Pratim ovih dana po društvenim mrežama reakcije na pobjedu Studentske liste u Srbiji i teško se navikavam na situaciju da ljudi, koje inače doživljavam racionalnim, ispaljuju različite emotivne reakcije. One se kreću u tri smjera. Prvi i najmanje zanimljivi je bijes prema pobjednicima zbog toga što se shvatilo da se nisu željeli izjasniti po pitanju ratova devedesetih, agresije, ratnih zločina i odnosa u regiji, a neki su i javno govorili afirmativno o Ratku Mladiću. I sad, taj bijes je, pretpostavimo, dodatno pogonjen činjenicom da su mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini euforično dočekali pobjedu studenata. Ali je posve besmislen. Vučić je žestoko poražen zahvaljujući činjenici da je najveći dio srpskog društva u cjelini odlučio da mu ga je dosta. To znači da je pobijedio prosjek društva, a društvo u Srbiji u prosjeku i masovno ne prihvaća odgovornost za ratove i ratne zločine.

To je činjenica, zbog koje bi, npr. osobno, da sam glasač u Srbiji, bio razočaran činjenicom da su partije koje su mi po tom pitanju bile najbliže, a to su Pokret slobodnih građana i Zeleno-levi front, odlučile ne izaći na izbore. No, atmosfera je bila takva da im je to bilo pametnije, a ljudi koji razmišljaju tako i koji su akteri pobjede, ima, ali ni blizu nisu većina.

To pak ne znači da Vučićev poraz ne treba pozdraviti. U najmanju ruku zato što je aktivno radio na destabilizaciji regije i izravno proizvodio nacionalističku atmosferu, izmislivši čak i koncept srpskog sveta, dok mu je Hrvatska bila strašilo i izgovor za sve. Vrlo je izgledno da se nova vlast neće tako ponašati i da je Milorad Dodik izgubio zaleđe s ovim ishodom.

Drugi nerazumljivi smjer reakcija jeste euforija i očekivanje da se ta vrsta demokratizacije prelije preko granice, uz ono vječno pitanje zašto u Srbiji može, a u BiH ne može. Pa prvo, u ovoj zemlji država jeste u rukama nekoliko vodećih stranaka na svim razinama, ali onakvo nasilje, autoritarizam i de facto potpuna okupacija svih javnih i državnih institucija, od policija, preko medija, do kulture, ipak u BiH, kao i u Hrvatskoj, ne postoji. Kao što ne postoji ni ratni nasilnički kamp u centru glavnog grada, kao ključni simbol svega skupa. Osim toga, u Bosni i Hercegovini ne postoji jedno društvo, nego nekoliko njih. I možda i najvažnije, pa ovdje su izbori održani prije niti mjesec, uz masovnu podršku vladajućim strankama. Jednostavno je. Vučić je izgubio legitimitet i društvenu podršku, a to u Bosni i Hercegovini s vodećim nacionalnim stranama jednostavno nije slučaj.

Što me dovodi do trećeg smjera neobjašnjivih reakcija, koji se može svesti pod zajednički nazivnik očekivanja inače racionalnih ljudi da je politički prostor džuboks za ispunjavanje želja, a ne njihova odgovornost. Iz ničim razumljivog razloga podosta ljudi misli da se ovakav krah Vučićeve vlasti dogodio tako što je pao s neba. Njegova autoritarna ka totalitarnoj vlasti se jeste istrošila, ali ne bi pala sama od sebe bez pogibije ljudi u Novom Sadu i bez krvavog rada ogromnog broja ljudi. Uostalom, on je dobio otprilike isti broj glasova kao i zadnji put, odnosno tek nešto manje. Taj krvavi rad je trajao pune dvije godine. Unutar kojih su ti ljudi premlaćivani, zatvarani, udarani automobilima, neki od njih su proglašeni teroristima i još su u egzilu u Hrvatskoj, ostajali su bez posla, propješačili su čitavu zemlju i pokucali na vrata u svim selima, bilo ih je na svakom biračkom mjestu, spremnih da istrpe batine i prijetnje, biciklirali su do Strasbourga. Ovdje sam naveo tek djelić od onoga što se proživljavalo i radilo. I ti su ljudi bili savršeno svjesni koga imaju protiv sebe.

Ovdje ljudi, prvo, očito nisu nezadovoljni, jer su evo upravo podržali iste na izborima ili su apstinirali. A oni koji jesu nezadovoljni, najradije bi ubacili dvije marke u džuboks, odnosno dali neku sitnu donaciju nekome, čekajući da im ti ljudi donesu promjenu. Dok bi ih sve to vrijeme kritizirali jer rade ovako, a ne onako. A radikalne društvene promjene nema bez spremnosti na osobno izlaganje, bez bilo kakvog rizika i bez krvavog rada.

Svjestan sam da pišem opća mjesta, ali je nevjerojatno da se to ispostavlja kao nužno jer dobar dio ljudi voli živjeti u bajkama i očekivati čudo.

Oslobođenje, 30.10.2026.

Peščanik.net, 03.11.2026.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).