Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Šta se zapravo dešava u Srbiji? Nekako se odjednom raspala Vučićeva idila, kako u unutrašnjim tako i u spoljnim odnosima, i postalo je jasno da ti odnosi stoje u nekoj tajanstvenoj povezanosti. Odjednom smo dobili unutrašnje nemire, koji se nisu slučajno izrazili u masovnim građanskim protestima zbog razbojničkog rušenja Savamale, zarad izgradnje nelegalnog, megalomanskog i protivustavnog projekta Beograd na vodi. Gotovo istovremeno sa masovnim protestima zbog rušenja Savamale, uleteli smo u krizu odnosa sa Zapadom, čije posledice su još uvek nepredvidive. I sve to izgleda nije slučajno. Dramatično sužavanje spoljašnjih opcija do kojih je dovela neuspešna politika balansiranja između Zapada i Rusije, suzilo je Vučićeve unutrašnje opcije. Otpor prema unutrašnjoj tj. autoritarnoj politici koju Vučić vodi – odraz je gubitka njegove spoljašnje pozicije. Upravo tome danas svedočimo. Nestala je njegova komocija spolja, pa je nestala i dosadašnja komocija iznutra. Što Vučića više stiskaju spolja, to ga jače stiskaju iznutra. Kada se stigne dotle, ispostavljaju se svi odavno neplaćeni računi.

U stvari, ovo što se sada događa već se više puta događalo. Srbija uporno vodi jednu te istu bitku, koja je unapred izgubljena. Kriza sa Zapadom koja je izbila na sastanku mandatara nove vlade sa američkim ambasadorom Kajlom Skotom i EU ambasadorom Majklom Devenportom, posledica je neodustajanja Srbije od strateških pravaca njene državne i nacionalne politike. Zanimljivo je da se ova dijagnoza gotovo od reči do reči mogla pročitati samo u Večernjim novostima. Tu se veoma precizno kaže da se Srbiji zamera odnos prema Republici Srpskoj, sklapanje vojnotehničkog sporazuma sa Rusijom tokom posete Medvedeva koja se očekuje u septembru, preterano oslanjanje na Kinu i odnos državnog vrha prema Kosovu. Sve u svemu, suština sukoba sa Zapadom je neodustajanje Srbije od državne strategije čije temelje je postavio Slobodan Milošević.

Kao i nekoliko puta pre Vučića, od Srbije se očekivalo da promeni svoje strateško opredeljenje iz devedesetih godina. Miloševiću je početkom devedesetih bilo predočeno da njegova strategija o stvaranju velike Srbije nema nikakvu šansu, ali je on do kraja, sve do NATO bombi vodio izgubljenu bitku, do totalnog uništenja Srbije. I njegovi naslednici su pod drugim parolama nastavili da vode istu izgubljenu bitku – samo se menjala kombinatorika. Svaka vlast posle 5. oktobra se izjašnjavala kao proevropska, ali se od onog strateškog plana nije odustajalo. Tako je bilo s Koštunicom koji je dobio studiju o izvodljivosti (pred-korak ka EU integracijama) i predao 15 optuženika Haškom tribunalu, ali je zastao kod Mladića i Kosova; zatim je doneo Ustav u kome je zakucao da je Kosovo deo Srbije i to preveo u politiku vojne i političke neutralnosti Srbije sa osloncem na Rusiju. Tadić je igrao istu igru, za korak unapređenu pod parolom „i EU i Kosovo“ i nekakva četiri spoljnopolitička stuba. I ta taktika pod zastavom iste strategije neslavno je propala, i on zajedno s njom. Sve politike i svi političari padali su na istom ispitu.

Vučić je na prvi pogled krenuo drugim putem, kupujući podršku Zapada kooperativnošću oko Kosova, što je potvrdio potpisivanjem Briselskog sporazuma kojim je priznato faktičko postojanje Kosova kao nezavisne države. Tim stavom otvorila se šansa da se Srbija otkači od Rusije i izgovori famozno NE, po drugi put u našoj istoriji. Još onda je bilo jasno da je igranje na Rusiju gubitnička karta, a čekanje da ta karta proradi pokazalo se uzaludnim. Da je Vučić to uradio, odnosno da je imao taj kapacitet kao što nije, Srbija bi izašla iz krize i bila pred vratima EU. U realnosti, njegova politika, u sadejstvu sa predsednikom Nikolićem, odvijala se pod zastavom „i EU i Rusija“. I tome je sada došao kraj i to sada gledamo u najnovijem zamešateljstvu. Do toga je došlo brže nego što se mislilo zbog zaoštravanja odnosa Zapada i Rusije. Došlo je brže nego što je moralo i zbog primitivizma preobučenih radikala koji se nisu ustezali da zapadne ambasadore u više navrata provuku kroz informersko blato i optuže ih da finansiraju proteste, tj. „domaće izdajnike“, i da od Vučića hoće da naprave Gadafija. Pritom je politika balansiranja između Zapada i Rusije neopisivo glupa i megalomanska za jednu malu zemlju, koja se nepotrebno ubacila u driblinge velikih sila postavljajući se pod njihove pritiske i pretnje. Tako je Srbija sebe osudila na permanentnu nestabilnost i večito lutanje. A sve to zbog svoje neostvarive nacionalne strategije, koju je redovno uvek nastavljala, uz izmišljanje novih taktika. Vodila je ratove, izgubila ih i uništila i sebe i druge; igrala je na političku i vojnu neutralnost sa osloncem na Rusiju radi čuvanja Kosova; oslanjala sa na „četiri spoljašnja stuba“ i parolu „i EU i Kosovo“; i konačno, imamo balansiranje između Zapada i Rusije, koje dominira od dolaska Vučića i Nikolića na vlast.

