– Eto, svatko znade da je Imotski puno dao za Hrvatsku. Ima li izgleda da to u nekoj formi bude vraćeno?
Ovo je legendarno pitanje u svibnju 1994. postavio stanoviti Ivan Šabić, novinar tjednika Imotska krajina, u intervjuu sa svojim znamenitim zemljakom, režiserom Antunom Vrdoljakom, možda i najvećim prevarantom, hohštaplerom i konjokradicom u cjelokupnoj historiji slavne Imotske krajine.
Pitanje je upućeno na pravu adresu. Vrdoljak je u povijest hrvatske državnosti upisan ni manje ni više nego kao prvi potpredsjednik Republike Hrvatske: te 1994. zovu ga „Atila, bič Božji“, nadimkom kojega je sam sebi dao, i pouzdana je desna ruka Franje Tuđmana, saborski zastupnik, ravnatelj i etnički čistač „katedrale duha“, kako pak od milja zove Hrvatsku radio-televiziju – teško, dakle, da postoji živ Hrvat i Imoćanin kompetentniji da odgovori na pitanje o „izgledima“ Imotskog da mu „u nekoj formi bude vraćeno“ sve ono što je „dao za Hrvatsku“.
Osim što mnogo govori o do danas slabo istraženoj trgovačko-ekonomskoj naravi plemenitih pobuda hrvatskih domoljuba – pa tako i samog Domovinskog rata u kojega su se ne pitajuć’ odazivali – pitanje nesretnog Ivana Šabića lijepo ilustrira vedri polet i velika očekivanja kojima se slavnih devedesetih prsio Imotski, u cijeloj Hrvatskoj, ali i diljem bivše Jugoslavije, znana ljuta utvrda hrvatstva.
U Titovoj Jugoslaviji Imotski je bio jedna od najzaostalijih hrvatskih općina, ali je zahvaljujući gastarbajterskom novcu, uglavnom iz Njemačke, imao čak osam bankarskih filijala i najveći broj Mercedesa po glavi stanovnika u cijelom svijetu, kojima se kao statističkim urbanim mitom do dana današnjeg diči. S proljeća 1990. takav je Imotski s oduševljenjem dočekao hrvatsku državu. Vrtjeli su se na ražnjevima volovi, odjekivala je Imotskom krajinom pobjednička ganga.
Mercedesi i kamioni nadaleko poznatih imotskih privatnih prijevoznika uskoro će konačno dobiti imotske registarske tablice, a grad prvi put u povijesti dobija i gradski nogometni klub. NK Imotski, istina, nikad nije došao do Prve lige, ali jest do naslovnih stranica, kad im je na dresovima niknulo veliko slovo U. Ispostavilo se da je to U logotip sponzora, tvrtke neobična naziva „gUj“: „U to veliko U je umjesto grba trebala doći dizalica, kao simbol naše građevinske djelatnosti“, objasnio je u Slobodnoj Dalmaciji vlasnik Gojko Jukić, „ali dizalica nije stala, pa smo ubacili grb.“
Imotski će lobi devedesetih postati jedan od jačih u državi: imotskim se rodom u osobnoj karti diče brojni HDZ-ovi jastrebovi, od Antuna rečenog Vrdoljaka i čuvara državnog pečata Ivana Milasa do prvog predsjednika Sabora Žarka Domljana i šefa hrvatske diplomacije Miomira Žužula, ali i brojni drugi uglednici Tuđmanove Hrvatske, od kapetana nogometne reprezentacije Zvonimira Bobana do prvih patriotskih pera Milana Ivkošića ili Josipa Jovića, kao i mitska imena nove hrvatske historiografije, od upravitelja jasenovačkog logora Dinka Šakića do emigrantske ikone Bruna Bušića.
Imotski je te 1994. dao čak i Miss Hrvatske. „Prve pjesme koje je Anica naučila bile su upravo gange“, pričao je u Gloriji ponosni otac Ivan Martinović, „a moja najdraža je: Paveliću jel ti malo garde, što ti Duvno i Imotski dade, joooj!”
