Pristupno poglavlje prvo

Bilo je to krajem devedesetih, bledeli su tragovi tenkova četvrte brigade, kojim su se iz operacije Oluja vraćali dobri i loši momci, zvuci veš mašina, frižidera, televizora i muzičkih linija pogrešne nacionalnosti, koje su mesecima pratili zvuci prenatrpanih traktorskih i automobilskih prikolica utihnuli su do praga čujnosti, a meni je bilo svejedno. Bio sam tek upola star kao danas i nekako nedovoljno integrisan. Tih dana su se tipovi iz moje gimnazije ložili na tri stvari: na fudbalski klub Hajduk, Hrvatsku i Oasis. Mehanizam nije komplikovan. Na Hajduk su se palili manje ili više svi, a nekada davno je bilo pravih razloga za to. Pre nego što je postao nižerazredni klub a njegove pristalice banda ćelavih fašista, ovaj tim je beležio uspehe i u evropskim kupovima; 1944. pobedio je u Splitu, tada još uvek kao tim oslobodilačke vojske Jugoslavije, nedostižnu britansku ekipu. Imao sam dve leve noge i nimalo želje da budem golman, ili da idem na stadion, ili da uopšte imam bilo šta sa fudbalom.

I Hrvatska je tih godina bila pravi hit, daleko više nego danas. Tačno je da se loše živelo u ovoj jadnoj, turbo-katoličko-nacionalističkoj autokratiji, ali hej, imali smo našu državu! Ni tada a ni danas ne mogu da shvatim kakvu vrednost ima država sama po sebi, a i za to me nije bilo briga. Možda zbog toga što mi je otac bio Slovenac, uz to oficir JNA koji se početkom rata vratio u svoju republiku, a majka Hrvatica poštanska službenica, koja je ostala sa njim; a takvi su, bar to znamo, uvek bili neprijatelji, izdajnici Naše stvari. Kada dobro razmislim, još sam imao sreće.

Sve to je imalo ekonomsku i političku osnovu i bilo posledica par odvratnih ideja i glupih ljudi. Ali Oasis? Tja, to nikada neću razumeti. Hronologija je u svakom slučaju očigledna. Nekoliko godina ranije, po prvi put smo primili signal MTV-a (kažu, što je donekle tačno, da su satelitske antene srušile SSSR) i hiperinflacija spektakla kojoj smo svakodnevno bili izloženi konačno je poprimila oblik popularne kulture. Dakle, u srcu jedne slično stvorene velike priče – te tada apsolutno dominantne priče reintegracije i homogeniziranja „hrvatskog nacionalnog bića“, tih veoma nejasnih, ali sveprisutnih izdanaka naše hiljadugodišnje želje za samostalnošću, odigralo se i moje prvo važno integracijsko iskustvo.

Pamtim kao da je bilo juče. Na džepu vojničkih pantalona nosio sam bedž Cripple Bastarda, na majici natpis „Mirjana voli samo žestoko i pank“. General Tuđman je upravo umro. Nacija se spremala za izbore. Retuširali smo u sopstvena lica političara kojima su bili oblepljeni zidovi. Mnoge gradske četvrti nisu bile baš gostoljubive; pre ili kasnije nabasali biste na grupu skinhedsa ili navijača, koji bi vas po kratkom postupku oplavili u boje hrvatske zastave. Zato smo se kretali u grupama, dok nismo ostali samo nas dvojica, slavni tandem. Naišli smo na zid na kome je bio hrvatski grb i navalili smo rukama i nogama ne bismo li ga skinuli, jer nam ga je bio pun nos. Skidanje se odužilo, jednostavno nije išlo, grb je bio pretežak i čvrsto zakačen. A onda nas je prekrila tama.