Radi boljeg razumevanja kako smo stigli u ovu situaciju, u priču treba uvesti i Vučićevo preigravanje sa vanrednim izborima. Tu je napravio ključnu grešku, jer su karte već bile podeljene i on je već imao veliko preimućstvo, komotnu većinu i slabu opoziciju. Ništa mu nije bio potreban Šešelj da u parlamentu proziva američkog ambasadora, ali on mu nije odoleo, pa je tako uleteo u nove nezgode sa Haškim tribunalom koji je Srbiju prijavio UN-u da ne sarađuje sa ovom institucijom zbog toga što joj ne predaje ona tri radikala. Iako mu to verovatno nije bio cilj, već da zgazi neprijateljsku opoziciju i uzme bukvalno sve – to se nije desilo. Opozicija je uspela da sačuva neke svoje važne domene i osvoji više mandata nego što je on očekivao, nanoseći mu neočekivani udarac, zbog čega je njegova pobeda i njemu samom izgledala kao poraz. Izbori su pokazali da je prošao zenit njegove moći i da je krenuo u opadanje, što je ohrabrilo građane da pokrenu proteste koji se nezadrživo šire od Savamale do organizovanog i masovnog otpora smeni celokupnog rukovodstva RT Vojvodine. Šire se i lokalni „frontovski“ organizovani građani koji se bore za autentične potrebe zajednice, protiv autoritarne vlasti i bede u kojoj se danas u Srbiji živi. Oni su osvojili svoj teren i doveli do nove unutrašnje dinamike.

Najgori ishod vanrednih izbora je uvođenje u parlament Putinovih ljudi te direktnih predstavnika Moskve u najviši organ vlasti u Srbiji. To je dalo za pravo Putinu da pozove Vučića u Moskvu i da bez uvijanja i javno zatraži da njegovi ljudi dobiju odgovarajući uticaj u vlasti, kako bi se na višem nivou razvijali odnosi između Srbije i Rusije. To je neposredno dovelo do krize sa Zapadom. A ta kriza je odložila formiranje vlade, jer Vučić ne zna s čime da izađe na svetlost dana, s kojim motom i planom, i s kojim ljudima. Kroz formiranje vlade videće se koliko je morao da učini Rusima. Otuda priča o Čedomiru Jovanoviću kao potencijalnom kandidatu za vladu, koji bi navodno bio ustupak drugoj strani. Po svemu sudeći, Vučić će morati da uzme u vladu Dačića i Bajatovića koji drži Srbijagas, i još ponekog iz SPS-a, ali ostaje da se vidi da li će u vladu ući i Nenad Popović kao neskriveni eksponent Moskve.

Ako se vratimo na sadašnji metež, važne su reči Maje Kocijančić koja je povodom otkazivanja Vučićeve posete Briselu (nije bila ni zakazana), izjavila da su SAD i EU najveći donatori Srbije, direktno podsećajući da je vreme da se Srbija preispita i izjasni o tome ko su njeni prijatelji i saveznici. Jer o tome se zapravo radi i tu se rešava decenijska gubitnička strategija Srbije. Taktike i kombinatorike su iscrpljene i došlo je vreme da se Srbija opredeli o tome šta je njena budućnost. U pravu je Boško Jakšić kada kaže da je glavni okidač za nastalu krizu sa Zapadom narušavanje politike balansiranja između EU i Rusije, te odlazak Vučića u Moskvu. Ali to je zaista bio samo okidač.

Ja sam pokušala da pokažem da iza okidača najnovijeg raskola sa Zapadom stoji neprevaziđena strategija srpske nacionalne i državne politike. Srbija se zapravo nije tukla sa Zapadom i nije naudila njemu, nego je dotukla i upropastila samu sebe. Decenijama sami sebe uništavamo uporno igrajući jednu te istu gubitničku partiju. Krajnje je vreme da to shvatimo. Krajnje je vreme da izaberemo političare koji će tu istinu obelodaniti i odbaciti pogrešnu nacionalnu politiku, iza koje su se do sada uvek skrivali privatni interesi, razni lupeži, autokratija, partokratija, bezakonje i zaostalost.

Peščanik.net, 15.06.2016.

Srodni link: Saša Ilić – Misterija Vučićeve nadmoći


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)