Službeno prva žrtva Domovinskog rata bio je Imoćanin Josip Jović, hrvatski redarstvenik ubijen na Plitvicama o Uskrsu 1991., slavna je Treća imotska bojna obišla sva južna ratišta, od Zadra do Dubrovnika, a trideset i pet Imoćana u temelje slobodne i samostalne Hrvatske ugradilo je svoje živote.
– Ima li izgleda – pita na kraju novinar Imotske krajine – da to u nekoj formi bude vraćeno?
Petnaestak ljeta kasnije, i točno dvadeset godina nakon što su se pečeni volovi zavrtjeli na ražnjevima po selima Imotske krajine slaveći pobjedu Hrvatske demokratske zajednice, Imotski je međutim tek tužna, prazna i opustošena pogranična varoš kojom caruju sitni kriminal, alkohol, droga i stanovita braća Đuzel – od kojih je jedan švercer i gradonačelnik, a drugi švercer izbačen iz policije.
Gotovo sve trgovine u gradu zatvorene su još do kraja sretnih devedesetih, uništene kilometar-dva udaljenom „mekom granicom“ preko koje su kolone istih onih Mercedesa odlazile u shopping u duty-free-Hercegovinu. Ambiciozni projekt tunela kroz Biokovo, koji je trebao biti izlaz Imotske krajine na more, zaustavljen je, a preko tisuću i tri stotine bagera i kamiona, po kojima je Imotski desetljećima bio čuven, trune i hrđa parkirano u dvorištima. Sve tvornice i poduzeća u Imotskom – Imota, Napredak, Vodoprivreda, Trimot, Imostroj, Autopoduzeće, Armakakon – nestale su u tsunamiju privatizacije, a nadaleko poznata Agrokoka završila je pomorom dvadeset hiljada preostalih neishranjenih kokoši u spalionici. Prije nekoliko mjeseci zatvoren je u Imotskom i hotel „Imota“ zajedno s hotelskim restoranom, čime je prestala s radom – vjerovali ili ne – posljednja gostionica u gradu.
Konačno, ovih dana ministar zdravstva Darko Milinović obznanio je i odluku o zatvaranju imotskog rodilišta. Neće više biti hrvatskih vitezova da se u osobnoj karti diče imotskim rodom.
Stvar može izgledati apsurdna kad se čitaju popisi stanovništva, po kojima Imotski danas ima dvostruko više stanovnika nego u doba pečenih volova. U stvarnosti, tih Imoćana nema: radi se o hiljadama birača iz nedaleke Hercegovine koji su za potrebe komplicirane demokratske izborne procedure u Hrvatskoj prijavili boravište u Imotskom. Tako u Ulici Bruna Bušića broj 901, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, živi čak 373 ljudi, a na adresi Donji Vinjani 901 – fantomski broj 901 iz nekog je razloga iznimno popularan među fantomskim Imoćanima – prijavljeno je preko sedam stotina ljudi! Lijepa je gužva u tim kućama duhova, iz kojih sablasti – kaže lokalna legenda – izlaze svake četiri godine, i opsjedaju glasačka mjesta po Imotskom.
U međuvremenu, svoje „izglede“ da im ono što su uložili u Hrvatsku „u nekoj formi bude vraćeno“ Imoćani traže u lokalnim kladionicama – kojih je danas u Imotskom dvostruko više nego onomad banaka – gdje koeficijenti od 2.8 do 3.0 na pobjedu njemačkih prijatelja iz Bayerna u finalu Lige prvaka djeluju kao savim pristojni „izgledi“. Svakako veći nego na Zavodu za zapošljavanje: tri hiljade sedam stotina i šestorici Imoćana u slobodnoj je i samostalnoj hrvatskoj „u nekoj formi“ vraćena samo radna knjižica.
