Da su Hrvati bolesni, znali smo i prije. Ima li im, međutim, lijeka?
Sudeći po službenim podacima Agencije za lijekove i medicinske proizvode, objavljenim u Jutarnjem listu, čini se da ipak – ima.
Svakoga dana u Hrvatskoj tri milijuna i osamsto hiljada ljudi pije različite propisane im lijekove: samo prošle godine ostavili su na blagajnama apoteka šest stotina pedeset milijuna eura – više od četiri i pol milijarde kuna! – hiljadu kuna po glavi potrošili su dakle Hrvati na antidepresive, sedative. psiholeptike, antiaritmike, antitrombotike, hipolipenike, diuretike, antihipertenzive i ostale šarene pilule!
Četiri i pol milijarde kuna, to je – raspitao sam se – cijeli minus u hrvatskom budžetu, dovoljno je to novca da se do kraja razminira cijela Republika Hrvatska, ili da se pokrije ukupni dug hrvatskih obrtnika. Četiri i pol milijarde kuna iznosi godišnji promet svih hrvatskih kladionica, toliko novca uložila je u svoje poslovanje državna naftna industrija, i sa tim ulaganjem prema Fininim podacima zauzela uvjerljivo prvo mjesto među ulagačima u Hrvatskoj, toliko novca – provjerite ako ne vjerujete – pijani je ruski milijarder Roman Abramovič uložio u Chelsea u posljednjih deset godina! A Hrvati toliko potroše samo u godinu dana, samo na lijekove!
Cijeli nogometni klub Barcelonu, dapače – kompletnu španjolsku nogometnu reprezentaciju, sa Casillasom, Xavijem, Villom, Iniestom, Piquetom, Puyolom, Fabregasom, Ramosom, klupom za rezerve i selektorom Del Bosqueom – Hrvati su mogli kupiti za novac koji su lani potrošili na andole, lorsilane i rytmonorme! Ne bi nam onda, istina, bilo lijeka – nije nam ni ovako mnogo bolje – ali barem bismo bili prvaci svijeta. Neka pati kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta, neka piju Rytmonorme, mi imamo šampione! ¡Campeones, Campeones!
Podatak da su Hrvati prošle godine popili tableta u vrijednosti Barcelone dovoljno je strašan i bez aneksa koji upozorava da je to nevjerojatnih 15,3 posto više nego godinu prije. Trend je, jasno, globalan, svijet je konačno, nepovratno i neizlječivo obolio, ali u odnosu na bolećivu Hrvatsku upravo puca od zdravlja: potrošnja lijekova u Europskoj Uniji, recimo, godišnje raste jedva šest do osam posto.
Da je svijet ozbiljno bolestan, a Hrvatska među najbolesnijima, vidljivo je već i na televiziji. Odavno su sa naših ekrana nestale reklame za cigarete, netragom su negdje nestale i čokolade, bomboni i sladoledi, nestale su reklame za odjeću i obuću, nestaju i bezalkoholna pića, nekadašnji kraljevi udarnih termina, sve je manje čak i piva, i čudesnih sredstava za tvrdokorne mrlje, nestale su sve one sisate ljepotice što su nam prodavale igle i lokomotive: televizijski program danas izgleda poput powerpoint prezentacije nekog farmakološkog kongresa, retrospektiva kratkog maloumnog filma s animiranim ljudskim organima, grafikonima i autoritativnim doktorima u bijelim kutama, što završavaju onim svjetskim rekordom u brzom čitanju – “za-obavijesti-o-indikacijama-mjerama-opreza-i-nuspojavama-upitajte-svog-liječnika-ili-ljekarnika”.
Jebemtisve, ni žvakaće gume danas se ne mogu reklamirati ako nisu za nekoga đavla zdrave, pa da se to može prikazati nekakvim zgodnim grafikonom kiselina i PH-vrijednosti! Domalo ćemo, samo gledajte, i žvake kupovati u ljekarnama, sve pozorno slušajući ljekarnikove obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama.
Nekad, eto, u vrijeme dok nam nije bilo lijeka, Pele nam je prodavao Coca Colu, a Michael Jackson Pepsi, Ana Sasso nam je u mokroj pripijenoj majici bez grudnjaka prodavala domaći Pipi, divizije polugolih žena nutkale su nas s ekrana pivom, svijet televizijskih reklama bio je jedna šarena arkadija radosti, užitka i bezbrižnog života. Danas nas, umjesto Pelea, Jacksona, Ane Sasso i polugolih žena, prijekorno iz toga sterilnog, aseptičnog svijeta gledaju doktori i ljekarnici, cijeli liječnički konzilij postrojio nam se u dnevnoj sobi, nije drug Tito imao takvu njegu.
