Umro je Igor Mandić, jedan od trojice najvećih polemičara koje smo imali i koji se generacijski smjestio između ostale dvojice, Krleže i Ivančića. Pisao je o svemu i svačemu, često namjerno provocirao sredinu i većinsko mišljenje, u svim životnim i povijesnim razdobljima. Pa je tako bio prvi koji je doveo u pitanje samog Krležu, s knjigom ‘Zbogom dragi Krleža’, ali i prvi koji je otišao u Beograd na sajam knjiga i osvanuo na naslovnici NIN-a, i to upravo 1999., braneći taj svoj čin na svim dostupnim mu platformama. Bio je tvrdoglavi Dalmatinac, rođenjem Šibenčanin, odgojem i mladošću Splićanin, životnim odabirom Zagrepčanin i simbol Vjesnika, uvijek pun grandece, ali i lude zaigranosti i duha koji ga nikad nije napustio. Uz svu tugu koju mu je život donio, trudio se zabavljati i sebe i druge kad god je mogao. Iza njega je ostalo more knjiga, čitava biblioteka iz raznih razdoblja i različitih žanrova, od polemičkih ‘Policajaca duha’, preko već spomenute knjige o Krleži, kritičarskih eseja, kultne ‘Mitologije svakidašnjeg života’, do sjajnih knjiga kolumni ‘Bijela vrana’ i ‘Za našu stvar’ u kojima se lucidno, ali bespoštedno obračunao s nacionalizmom devedesetih. Na koncu je, kad je malo tko to očekivao, progonjen vjerovatno potrebom da se suoči s gubitkom kćeri, napisao nekoliko autobiografskih knjiga, od kojih su ’Sebi pod kožu’ i ‘Predsmrtni dnevnik’ postali apsolutni hitovi. Bio je simbol Vjesnika u srijedu i samog Vjesnika, pisao je i u Erotici, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novostima, NIN-u i konačno u dva navrata te do kraja u Jutarnjem listu i manje-više gdje god mu se pružila prilika. Pionirski je uveo Barthesove mitologije u naš javni prostor, ali i fenomenološko pisanje o erotici i seksualnosti. Također je prvi pisao o žanru kriminalističkog romana i rado sudjelovao na svim javnim tribinama i polemičkim emisijama u medijima. I u svakoj od tih tema, a to su bile sve teme vezane uz društvo, kulturu, politiku i čovjeka, bio je na svom terenu, a koliko je u svemu briljirao, dovoljno je pogledati par polemičkih Emisija opće prakse na HRT-u, čiju zanimljivost Peti dan koji je došao nakon nje nikad nije uspio dosegnuti. Umnogome zahvaljujući Igoru Mandiću. Čitav život je bio u opoziciji i ne bi bilo pretjerano reći da je uz feralovce bio praktično jedini javni intelektualac koji se dosljedno zalagao za slobodu govora i misli, jednako u socijalističkom razdoblju, kao i nacionalističkom koje ga je naslijedilo, nikada ne popustivši zovu kolektiviteta bilo koje vrste. Pojednostavljeno govoreći, bio je netko tko je ideji zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora i onoj antifašizma ostao vjeran čitav život, dok je sve drugo dovodio u pitanje. To ga je, naravno koštalo i u jednom i u drugom periodu, zbog čega mu je godinama i u socijalističkom razdoblju, kao i u nacionalističkom, bio zabranjen pristup medijima. Zbog toga se nikad nije bunio, znao je da to cijena slobodnog pisanja i bio ju je spreman platiti. Na kraju krajeva, publika ga je uvijek voljela, čak i kad se s njim nije politički slagala, a jedno je uvijek bilo sigurno. Imati njega u novinama i medijima, bilo u formi autora ili intervjuiranog, značilo je imati atraktivan provocirajući sadržaj.
Mandić je zapravo bio onaj tipični intelektualac francuskog tipa, što u ovdašnjoj tradiciji nikad nije postojalo pa ga zbog toga nikad nisu ni priznavali kao relevantnog, oni koji su o tome odlučivali. Kad su se u Hrvatskoj dogodili jedini istinski prijelomni izbori nakon 90-ih, oni iz 2000. godine, odlazeća uprava režimskog Vjesnika imenovala ga je za glavnog urednika, što je on prihvatio pokušavajući spasiti novinu u kojoj je stvorio ime, ali je njegov istinski antinacionalizam, vidljiv u obračunu s mitologijom Domovinskog rata, očito bio previše za Račanovu vlast, koja je propustila istinski odbaciti nacionalizam kao strukturalnu činjenicu. Mandić je ubrzo smijenjen, a sljedeća socijaldemokratska vlast je ugasila Vjesnik, novinu lijeve tradicije i utemeljenja, radi benignih ušteda. U vezi s temom nacionalizma, ostat će i zauvijek zapamćena njegova teza da je samostalna Hrvatska promašen projekt.
Rodni Šibenik mu se na neki način odužio pozivom na festival ljevice, Fališ, na kojem je briljirao 2019. godine i s kojeg možemo izdvojiti rečenicu koja može ostati kao nekakav epitaf jednom bogatom životu i karijeri: „Uzori su mi bili moj pravi otac Emil, u intelektualnom smislu Krleža, a sudbinski Tito. Zadnju dvojicu sam usvojio. Govori se oduvijek dok ne ubiješ oca ne možeš postati glavni u čoporu. Sa svom trojicom sam raskrstio, ne samo zbog toga što su mrtvi. Ja sam trostruki ocoubojica.“
Igor Mandić predstavljao je svijet za sebe, jednako po količini, raznovrsnosti, kao i kvaliteti onoga što je napisao i govorio. Čime je ispunio sve preduvjete da ga zavidna i nacionalistička sredina podigne u zvijezde tek nakon smrti i temeljitog čišćenja od mjesta koja im u njegovom opusu ne odgovaraju i nakon što ga je godinama ignorirala.
Peščanik.net, 14.03.2022.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Od Dubrovnika do Tivta - 14/10/2024
- Tragedija je probudila jugoslavensku solidarnost iz podsvijesti - 09/10/2024
- Podijeljeni gradovi - 05/10/2024