I video sam na plavom nebu sve zvezde, pretežno žute, ali nekako čudno rasute i odmah sam se integrisao sa tlom. Trokrilni orman od momka koji nas je držao za vratove i udarao našim glavama o asfalt, otvorio je moje prvo pristupno poglavlje. Ispostavilo se da je grb stajao na ulazu u stanicu policije u Petrinskoj ulici. Te noći u pritvoru sam naučio sve što treba da znam o hrvatskoj nezavisnosti. A nacionalna integracija je, to je bar jasno, sine qua non prvog koraka ka Evropi.


Pristupno poglavlje drugo

Dok se moja prva protoevropska integracija odigrala u trulom srcu hiljadugodišnjeg bastiona hrišćanstva, lokacija druge, iako u nameri daleko evropskije, bila je na geografskom i političkom obodu Evrope, u Istambulu na Bosforu. Stigao sam tamo kao student, za novu godinu, posle tridesetpetočasovnog truckanja autobusom, sa devojkom i prijateljima. Istambul je zimi zavodljiv, istambulska jutra, noći, miris boze, ribe i dima, grad istkan kao svetlosni goblen, kao džinovska delta koja se uliva u mudru tamu Azije, grad čije telo svakog trena izdiše gram po gram duše, i izliva tone i tone govana u more. Istambul, goli i divlji fantazam. Novogodišnja noć na trgu Taksim.

Šljašteća diskokugla rasipala je svetlost po pokrajnjim ulicama, zvučnici su kreštali i bubnjali, u našoj grupi nas je bilo petoro. Iznenada su devojke vrisnule, gužva je bila ogromna, ponela nas je napred i više nismo videli mesto odakle je došao vrisak. Tamo gde su do pre nekoliko sekundi virile njihove glave, narastala je gomila muškaraca. Probili smo se nazad, jedna od devojaka je ležala na zemlji, drugu je razvlačilo petnaest momaka. Gurali smo ih i udarali dok nismo oslobodili devojke i odvukli ih u sporednu ulicu. Bile su dobro ugruvane, besne i u blagom šoku, ali noć je nastavila da teče, pulsirala je i prelivala se u jutro. Pulsirala je opijenim ćelijama i obrisala sećanja rasteravši senke cele prošle godine.

Vratili smo se u hotel sutra predveče. Tamo su snimali neki film, bilo je pet-šest reportažnih kola, gomila tehnike i reflektora. Ispostavilo se da je u pitanju rialiti šou i da su evropske zvezde u njemu – mi. Incident koji smo gotovo zaboravili snimljen je kamerom i novinari su nas čekali u zasedi na recepciji. Intervjuisani smo za centralne vesti, za nekoliko tabloida, sve važne novine uključujući časopise o pčelarstvu i lovu. Sledećeg dana, u ovom gradu od 15 miliona ljudi, nismo mogli da prođemo ni sto metara a da nas neko ne zaustavi izvinjavajući se u ime celog turskog naroda, jer su Kurdi krivi za sve, ili da nam neko ne gura vruće perece u ruke i slično. Moje lice, koje je izgledalo kao da sam premlaćen, našlo se na naslovnoj strani najtiražnijih novina.

Čekajte, ko je ovde lud, pitao sam jednog starijeg reportera. U čijem je interesu fabrikovanje jednog ovakvog događaja? Ko je tu instrumentalizovan i zašto? Zemlja sa toliko teških unutrašnjepolitičkih problema morala bi da se bavi važnijim temama nego što je…

Čovek me je odmerio od glave do pete, zapalio cigaretu i pribrano mi objasnio: Integracije, evropske integracije. Usled velike proevropske kampanje u Turskoj, iskoristili smo ovu priliku da pošaljemo poruku da studentima iz evropskih zemalja ovakve stvari u Istambulu ne smeju da se dogode, a ako se ipak dogode, čeka ih jednoglasna osuda. „Da niste iz Evropske unije, niko ne bi ni prstom mrdnuo“. Nisam imao srca da ga razočaram i da mu kažem: Ju nou, ajm from d Balkans.