Turobnu imotsku stvarnost najpreciznije ocrtava drama koja se već godinama događa u hodnicima hrvatske Vlade, otkako je objavljeno kako će se u Dalmaciji graditi novi zatvor. Sve od tada hrvatske ministre pravosuđa, kako se koji novi pojavi, strpljivo pred vratima čekaju i sačekuju izaslanici i lobisti dva posrnula grada, Šibenika i Imotskog, nagovarajući ih da se nova kaznionica gradi baš u njihovom gradu, prepoznavši u tom projektu svoju posljednju šansu. „Eto, svatko znade da je Imotski puno dao za Hrvatsku“, objašnjavaju u hodniku imotski lobisti ministru pravosuđa. „Ima li izgleda da to u nekoj formi bude vraćeno?“
Imotski gradonačelnik Ante Đuzel iznio je ovih dana novu zanimljivu ideju: da se novi zatvor sagradi na mjestu nekada uspješne tvornice trikotaže Trimot. „To su prostori od četiri objekta u kojima država ne bi trebala puno investirati u gradnju kaznionice, jer su u dobrom stanju“, piše gradonačelnik u pismu premijerku Jadranki Kosor. A rezignirani Imoćani imaju snage taman još samo za gorko zajebavanje, pa dodaju kako je Imotski najbolja lokacija za zatvor, jer zatvorenici neće morati putovati na izdržavanje kazne.
Tako je tiho propala slavna utvrda hrvatstva, gradić koji je zlatne dane doživljavao pod mrskim tuđinskim zastavama, da bi lipsao i skončao pod svojom, svoj na svome.
Prije tri stotine godina, kad ga je Venecija oslobodila od Turaka, granica između Mletaka i turske Bosne označena je dometom topovske kugle ispaljene sa imotske utvrde Topane. Taj geostrateški položaj Imotski će u stoljećima što su uslijedili dobro naplatiti, postavši važna pogranična trgovinska točka i pravi pravcati grad, sa raskošnim kamenim gazdinskim dvorima u kojima će gospodska djeca svirati klavir i pripremati se za studije u Beču. Vjekovni san koji su mu vješto podvalili prodavači hrvatske magle – ujedinjenje sa braćom s druge strane granice – Imotski će naposljetku platiti glavom.
Nakon Dana pečenih volova 1990. Franjo Tuđman je s imotske tvrđave ispalio novi plotun, i pomakao granicu do Kiseljaka. Meka granica ujedinjenih hrvatskih zemalja obezvrijedila je stoljetni važan trgovački položaj Imotskog, koji nije imao nikakve šanse protiv Vokić-tradea i ostalih trejdova iz Gruda, izvan domašaja porezne đuladi, podjednako sa sarajevske i imotske tvrđave. Ista ona država koju su Imoćani stoljećima sanjali hajdučkom je privatizacijom potom uništila kompletne proizvodne kapacitete, propast građevinske industrije razorio je tradicionalnu imotsku privatnu građevinsku mehanizaciju, a bankrot slavne imotske muškosti, posvećene ustaškim herojima i turskom heroinu, zatvorio je i imotsko rodilište.
Naposljetku se u konačno dosanjanu hrvatsku domovinu vratila i imotska emigracija, koja je hranila osam banaka i četiri hiljade rođaka, i ostale su samo njemačke penzije, petnaest sportskih kladionica i dvadeset godina stari Mercedesi na ulicama sablasno mrtvog grada. Umjesto tvornica, hotela, gostionica i rodilišta Imotski će imati zatvor, a u onom velikom U, „u koje je trebala doći dizalica, kao simbol naše građevinske djelatnosti“, ostao je umjesto dizalice samo hrvatski grb.
Pustom imotskom Pjacom odjekuje tek pijana domoljubna ganga, „Paveliću jel ti malo garde, što ti Duvno i Imotski dade“. I pitanje: „Ima li izgleda da to u nekoj formi bude vraćeno?“
Peščanik.net, 17.05.2010.
