Jedna od brojnih gorućih priča iz Snoudenove arhive koje tek treba ispričati tiče se zapadnih obaveštajnih službi koje pokušavaju da usmeravaju i kontrolišu diskurs na internetu preko ekstremne taktike obmane i uništavanja ugleda. Vreme je da iznesemo deo ove priče, uz relevantne dokumente.

Prethodnih nedelja, u saradnji sa NBC News objavio sam seriju članaka o „prljavoj taktici“ kojom se služe GCHQ[1] i njena donedavno tajna jedinica JTRIG (Joint Threat Research Intelligence Group). Članci su zasnovani na četiri poverljiva dokumenta koja su od GCHQ dobili NSA i još tri partnera iz saveza „Petoro očiju“ u engleskom govornom području. Danas u Interceptu u celosti objavljujemo još jedan novi dokument JTRIG-a pod nazivom „Umetnost obmane: Obuka za tajne operacije na internetu“-

Sukcesivnim objavljivanjem ovih priča, na televiziji NBC istakli smo neka ključna otkrića: nadziranje servisa YouTube i Blogger, napade na grupu Anonymous istom vrstom DDoS napada za kakve se optužuju „haktivisti“, korišćenje „slatkih zamki“ (namamljivanja ljudi u kompromitantne seksualne situacije) i destruktivnih virusa. Međutim, ovde želim da objasnim osnovnu poentu koju svi ovi dokumenti otkrivaju: naime, da ove službe pokušavaju da kontrolišu, da se infiltriraju, usmeravaju i deformišu diskurs na mreži i tako naruše integritet samog interneta.

Kako ih sam JTRIG identifikuje, osnovne su dve taktike: (1) iznošenje najraznovrsnijeg lažnog materijala na internet kako bi uništio ugled izabrane mete i (2) upotreba društvenih nauka i drugih tehnika kako bi se izmanipulisao diskurs na mreži i proizveo željeni ishod. Da biste shvatili koliko su ovi programi ekstremni, samo razmislite o taktici kojom se oni diče za postizanje tih ciljeva: „operacije pod lažnom zastavom“ (postavljanje materijala na internet i njihovo lažno pripisivanje nekom drugom), blogovi lažnih žrtava (izigravanje žrtve pojedinca čiju reputaciju žele da unište) i postavljanje „negativnih informacija“ na različitim forumima. Evo jednog ilustrativnog spiska taktika iz najnovijeg dokumenta GCHQ koji danas objavljujemo:

Ostale taktika usmerene na pojedinca navedene su ovde, pod jasnim naslovom „diskreditovati metu“:

Postaviti slatku zamku / Zameniti im fotografije na socijalnim mrežama / Napisati blog kao jedna od njihovih žrtava / Slati mejlove/poruke njihovim kolegama, susedima, prijateljima itd.

Zatim, tu su taktike za uništavanje kompanija koje su na meti agencije:

Dostaviti poverljive informacije kompanijama/novinarima preko blogova itd. / Postavljati negativne informacije na odgovarajućim forumima / Zaustaviti ugovore/uništiti poslovne odnose

GCHQ opisuje svrhu JTRIG-a sasvim jasnim jezikom: „upotreba tehnika na internetu kako bi se izazvao neki događaj u stvarnom ili onlajn svetu“, uključujući „informacijske operacije (uticanje ili ometanje)“.

Od ključne važnosti je da su „mete“ za ovu prevaru i blaćenje daleko šire od onoga što obično spada u špijunske ciljeve: neprijateljske države i njihovi lideri, vojne agencije i obaveštajne službe. U stvari, rasprava ovim tehnikama vodi se u kontekstu njihove upotrebe, umesto „tradicionalnog zakona“, protiv osoba osumnjičenih (ali ne optuženih ili osuđenih) za obična krivična dela ili još šire, za „haktivizam“, to jest protiv ljudi koji preko interneta protestuju radi ostvarenja određenog političkog cilja.

Naslovna strana jednog od ovih dokumenata odražava shvatanje same agencije da ona „pomera granice“ koristeći tehniku „sajber ofanzive“ protiv ljudi koji nemaju nikakve veze sa terorizmom ili pretnjama za nacionalnu bezbednost, u čemu ulogu imaju i pripadnici policije koji istražuju obične zločine:

Šta god mislili o grupi Anonymous, bili oni „haktivisti“ ili obični kriminalci, ne treba mnogo pameti da se shvati koliko je opasno imati tajne državne službe koje mogu da napadnu bilo kog pojedinca – koji nikada nije optužen, a kamoli osuđen, za bilo koje krivično delo – služeći se ovakvom taktikom za uništavanje ugleda i ometanje aktivnosti. Može se izneti uverljiva tvrdnja, kao što je Džej Liderman uradio u Guardianu u kontekstu progona četrnaesteoro Paypal haktivista, da „DoS“ taktika koje koriste haktivisti nanosi (u najgorem slučaju) trivijalnu štetu (daleko manju nego taktika sajber-ratovanja koju koriste SAD i Velika Britanija), te da je ona više nalik na politički protest zaštićen Prvim amandmanom.