Tako sam po drugi put, protiv svoje volje, zgrabljen za vrat i gurnut među zvezde.


Pristupno poglavlje treće

Sa nabrajanjem za mene značajnih evrointegrativnih trenutaka – nastavljam dalje u unutrašnjost kontinenta.

Budi precizniji, gde tačno? U Poljskoj, daleko na severozapadu, pored Bidgošća. Šta si tamo tražio? Učestvovao sam na pesničkom festivalu, nisam tražio ništa. Kako si tamo otišao? Kolima. Iz Berlina me je povezao prijatelj Poljak koji zna jezik i ulice. Tokom putovanja smo prošli kroz mesto Bagdad. Koje marke su bila kola? Ne znam. Šta je sa ovom pesmom? Radi li se o šiframa? Da i ne. Postoje razne vrste pesama, kao što je to uvek slučaj na pesničkim festivalima. Loše su bile stvarno loše. Da li je bilo incidenata u vezi sa tim? Ne, za to smo previše dobro odgojeni. Još uvek nas oganičava topli pulover sitne buržoazije. To je naš spas. Da li je bilo incidenata što se tiče drugih pitanja? Da li je to trik pitanje? U redu, da li su Poljaci dobri katolici? Poljaci su veoma dobri katolici. Šta mora da ima svako pristojno poljsko mesto osim crkve, vatrogasnog doma i kafane? Kuću svetog oca Jovana Pavla Drugog. Može li to da se kaže i za tvoju zemlju? Da, osim spomenute kuće. Kod nas Papa zauzima počasno mesto između državnog grba i logoa sponzorskog piva. Šta Poljaci iz malih mesta posebno ne vole? Oni ne vole kada papu oslovljavate imenom. Ne prija im Vojtila. Šta ti misliš? Mislim da je spomenuti opasan kriminalac, kao i većina njegovih prethodnika, zajedno sa njihovom firmom. Šta još ne vole Poljaci iz malih mesta? Ne sviđa im se kada te zateknu u razgovoru sa Srbinom ili muslimanom. Jer mi Hrvati smo okej, brate, ali ovi muslimani, ovi pravoslavci, Rusi, mi smo međusobno ratovali – kako sada možemo da sedimo za istim stolom? Šta još ne vole? Slovene koji govore tečni poljski. Prevodioce. Objasni mi. Željko previše dobro govori poljski. U kafani, na kraju festivala. Onoga sa sumnjivom pesmom? Da, ali svaki festival je takav. Šta se dalje dešavalo? Posle nekoliko piva nisu više verovali da nije Poljak. Zahtevali su da prestane sa provokacijom i da pokaže papire. I? Odbio je, jer ionako nije imao papire kod sebe. I onda? Nije se izvinio. Ustao je i odbio da nastavi razgovor. A oni? Počeli su da ga guraju, šamaraju i da ga vuku za kragnu. A ti? Uhvatio sam ga pod ruku i držao ne bih li sprečio da izbije opšte sranje. A oni? Dok sam ga držao, jedan me je udario nogom u lice, high kickom. Šta se posle toga događalo? Totalni haos. Masovna tuča za kraj pesničkog festivala, integrisao sam se ne znam više sa kim, jer je osvetljenje bilo loše. U tami se ne razaznaju entiteti. Kako se sve završilo? Nakon opšte i izuzetno uspešne integracije uhvatili smo u Bidgošću voz za Berlin i zaspali istog trenutka.


Pristupno poglavlje četvrto, poslednje

Ova lista važnih integracija je naravno proizvoljna i mogla bi da izgleda drugačije. Ona prati zacrtani pravac, vlažni san svakog neintegrisanog Evropljana od periferije ka centru. Evropske zvezde su me četvrti put prekrile bliže središtu oblaka, jer ovoga puta sam se integrisao vertikalno. Ponovo je moja oberučke prihvaćena integracija (zbog specifičnih okolnosti nisam je mogao drugačije prihvatiti) imala predvidiv katalizator i pravac delovanja. Došla je nametnuta odozgo, od strane reda i zakona.

