjolska, je provelo doista korektnu proceduru redukcije ljudskih prava. Temeljna je, naime, odrednica liberalno-demokratski prihvatljivoga izvanrednog stanja u tomu da je unaprijed određen rok trajanja takva stanja, koji se može produživati, ali ga ne može produživati izvršno tijelo u tom izvanrednom stanju, nego neko drugo tijelo (parlament u načelu), koje je u poziciji kontrole.

U Hrvatskoj se je, eto, dogodilo da su građanima pukim telefonskim pozivom, čak i bez administrativnog dokumenta na koji bi se mogli žaliti, nametali takozvanu samoizolaciju (što je, uz put, glup termin, jer se radi o prisilnoj izolaciji; samoizolacija je na djelu kada se muž i žena posvađaju, pa jedno od njih zatvori vrata u svojoj sobi). Po prvi puta nakon Golog otoka dogodilo se je da se u Hrvatskoj mogla nekome službeno oduzeti sloboda bez ikakva dokumenta (doduše, ovdje je bila riječ „samo“ o kućnome pritvoru, no to je neprijeporno oduzimanje jednoga od temeljnih ljudskih prava). I, zapravo, gotovo se nitko nije bunio.

To se je događalo i u drugim državama. Neke su od njih, poput Švedske, odlučile zajednicu tumačiti kao organizam koji se mora (u političkoj interpretaciji čak: treba) riješiti nekih svojih dijelova ili organa da bi ostatak preživio. Odlučili su da treba pristati na to da umre stanovit postotak starijega stanovništva kako bi ostali mogli normalno živjeti. Druge su države, opet, prihvatile to da će značajan dio stanovništva biti natjeran na nelagodu nenormalnog života, da bi se sačuvali životi starih, ali nigdje se o tomu nije raspravljalo, a kamoli odlučivalo na referendumu ili u parlamentu, nego su to bile odluke izvršnih tijela, tu i tamo parlamenata (običnom većinom u pravilu). U pozadini je, naravno, bio strah koji, znano je, tuče svaku racionalnost (pa i onu ljudskih prava).

Strah za život pokazao je da smo se našli na jednoj vrsti tržnice ljudskih prava: rutinski smo razmjenjivali jedna prava za druga i ocijenilo se da su prava na život i zdravlje ona koja tuku sva ostala prava, barem za jedno vrijeme. Koliko će to dugo trajati je, naravno, teško reći, ali opet se vraćamo, doista po posljednji puta, na koncept idiotizma ljudskih prava; na to da netko može jednostavno reći: „Smatram da su temeljna ljudska prava važnija od svega, pa i od diktature liječnika ili polit-liječnika“. Uz to, sada se je koncept „neka bude pravde pa makar i svijet propao“ pokazao manje apstraktnim nego ranije, zato što je jedan svijet već propao. Svijet o kojem smo uglavnom govorili je očito već propao. Ne znamo kakav će svijet nastati, pa je onda idiotizam ljudskih prava postao nešto što se može razvodniti čak i u novinske članke, što nije naročito veselo, ali pokazuje obrise onoga što se danas frazealno zove nova normalnost, pa i na području ljudskih prava.

Hvala!

Beogradski centar za ljudska prava, 06.10.2020.

Peščanik.net, 03.10.2020.

Srodni linkovi:

Dragan Markovina – Tuđmanov duh na Pantovčaku

Zoran Pusić – Puhovski i ništarije

Intervju sa Žarkom Puhovskim na N1