Mnogo značajnije od haktivista, važnija poenta je da su ove bezbednosne agencije dale sebi ovlašćenje da svesno uništavaju ugled ljudi i ometaju njihovu političku aktivnost na internetu, iako ti ljudi nisu optuženi ni za kakvo krivično delo, niti se njihovi postupci mogu logično povezati sa terorizmom ili čak pretnjom po nacionalnu bezbednost. Kao ekspert za Anonymous, Gabrijela Kolman sa univerziteta Makgil rekla mi je, „napad na Anonimous i haktiviste predstavlja napad na građane jer iznose svoja politička uverenja, što dovodi do gušenje legitimnog protesta“ Ukazujući na studiju koju je objavila, profesorka Kolman je oštro osporila tvrdnju da u njihovom delovanju ima „bilo čega terorističkog ili nasilnog“.

O planovima države da prati i utiče na internet komunikaciju i da se tajno infiltrira u onlajn zajednice kako bi sejala razdor i širila lažne informacije, već dugo se spekuliše. Profesor prava sa Harvarda Kes Sanstajn, Obamin bliski savetnik i bivši šef kancelarije za informisanje i regulatorne odnose Bele kuće, napisao je kontroverzni rad 2008, predlažući da američka vlada zaposli timove tajnih agenata i pseudo-„nezavisnih“ promotera koji bi se „kognitivno infiltrirali“ u internet grupe i sajtove, kao i druge aktivističke grupe.

Sanstajn je takođe predložio slanje tajnih agenata u „pričaonice, društvene mreže, ili čak u fizičke prostore“ koji bi širili, rema njegovoj definiciji, lažne i štetne „teorije zavere“ o vladi. Da ironija bude veća, Obama je ovog istog Sanstajna nedavno imenovao za člana nadzorne komisije NSA koju je formirala Bela kuća, komisije koja je – iako osporava ključne tvrdnje NSA – predložila mnoge kozmetičke izmene ovlašćenja ove agencije (a predsednik je ignorisao većinu njih).

Ali ovi dokumenti GCHQ predstavljaju prvi dokaz da se jedna velika zapadna vlada služi nekim od najkotroverznijih tehnika za širenje prevara na mreži i narušavanje ugleda svojih meta. Među taktikama koje koristi za svesno širenje laži o izabranim pojedincima, sam GCHQ navodi „operacije pod lažnom zastavom“ i slanje imejlova porodicama i prijateljima ovih ljudi. Ko bi uopšte mogao državi da poveri takve operacije, a kamoli da joj dozvoli da to čini tajno, praktično bez nadzora i izvan bilo kakvog prepoznatljivog pravnog okvira?

Zatim imamo korišćenje psihologije i drugih društvenih nauka ne samo za razumevanje, već i usmeravanje i kontrolu aktivizma i diskursa na mreži. Dokument koji danas objavljujemo veliča uspehe „Ljudske operativne ćelije“ GCHQ-a, posvećene „onlajn ljudskom obaveštajnom radu“ i „strateškom uticaju i remećenju“:

Pod naslovom „Onlajn tajne akcije“, dokument navodi raznovrsne načine ua „vršenje uticaja i prikupljanje podataka“, kao i „remećenje i kompjuterske net napade“, analizirajući kako se ljudi mogu izmanipulisati upotrebom „lidera“, „poverenja“, „poslušnosti“ i „pokoravanja“:

Dokumenti izlažu teorije o tome kako ljudi komuniciraju međusobno, naročito na mreži, a zatim pokušavaju da identifikuju načine za uticanje na ishod „igre“:

Uputili smo brojna pitanja GCHQ-u, uključujući: (1) Da li GCHQ zaista organizuje „operacije pod lažnom zastavom“, gde se materijal objavljuje na internetu i lažno pripisuje nekom drugom, (2) Da li GCHQ aktivno pokušava da utiče ili usmerava politički diskurs na internetu i (3) Da li ovlašćenja GCHQ obuhvataju obradu običnih kriminalaca ili samo stranih pretnji.

Kao i obično, oni su ignorisali ova pitanja i odlučili da umesto obrazloženja pošalju nejasan i šablonski odgovor: „Naša dugogodišnja politika je da ne komentarišemo obaveštajna pitanja. Osim toga, svu svoju delatnost GCHQ obavlja unutar strogo definisanog pravnog okvira koji garantuje da su naše aktivnosti odobrene, neophodne i odgovarajuće, kao i da postoji rigorozna kontrola, uključujući i kontrolu državnog sekretara, Komesara za obaveštajne službe i Parlamentarne obaveštajne i bezbednosne komisije. Svi naši operativni procesi rigorozno prate ovu proceduru.“

Odbijanje ovih agencija da „komentarišu obaveštajna pitanja“ – što znači da uopše progovore o bilo čemu što rade – jeste razlog zašto su istupi uzbunjivača toliko urgentni i zašto je novinarstvo koje ih podržava tako očigledno u javnom interesu. Zbog toga se i sve neobuzdaniji napadi ove agencije mogu lako razumeti. Tvrdnje da se vladine službe infiltriraju u internet zajednice i organizuju „operacije pod lažnom zastavom“ kako bi diskreditovale svoje mete često se odbacuju kao teorije zavere, ali ovi dokumenti nesumnjivo dokazuju da one upravo to čine.

Kakva god bila pozadina, nijedna država ne bi smela da koristi takvu taktiku: kakvo je opravdanje za to što vladine agencije napadaju ljude – koji nisu optuženi ni za kakvo krivično delo – pokušavajući da ih diskredituju, da se infiltriraju u političke zajednice na internetu i razrađuju tehnike za usmeravanje političkog diskursa? Posebno je nedopustivo dozvoliti takve radnje bez znanja javnosti i snošenja odgovornosti.

 
The Intercept, 24.02.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 02.03.2014.

———–    

  1. Britanska obaveštajna služba.