A mi prestravljeni sjedimo pred televizorom, krišom sklanjamo sa stola kavu i cigarete da ne vidi barba iz reklame, grčevito držimo djecu za ruke i ublijedjeli čekamo da nam vodeći svjetski ekspert za prehladu saopći kako nam je ostalo još dva mjeseca života i polagana, spora smrt u najtežim zamislivim mukama. Osim ako – poput gospodina kojega ćete sada vidjeti – ne uzmete jednu ovu čudotvornu tabletu, samo jednu dnevno, nakon koje ćete se, baš poput njega, popeti na Mount Everest a da se nećete čestito ni oznojiti. Prije nego spakujete zimske čarape i krenete za Nepal, dakako, ne zaboravite za sve obavijesti o indikacijama mjerama opreza i nuspojavama upitati svog liječnika ili ljekarnika.
Nije prošlo ni dvadeset godina otkad su od iste te prehlade pomrle tri četvrtine odraslog stanovništva Europe, mlađi se i ne mogu sjećati kako smo tada na ulicama preskakali umiruće i trpali leševe na kamione, a danas, zahvaljujući napretku farmakologije, prehlada je bolest koja se više nego uspješno liječi. Ukoliko se, jasna stvar, na vrijeme dijagnosticira. I ukoliko kupite jedan od sedam hiljada čudesnih lijekova za prehladu, najgoru pošast dvadeset prvog stoljeća, koje vam nude suvremena medicina i televizija.
Onako kako su nekad ratovali Coca Cola i Pepsi, danas ratuju proizvođači analgetika i antidepresiva, i samo je pitanje vremena kad će i oni shvatiti kako proizvod ne prodaje strogi liječnik sa stetoskopom oko vrata, već seksepilna dr. Ana Sasso iskačući iz mora u prozirnoj majici s logotipom Apaurina. Podignut će se tako suknja Jennifer Aniston dok propeta na prste u apoteci bude pokušavala dohvatiti posljednju kutiju Simvastatina, prići će joj zgodan, visoki muškarac, nasmiješiti se i odmjeriti je jebačkim pogledom, pa dohvatiti kutiju i prepredeno se smijući produžiti prema kasi. Gledat će ona tri mangupa iz reklame za Karlovačko kako lijepa Severina otresa o pod, jer njima na pamet neće pasti ispustiti iz ruku svoje bočice Atenolola. Bolesnici znaju zašto. A oni su samo trojica od tri milijuna i osamsto tisuća građana Hrvatske koji svakog jutra uz čašu vode popiju svoj lijek, gutaju Hrvati raznobojne kapsule kao nekad janjetinu s mladom kapulicom, i ostaje još samo dozvati pameti onih preostalih šest stotina tisuća što ne piju nikakav lijek, niti jutarnji Praxiten uz čašu svježe destilirane vode – šesto hiljada Hrvata neodgovornih i prema svom zdravlju, i prema filantropima iz farmaceutske industrije, koja je milijarde eura nesebično uložila da bi ti jalnuški ignoranti mijenjali kanale kad im saopće da je konačno otkriven lijek za suhu i ispucalu kožu, tu kugu našeg doba.
Medicinske i farmakološke laike poput mene u cijeloj priči zbunjuje, međutim, jedna stvar. Unaprijed se ispričavam ako je pitanje glupo, ali ako sve te šarene pilule zaista pomažu kao što to sugerira farmaceutski marketing, otkud onda rast potrošnje lijekova? Za očekivati je da se ljudi, gutajući sve te silne lijekove, jebiga, i izliječe. Sve dok nam netko učen ne objasni taj fenomen – taj da su ljudi, što više lijekova piju, sve bolesniji – strogo matematički ispada da se ljudi od lijekova zapravo razboljevaju. Molim lijepo, to ne tvrdim ja, nego podaci Agencije za lijekove i medicinske proizvode.
Sva je, međutim, sreća da sam ja samo bolesni laik, a farmaceutska industrija, bogu hvala, živa i zdrava, i da nema straha za naše dobre doktore iz udarnih termina: u posljednjih šest godina svjetska je industrija šarenih pilula povećala svoj promet za pedeset posto, i danas vrti lijepih osamsto milijardi dolara. Bit će novca, dočekat ćemo valjda za svoga života i lijek protiv ovisnosti o tabletama. Stići ćemo valjda prije smrti za sve obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitati svog liječnika ili ljekarnika.
Globus, 07.12.2010.
Peščanik.net, 07.12.2010.
