Bili su najglasniji u svojim secesionističkim zahtjevima, onih godina kada se Jugoslavija počela dezintegrirati. I Slovenci i Hrvati rado su kazivali kako su baš njihove republike najugroženije unutar zajedničke države, jer da njihove devize odlaze u centralnu beogradsku blagajnu, a od tamo u nerazvijene južne krajeve, čiji stanovnici, eto, samo ljenčare dok oni, sjevernjaci, marljivo rade. Pa nije li to nekako identično današnjim žalopojkama ujedinjene Evrope u kojoj, zbog istih razloga, bogati sjever više ne želi pomagati tobože raskalašeni, nesposobni jug?
Uglavnom, secesionizam se devedesetih najčešće pravdao manjkom ekonomske pravednosti, a ne viškom nacionalističke superiornosti koju su vrlo pažljivo njegovale i Hrvatska i Slovenija, doduše s mnogo manje teritorijalnih pretenzija od Srbije, a opet, tko zna što bi bilo da im je, kao Srbiji, na raspolaganju bila ona silna gvožđurija i ljudstvo bivše vojske. Makar, ne može se reći da Hrvatska nije pokušala proširiti svoj „suverenitet“ na bosanskohercegovački teritorij, a Slovenija pak uštipnuti malo Hrvatske, uz granicu i na moru.
No kad se sve zbroji, Hrvatska i Slovenija su, nakon odcjepljenja od Jugoslavije, postale male, sebične države čije elite kontinuirano emitiraju važnost vlastitoga suvereniteta, produciraju međusobne svađe, ucjene, prijetnje… Iako je Slovenija u međuvremenu postala članicom Evropske Unije, nije se odrekla svoje čangrizavosti, koja je na koncu eskalirala političkim sukobom s Hrvatskom, najprije zbog Piranskog zaljeva, potom Ljubljanske banke. Hrvatska pak, premda na pragu EU, također ne pokazuje naznake emancipiranosti od sitničavih, nacionalističko-teritorijalnih pretenzija prema svim susjedima. Ipak, vlasti obiju tih država zaklele bi se u svoju modernost i prihvaćanje političke realnosti suvremene Evrope koja zahtjeva od svojih članica mirna i konstruktivna rješenja eventualnih graničnih sporova, upravo ono dakle na čemu se Slovenija i Hrvatska stalno spotiču. I premda su izlazak iz Jugoslavije te države tumačile tobožnjim oslobođenjem od komunističkog mraka, dvadeset godina kasnije same su sebe zarobile u retrogardnoj ideji nacionalne države, kao superiornog društvenog okvira.
Otuda i svadljivo ustrajavanje na bilateralno „važnim“, u suštini banalnim temama uoči slovenske ratifikacije ugovora Hrvatske s EU, odatle i činjenica da se diplomacija tih država demonstrira tek kao puki odraz njihove unutrašnje politike kojom nažalost stalno dominiraju iste, dosadne „patriotske“ teme, no koje dobro dođu za pokazivanje već prilično mlohavih mišića tobožnjega suvereniteta. Slovenija se, naime, s dobrim dijelom svoga suvereniteta rastala samim ulaskom u EU, Hrvatska će za koji mjesec učiniti isto, pa će dobar dio ovlasti iz vanjske, ali i unutrašnje politike, prenijeti na tu asocijaciju. Jer, zbog duboke ekonomske krize, EU želi postati i fiskalni nadglednik, naročito u nerazvijenijim državama juga, što znači miješanje Bruxelessa i u domaću ekonomiju, budžete, poreze… sve ono dakle što inače spada u poslove nacionalnih parlamenata ili vlada. Ne treba uopće sumnjati da će Hrvatska bez krzmanja pristati na svako briselsko arbitriranje, nazivajući to političkim racionalizmom, dok će kod kuće nastaviti producirati ili barem tolerirati suvereni, nacionalni iracionalizam.
Upravo takve kontradikcije izazivaju česta nacionalistička mahnitanja, pa je, evo, ovih dana kao dobar povod za razvijanje zastava jednonacionalne države ovdje poslužilo zakonsko uvođenja ćirilice u gradove u kojima Srbi čine trećinu stanovništva, a vlast sve nešto petlja i pravda se kako je pravo srpske manjine na svoje pismo bio jedan od uvjeta za otvaranje pregovora s Evropskom Unijom. Inače, kao da žele poručiti, ona sama ne bi tako nešto strašno nikada dopustila. Uostalom, Hrvatska je svoj nacionalni suverenitet svojevremeno branila progonom stotina tisuća Srba, Slovenija pak uskraćivanjem prava na građansku ravnopravnost tisućama svojih imigranata, takozvanim „izbrisanima“.
Danas trenutačna desničarska vlast u Sloveniji kroz svađu s Hrvatskom šalje poruku kako neće, eto, Slovenija pristajati na diktate velikih sila. Ali nije li, baš kao i Hrvatska, svojevremeno pokazala spremnost da po američkom nalogu u tajnosti prihvati zatvorenike iz Guantanama? Ili, nije li američki ambasador u Sloveniji bio otvoreno sklon kandidatu desnice, to jest Janši, na nedavnim izborima? O američkom utjecaju na Hrvatsku da i ne govorimo. Toliko o svetosti nacionalnog suvereniteta. S druge strane, ni ono malo što im Evropska Unija licemjerno prepušta na volju, kao tobože suverenim, racionalnim državama, one same nisu u stanju riješiti. A kako i bi kad su Savudrijska vala ili Ljubljanska banka još jedini preostali slatkiši kojima političari u Sloveniji i Hrvatskoj, desni ili lijevi, svejedno, mogu podmićivati svoje nacionalističke skupine.
Veliki je stoga nesporazum u tim malim nacijama, razapetim između velike evropske asocijacije, kao suhe, birokratske tvorevine, i svojih identitetskih mitova, temeljenih isključivo na sumnjivom patriotizmu i reduciranoj povijesti. Kojima se posve uzaludno, ali svejedno uporno, pokušava braniti davno izgubljeni suverenitet.
Mladina, 15.02.2013.
Peščanik.net, 17.02.2013.
