Čitajući jednom, pa još jednom, ono što je predsjednik Ivo Josipović izgovorio tijekom prve službene posjete Bosni i Hercegovini nameće mi se, kao teologu, jedna jedina moguća tema (naročito kada vidim predsjednika Josipovića u Ahmićima u društvu kardinala Puljića i reisa Cerića): Kako konkretizirati teologiju kao sredstvo demitologizacije nacije i države?

Podsjećam, Josipović je progovorio sa stajališta protunacionalističkih politika koje je, pred parlamentarcima u Sarajevu, nazvao promašenima i izuzetno štetnima. Rekao je, između ostalog, i ovo: ”Ali, što ćemo s našom prošlosti? Sa zlom prošlosti koja nas poput olovnih kugli drži u mjestu i ne da nam u budućnost? Tu prošlost ne treba zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti. Da bi zauvijek ostao u prošlosti, zločin se mora susresti sa svojom kaznom, a žrtve s poštovanjem. Ne postoje zločinački narodi, postoje samo zločinci i zlodjela, koja su tako gora kada su počinjena, navodno, u ime naroda. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, i Bošnjaci, i Hrvati i Srbi imaju svoje žrtve, svoje stradalnike prema kojima osjećam duboko poštovanje i sućut, bez obzira kojem narodu pripadaju. Svaki izgubljen život gubitak je svih nas.”

U Ahmićima i u Križančevu Selu su mu se pridružili vjerski vođe, političari, građani i rodbina žrtava. Smatram i ja to plemenitom spremnošću na oprost i zajedničku budućnost. Samo pravom i pravdom možemo naše narode očistiti od zla međusobna okrivljavanja za prošla nedjela, osigurati da se zlo više nikada ne ponovi. Ali se pitam, što bi još, osim učinjenog, mogle napraviti vjerske zajednice i crkve?

Pada mi na pamet, donijeti u sjećanje Barmensku deklaraciju (Barmer theologische Erklärung), koja je nastala 1934. kao neposredni odgovor na nacionalsocijalistička nastojanja za potpunom kontrolom države nad crkvom. To je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih evangeličkih, reformiranih i ostalih protestantskih kršćana na pronacistički crkveni pokret, poznat pod nazivom Njemački kršćani (Deutsche Christen), koji je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije.

Deklaracija je od izuzetne aktualnosti, jer je dokaz da, ako su zaista željeli, ovdašnji su teolozi, koji su poznavali Deklaraciju mnogo prije zavitlanja etnonacionalizama na našem području, mogli, u njenom duhu, sačuvati crkve i vjerske zajednice od toga da budu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama. Evo kako izgledaju teze Barmenske teološke deklaracije:

1. Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)

Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se (Iv 10,1.9). Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu, jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku objavu.

2. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje. (1 Kor 1,30)

Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu, nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu.

3. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo usklađeno i povezano. (Ef 4,l5-16)

Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi i sakramentu. Crkva pomilovanih grješnika mora svojom vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom, svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova dolaska. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili političkih uvjerenja.

4. Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim gospoduju i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26)

Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlog za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima.

5. Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)

U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla, osim ovoga svog posebnog naloga, postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrješni nauk da bi Crkva trebala i mogla, osim ovoga svog posebnog naloga, prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.

6. Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2 Tim 2,9)

Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji se u tome da ona u Kristovo ime, dakle, u službi njegove riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta svim ljudima slobodnu milost Božju. // Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih proizvoljno odabranih želja, svrha i planova.

Mogu li crkve i vjerske zajednice u BiH i šire proizvesti takvo nekakvo ili slično službeno stajalište? Treba pomisliti da mogu. Nama, mislim, treba neka teologija kao naša drugost, drugost u kojoj se pisac oslobađa i koja pisca ili teologa oslobađa. Kad molimo za jedinstvo, tu nema mjesta ekumenskim prorocima propasti, ekumenskom pesimizmu, skepticizmu i defetizmu, nego tu, prije svega, treba vladati nada. Za takvu nadu trenutačno vidim dosta razloga. Mada su duše uzburkane, ljute i, kako smo vidjeli u srijedu u Sarajevu, sklone nasilnom traženju pravde. Pored svega dobroga u nama, kakvi jesmo da jesmo, imamo i vrle primjere. Josipovićev mi se takav čini.

Nezavisne novine, 22.04.2010.

Peščanik.net, 24.04.2010.

Leave a Reply