Otišao sam ponovo na pesničko putovanje u Kopenhagen, tačnije, vraćao sam se odatle. Sve je bilo u najboljem redu, išao sam u šetnju gradom, biciklom sam se vozio uzduž i popreko Nerebroa, išao na zabave u stanove za „zabavu i opuštanje“, koje ima svaka nova zgrada u Vesterbrou, čitao natpise na grobovima Andersena i Kjerkegora (nekropoetika), visio danima po Kristijaniji i šta još sve ne. Od početka sedamdesetih, ova delimično eksteritorijalna oaza pruža utočište najrazličitijim neintegrisanim tipovima, od ostarelih hipika, pankera i deložiranih skvotera, preko nonstop naduvanih rastafarijanaca do militantnih veganaca, frutarijanaca i ostalih aktivista. Ali čim napustite Kristijaniju (znakovi vam učtivo objašnjavaju da se ponovo nalazite na tlu EU), ponovo ste u srcu Evrope, u onom vlažnom snu, a iz sna morate naći put kući.

Ovaj proces se uobičajeno naziva buđenjem. Transtremer kaže: „Buđenje je skok padobranom iz sna“. Tako sam se ponovo obreo na areodromu. A na areodromu radim ono što na areodromu često radite kada imate dva sata čekanja – uglavnom ništa. Onda sam prilazio, još uvek pod utiskom sna, velikoj čeličnoj ptici. Izvadio sam sve metalno iz torbe, laptop sam stavio u plastičnu posudu i kao milion puta do tada prošao kroz detektor za metal. A onda su me pozvali da se vratim i pitali me da li je moja tašna stvarno moja. Rekao sam da je stvarno moja, a oni su pitali da li mi je možda neko nešto stavio u nju. Nema šanse, rekao sam. Onda su me pitali da li sam svestan da u torbi imam oružje, a ja sam ih zapanjeno pogledao. Tada sam se setio, nasmejao sam se i posegnuo u džep sa strane ne bih li izvukao švajcarski vojni nož, koji inače koristim za otvaranje flaša. U tom trenutku prema meni su krenula dva dvokrilna policajca, svom snagom su me pribili uza zid i odjedom je svuda bio mrak, topla tama, u kojoj su kao oreol svetlucale živahne žute zvezde.

Čim sam došao sebi pitali su me. Odakle vam oružje? Šta ste sa njim nameravali? Znate li ikoga sa ove liste? Znate li da je u Danskoj…

Tada mi je sve bilo jasno, ali sam bio previše uzbuđen da bih sarađivao. Tiho sam se smejao što je moje dobročinitelje još više izbacilo iz takta. Nisam želeo da odletim. Mislo sam, to je sudbina! Želim da ostarim i umrem u zemlji u kojoj je vadičep oružje, za to sam bio spreman da se borim. Ćutao sam i dalje kao zaliven, dok me nisu spopali podmuklim pitanjima. Otelo mi se da sam u Dansku došao kao pisac. Kakav pisac?, pitali su. Pesnik, jedva sam izustio. Pesnik, ah, dođavola sa njima, rekli su i pokazali nogom ka izlazu. I dalje sam se blaženo smejao. Nema te književnosti koja bi me izvukla. Ali zvezdice koje sam ovaj put video bile su stoprocentno evropske i konačno sam mogao da odahnem. Ja, integrisan.

 
Hrvatski pisac Marko Pogačar napisao je ovaj tekst za književni festival u Berlinu: Evropa sad: književni paket pomoći za Evropu (Europe now: Ein literarischer Rettungsschirm für Europa).

Sa hrvatskog na nemački prevela Blažena Radas

Izbor i prevod Miroslav Marković

Parlentaucher, 24.09.2012.

Peščanik.net, 25.09.2012.

Srodni linkovi: